Na blagdan sv. Nikole i Dan dubrovačkih branitelja 6. prosinca dubrovački biskup mons. Mate Uzinić predvodio je pontifikalno misno slavlju u dubrovačkoj katedrali Gospe Velike moleći za poginule dubrovačke branitelje i civile, posebno one stradale na ovaj dan, te za sve branitelje. Na misi je navješten evanđeoski ulomak o tome kako Isus ozdravlja dva slijepca (Mt 9, 27-31).
Dva tumačenja istog događaja
Na početku propovijedi biskup je naveo dva tumačenja događaja od 1. listopada 1991. godine, dana kada je počeo napad na Dubrovnik te ovogodišnje obilježavanje tog dana u Dubrovniku i Trebinju.
„1. listopada 2019. se u Dubrovniku obilježavao spomen na 1. listopada 1991. godine kad je napadom JNA, rezervista i pripadnika paravojnih srpskih i crnogorskih formacija iz pravca Crne Gore i BiH, počela agresija na jug Hrvatske i Dubrovnik s kopna, mora i zraka, u kojemu je sudjelovalo više od 10 tisuća neprijateljskih vojnika, stotinjak tenkova i teške artiljerije na kopnu te topovnjača ratne mornarice s mora i MIG-ovi iz zraka, a kojima se suprotstavilo tek 750 slabo naoružanih hrvatskih branitelja, pripadnika tadašnjeg dubrovačkog Zbora narodne garde, policije te dragovoljaca“, kazao je biskup o obilježavanju tog događaja u Dubrovniku.
„1. listopada 2019. u susjednom je Trebinju, čitamo, ‘obilježeno 28 godina od početka ratnih dejstava na području (njihovog) grada, kao jednog od najtežih i najtužnijih ratnih dana, kada su granate hrvatskih paravojnih jedinica ubile 19 pripadnika Jugoslovenske narodne armije /JNA/ od kojih čak devet Trebinjaca.’ Osim Spomen sobe koja je tom prigodom otvorena – kao odgovor na sličnu sobu koja postoji u Dubrovniku i za koju oni tvrde da je falsifikat – tom su prigodom izgovorene mnoge riječi kojima je namjera bila same sebe uvjeriti u istinitost tvrdnji koje na perverzan način žrtvu proglašavaju agresorom, a agresora pretvaraju u žrtvu. Možda se najbolje mogla primijetiti ova perverzna logika 6. prosinca 1991., kojega se danas spominjemo kao Dana dubrovačkih branitelja, kad je na povijesnu gradsku jezgru palo skoro dvije tisuće granata, oštećeno više od 460 zgrada, izgorjelo devet palača, život izgubilo 19 civila i branitelja i ranjeno ih 60, a službeno objašnjenje druge strane svega toga je bilo da sami palimo svoj Grad i da u Dubrovniku gore zapaljene gume“, naveo je biskup događanja i viđenja tih događanja iz perspektive Trebinja.
Žrtve slijepih vođa
Upitavši se kako ovo razumjeti, biskup je podsjetio na jednu Izjavu biskupa HBK koju je često citirao a iz koje se izvlači poruka o tome da ne treba brojiti svoje žrtve, a tuđe zločine i da bi trebao činiti drugačije želi li se potaknuti proces oprosta i pomirenja, bez kojih nije moguće graditi trajni mir. „Zato suosjećam sa svim žrtvama i njihovim obiteljima, uključujući i žrtve i obitelji druge strane. I oni su žrtve“, rekao je dubrovački biskup te istaknuo: „Problem je što još uvijek nisu postali dovoljno svjesni toga čije su žrtve. Jer da jesu znali bi da nisu žrtve naše strane nego svojih slijepih vođa koji ih drže u zabludi i ne dozvoljavaju im stvarnost vidjeti onakvom kakva ona doista jest. Problem je sljepoće vođâ, onih jučer kao i ovih danas, koju će biti moguće nadvladati tek kad obični ljudi prestanu funkcionirati utopljeni u identitet mase i shvate da oni koji ih vode nisu uvijek i nužno oni koji dobro vide.“
To je potkrijepio primjerom završetka pripovijetke „Vođa“, srpskog pisca Radoja Domanovića koja govori o narodu koji je zbog siromaštava i gladi odlučio potražiti bolju i plodniju zemlju za život. U spomenutoj pripovijesti narod je sebi izabrao vođu – u slučaju rata kojeg se spominjemo radilo se o Voždu – koji je bio slijep, ali i kojemu su oni slijepo vjerovali. I on ih je odveo ih u propast.
Da je i u primjeru nedavnog rata tome bilo tako svjedok je nedavno otvorena Spomen soba u Trebinju, a pretpostaviti je da je ona samo jedna od mnogih. ‘Slijepi vođa’, nažalost, nije odveo u propast samo njih nego i mnoge druge, nastavio je biskup i naveo neke podatke. „Na dubrovačkom području je tijekom rata poginulo više od 300 branitelja i civila, a domove je bilo prisiljeno napustiti više od 30.000 stanovnika. Kad tome dodamo, samo da nabrojim neka najveća mjesta stradanja, žrtve Vukovara, Škabrnje, Srebrenice…“ No dogodilo se i nešto gore toga, ustvrdio je biskup Uzinić, a to je da smo mrtve prežalili, Grad i njegove palače obnovili, „ali u nama je, i s jedne i s druge strane, ostalo nepovjerenja, možda čak i mržnja, koje neće biti lako prevladati i učiniti da dođemo do oprosta i pomirenja, bez kojih ni odvojeno nije moguće živjeti u miru“.
Da bismo slušateljima dočarao svu tragediju krivih izbora i hoda za slijepim Voždom od kojega, neki još uvijek ne odustaju, biskup Uzinić je pročitao vrlo dramatičan završetak Domanovićeve pripovijesti „Vođa“. U tom ulomku nakon teških ratnih gubitaka oni koji su ratovali spoznaju da im je vođa slijep od rođenja i u smrtnom strahu se pitaju kuda će sad.
Da povijest naroda i njihovih odnosa ne bi trebala završiti u smrtnom strahu i neizvjesnosti poput završetka pripovijetke, biskup Uzinić se pozvao na Božju riječ „koja nam kaže kamo ili bolje kome trebamo ići“.
Isus sve nas može ozdraviti od sljepila, ako vjerujemo u to
Ustvrdio je: „Božja nas riječ u svima našim sljepilima, uključujući i ovu situaciju koja se čini nerješiva jer svatko ima svoju istinu, šalje Isusu. On je onaj koji nas može ozdraviti od našeg slijepila. I omogućiti nam da stvarnost vidimo onakvu kakva ona jest. Tad ćemo na pravi način moći vidjeti i sebe. I moći ćemo se suočiti i s onim lošim što smo počinili, bez potrebe da to uljepšavamo ili lažima prikrivamo. Vidjet ćemo i druge. Oni će nam prestati biti samo neprijatelji. I postat će nam ono što nam uvijek i bez obzira na sve drugi trebaju biti, naši bližnji, braća i sestre. I znati ćemo da stvarnost nije crno-bijela. Vidjet ćemo u konačnici i samoga Boga onakvog kakav on jest. Ne onakvog kakvog ponekad, upregnuti u službu politike, propovijedaju čak i ljudi Crkve. Bog nije Bog moći i privilegija, nego je to nemoćni Bog, Bog Isusa Krista, raspeti Bog, Bog koji umirući na križu nevin, ne osuđuje one koji ga razapinju, nego ih opravdava i oprašta im jer on ne dijeli ljude ni po jednoj osnovi, pa čak ni po onoj jesu li dobri ili su zli, jer on ne želi da se itko izgubi i želi da se svi spase: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34).“
Ozdravljenje srca je potrebno onima koji su nas napadali
„U pročitanom evanđeoskom ulomku Isus svima koji žele prestati biti slijepi i doista vidjeti – vidjeti onako kako on vidi ljudsku povijest obilježenu ratovima, mržnjom i zločinima, onako kako on vidi nas, kako vidi druge, kako vidi Boga – postavlja jedno važno pitanje: ‘Vjerujete li da mogu to učiniti?’“, emotivno je kazao biskup Uzinić i nastavio: „Vjera je preduvjet da bismo mogli gledati onako kako Isus gleda i vidjeti ono što on vidi. Ona, vjera, ne ozdravlja fizičke oči. Ona ozdravlja srce. To ozdravljenje srca zovemo obraćenje. Ono, obraćenje srca, omogućuje nam da možemo vidjeti srcem. To ozdravljenje je potrebno onima koji su nas napadali, kako bi se konačno suočili s onim što se dogodilo i prestali stvarati nove povijesne mitove koji će u budućnosti biti okidač za neke nove ratove. Ali, ono, takvo obraćenje, obraćenje srca, je potrebno i nama da bismo prestali gledati kroz ‘naočale’ onoga što se događalo prije 28 godina i počeli gledati na nov način, srcem. Jer, kako nam kaže vječni Mali princ i njegova lisica koja njega i nas uči, ‘samo se srcem dobro vidi. Ono bitno nije vidljivo očima’ (Antoine de Saint-Exupéry , Mali princ).“
S biskupom su suslavili pastoralni vikar don Ante Burić, rektor dubrovačkog sjemeništa don Josip Lebo i katedralni župnik don Marin Lučić te đakon don Tomislav Sikavica. Liturgijsko pjevanje predvodili su katedralni zborovi pod vodstvom profesorice Maje Marušić i klapa Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“. Na kraju mise otpjevana je hrvatska himna.
Na misi u katedrali uz članove obitelji i prijatelje poginulih sudjelovali su dubrovački branitelji kao i oni koji su ratne dane proveli u opkoljenom Gradu. Nazočili su također gradonačelnik Grada Dubrovnika Mato Franković sa suradnicima, župan dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić i županijski dužnosnici, ministar obrane Damir Krstičević, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH general zbora Mirko Šundov i drugi vojni i policijski zapovjednici, kao i pripadnici hrvatske vojske i policije.
Angelina Tadić
