Liturgijsku vazmenog bdijenje u dubrovačkoj katedrali Gospe Velike u subotu, 20. travnja predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić.
Bogata liturgija Vazmenog bdijenja počela je na ulaznim vratima katedrale blagoslovom ognja od kojeg je potom zapaljena uskrsna svijeća. Od novog svjetla uskrsne svijeće vjernici su u neosvijetljenoj katedrali upalili svoje svijeće, a potom je slijedilo pjevanje himna Uskrsnoj svijeći. Liturgija je nastavljena čitanjem niza biblijskih čitanja koja podsjećaju na povijest spasenja. Zvonjava crkvenih zvona i paljenje svijetla u cijeloj katedrali uz pjevanje Slave navijestili su liturgijski trenutak kojim se ulazi u otajstvo uskrsnuća Gospodnjega. Vjernici su punog srca ponovo zapjevali Aleluja. Nakon blagoslova vode i obnove krsnih obećanja nastavljena je svečana euharistijska služba s ponovnim posvećenjem kruha i vina, koje se zadnji put dogodilo na Veliki četvrtak.
U propovijedi je biskup Uzinić kazao kako je kod Židova bio običaj da žene nakon pokopa posjećuju grob. Činilo se to i stoga što se smatralo da se duša četiri dana zadržava u blizini tijela i da je kroz to vrijeme moguć njezin povratak u tijelo i oživljavanje. Biblija Staroga zavjeta spominje neke slučajeve kad se to dogodilo, a evanđelja govore da je i Isus tijekom svoga zemaljskog života oživljavao one koji su bili mrtvi. „Ipak, žene koje su se uputile prema Isusovom grobu nisu to učinile zato što su se nadale da on može oživjeti. Došle su da mu, kako je kod Židova bio običaj, s miomirisima pomažu mrtvo tijelo i tako iskažu posljednju počast. Kad su našle otvoren grob i nisu našle Isusovo tijelo, bile su zbunjene. Viđenje dvojice ljudi u blistavoj odjeći ih je zastrašilo. Sve se to događa jer one trže mrtvaca, a Isus nije mrtvac“, kazao je biskup i nastavio: „On je živ. I to ne živ na način onih koje je on za svoga života oživljavao i koje će biti potrebno prije ili kasnije ponovo vidjeti među mrtvima. On je živ na nov način, na način uskrsnuća. ‘Što tražite živoga među mrtvima? – kažu dvojica ljudi ženama dodajući – Nije ovdje, nego uskrsnu!’“
Kad god Krista prilagođavamo ljudskoj logici – onda tražimo Živoga među mrtvima
„I nama, današnjim kršćanima, se događa nešto slično kao i ovim ženama, a to je da Isusa Krista, Živoga, tražimo među mrtvima. To nam se događa kad god ono što nam je Isus govorio prilagodimo svojoj ljudskoj logici, umjesto da sebe i svoju ljudsku logiku uskladimo s onim što nam je Isus govorio“, ustvrdio je biskup Uzinić. To ne znači da smo mi zato zli. Dok god smo tražitelji Isusa, pa bilo to i na mrtvim mjestima, to je bolje od onoga da ga ne tražimo. Žene su, iako ih vidimo kako traže Isusa u grobu i među mrtvima, u Lukinom evanđelju uzor pravih učenica. Ali to nije dovoljno da bi se susrelo Uskrsloga i povjerovalo u uskrsnuće.
„Naše biti oni koji traže Živoga među mrtvima se događa onda kad u svojoj vjeri gubimo previše vremena na sporedno ili, možda je tako bolje reći, na manje važno, umjesto da se usmjerimo na ono što je bitno,“ istaknuo je biskup. Nije li i zbog ovoga Isus rekao ženama koje su ga oplakivale da ne plaču nad njim i onim što se njemu događa, nego nad sobom i djecom svojom? U čemu je problem njihovog plača? Problem je u tome što su se ona „zaustavile na ovozemaljskom i njegovoj logici koja vidi samo muku, smrt i odbačenost, a nisu vidjeli dublju logiku, logiku služenja u ljubavi koja je jedina sposobna dati smisao našem ljudskom životu“.
Navezanost samo na tradiciju ponekad zamjenjuje vjeru
U ovo „tražiti živoga među mrtvima spada naša navezanost na tradiciju koja nam često skriva, a ponekad i zamjenjuje vjeru“, rekao je biskup te naveo primjer kako u lokalnoj tradiciji osobito veoma živi kult pokojnika, a koji dovodi do toga da su nam groblja i grobna mjesta glavna preokupacija. Spomenuo je kako su u biskupiji od mnoštva različitih bratstava i bratovština koje su se u prošlosti okupljale zbog različitih oblika kršćanske pobožnosti i djelotvorne ljubavi, osobito vezane uz otajstvo Velikog petka – što se još donekle zadržalo samo na Korčuli – danas preživjela gotovo isključivo ona bratstva koja se su svu svoju kršćansku pobožnost i djelotvornu ljubav svela na ono mrtve pokopati i za njih se Bogu pomoliti. Raduje me da u našem gradu postoje dvije bratovštine koje su usmjerene drugačije, a sve je to kap u moru, a često ni to nije oslobođeno tradicije i običaja.
Primijetio je i kako je katedrala uvijek puna vjernika na Veliki petak dok je interes za Vazmeno bdijenje manji, a „Vazmeno bdijenje koje slavimo i koje je liturgijski ne samo daleko važnije od liturgije Velikog petka, nego i najvažnije slavlje u cijeloj liturgijskoj godini.“ „Ne kažem da tradicija i običaji nisu potrebni, ali svedemo li sve na tradiciju, a ne unesemo li u sve to i dimenziju osobne vjere koja traži i propituje, mi zapravo, poput žena iz evanđelje koje nam je naviješteno, tražimo Živoga među mrtvima,“ ustvrdio je biskup i i dodao: „Pitanje koje se pri tom postavlja nije trebamo li se manje brinuti za mrtve i očuvanje tradicije i običaja, nego trebamo li se više brinuti za žive i za njih moliti.“
Što molimo za žive?
Biskup je dalje nastavio propitivati i taj odnos: „Koliko su živi uopće prisutni u našim molitvama i misnim nakanama? I osobito, kad molimo za žive, što molimo? Je li i to i dalje nešto što se može dijagnosticirati kao naše traženje Živoga među mrtvima, a jest ako se naše molitve svode na pitanja zdravlja, sreće, posla, časti, ugleda, uspjeha…“. Potom je zaključio: „Sve je to način na koji nešto pokušavamo oživjeti, ali nije način i za uskrsnuti.“ Skrenuo je pozornost vjernike na ono kako bi trebalo biti, kakva bi njihova molitva za žive trebala biti: „Imali li u našoj molitvu onog iskrenog moljenja da se u našem životu i životu drugih pokraj nas dogodi Božja volja, da doista dođe Božje kraljevstvo koje je njegov vrijednosni sustav u kojemu je Kristov odnos prema nama mjerilo naših odnosa prema bližnjima i Kristova ljubav prema nama mjerilo naše ljubavi prema bližnjima? Molimo li za svoje neprijatelje, i za sebe da oprostimo? I da budemo nenavezani na imati, siromasi u duhu, dobri, pošteni, milosrdni, skromni, ponizni…? A samo ovo je ono gdje je moguće pronaći Živoga. I što nas neće tek oživjeti, nego će nam omogućiti da i mi s uskrsnulim možemo uskrsnuti i biti živi kršćani.“
Na to su mislila ova dvojica ljudi u evanđelju koja su ženama, a s njima i nama današnjim tražiteljima Isusa Krista, dala važno usmjerenje: „Sjetite se kako vam je govorio dok je bio u Galileji.“ Sličnu će uputu Uskrsnuli dati i onoj dvojici koji se iz Jeruzalema bježali u Emaus. „Ta uputa je da Živoga tražimo u onom gdje je on živ“, istaknuo je biskup Uzinić te objasnio gdje je sve Isus živ pa ga se tu može tražiti. Isus je živ u onom što je govorio dok je s njima bio u Galileji, a što su nam evanđelja sažela kao njegovo naučavanje. Živ je u cijeloj Bibliji ili Svetom pismu koje nam je osobito svečano progovorilo u ovoj vazmenoj liturgiji kroz sedam starozavjetnih čitanja s popratnim psalmima i zaključnim molitvama koje su nas, počinjući od stvaranja, preko izbora Abrahama, praoca našeg vjere, oslobođenja izraelskog naroda iz Egipatskog ropstva i proročkih spisa, postupno vodila kroz povijest spasenja prema njezinom vrhuncu, Isusovom uskrsnuću. To Isusovo uskrsnuće je u noćašnjoj liturgiji označio svečani liturgijski hvalospjev Slava Bogu na visini, paljenje oltarnih svijeća, zvonjava naših zvona i svečani trostruki radosni usklik Aleluja od kojega smo ‘postili’ punih četrdeset dana korizme. U Isusovom uskrsnuću sve je to što smo slušali dobilo svoje ostvarenje i potvrdu, kao što je svoje ostvarenje i potvrdu u Isusovom uskrsnuću dobilo i sve drugo što je Isus govori i činio.
Tome je dodao kako ova liturgija podsjeća na još dva ‘mjesta’ na kojima se može susreti živoga Isusa: „To je Crkva kao zajednica onih koji vjeruju u Isusa Krista i ispovijedaju njegovo uskrsnuće, u koju se uključujemo po krštenju. Zato ćemo uskoro blagosloviti krsni zdenac i nakon ponovne ispovijedi vjere obnoviti spomen na svoje krštenje. I to je euharistija, koja nismo mogli slavili posljednja dva dana, a u kojoj, nama ljudima na najsavršeniji način moguć, posadašnjujemo otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća koje slavimo.“
Na kraju propovijedi biskup Uzinić je kazao kako su žene iz današnjeg evanđelja poslušale upute koje su dobile. Kaže evanđelist: „Sjetiše se one riječi njegovih, vratiše se s groba te javiše to Jedanaestorici i svima ostalima.“ Ovim su one postale ne samo navjestiteljice praznog groba, nego i evanđelja. Kasnije će zbog ovoga „prve susresti Uskrsloga i postati svjedokinje i uskrsnuća“, koje je evanđelju potvrda i glavni sadržaj. Pozvao je okupljene vjernike da i oni poslušaju njihove upute, da se sjete Isusovih riječi, njegovog evanđelja. „I nemojmo više Isusa tražiti u grobu. Tražimo ga ondje gdje je on živ. Tražimo ga u njegovoj riječi, Svetom pismu, u Crkvi, u euharistiji… I postanimo svima kojima nas Bog šalje i riječima i životom svjedoci evanđelja, počinjući od uskrsnuća koje mu je potvrda i glavni sadržaj“, zaključio je biskup i svima čestitao Uskrs.
A.T.