Duh Gospodnji na meni je
jer me pomaza!
On me posla blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje,
vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene,
proglasiti godinu milosti Gospodnje. (Lk 4, 18-18, usp. Iz 61, 1-2)
Ove riječi proroka Izaije, svoje su ispunjenje doista imale u Isusu iz Nazareta. On to jasno potvrđuje govoreći i nama danas, kao što je to govorio i onda zajednici svojih sumještana okupljenih u nazaretskoj sinagogi: „Danas se ispunio ovo Pismo što vam još odzvana u ušima.“ U tom njegovom „danas se ispunilo“ možemo vidjeti i svoj danas u kojemu se te riječi odnose na sve nas kršćane, osobito nas koji smo mu se ovim svečanim euharistijskim slavljem na kojem ćemo posvetiti ulja po kojima će se u Crkvi nastaviti izlijevanje Duha Svetoga, pridružili u nazaretskoj sinagogi. Mi uostalom sa sv. Ivanom apostolom u ulomku iz Knjige Otkrivenja koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, liturgijski ispovijedamo da je „Isus Krist … svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima zemaljskim … (onaj) koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu (kojemu) slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!“
„Učini (nas) kraljevstvom, svećenicima!“ Biti svećenik znači biti „danas“ pomazan Duhom Svetim i poslan biti blagovjesnikom slobode u Kristu Isusu. Krštenjem i potvrdom smo svi mi pomazani i poslani. Čitav Božji narod je kraljevsko svećenstvo u Kristu Isusu. Ipak, postoje i oni koji su to na osobit način. To smo mi prezbiteri ili ministerijalni svećenici.
Želio bih, u ozračju dvadeset pete obljetnice svoga prezbiterskog ili svećeničkog ređenja, ovo misno slavlje učiniti misnim slavljem svog srebrenog svećeničkog jubileja. Napominjem da osim mene imamo i još dva jubilarca među svećenicima Dubrovačke biskupije. Za redovnike mi nije poznato. Prvi je don Vojislav Vlašić, koji ove godine slavi zlatnu 50. obljetnicu svećeništva, a drugi moj kolega po godini ređenja don Željko Kovačević, koji kao i ja slavi srebrnu 25. obljetnicu svećeništva. Obojici im rado čestitam i zahvaljujem za njihovo vjerno služenje ovoj partikularnoj dubrovačkoj Crkvi.
Naši jubileji, kao i ovaj dan kad mi svećenici okupljeni oko svojeg biskupa obnavljamo svoja svećenička obećanja, nam je prigoda da se prisjetimo osnovnih poruka s našeg prezbiterskog ređenja, onako kako nam ih prenosi Rimski obrednik. Važno se tih poruka uvijek ponovo prisjećati, ali i s tim usklađivati, kako ne bismo zastranili u svom svećeništvu ili s njim spojili djelovanja koja se ne mogu spojiti sa svećeništvom nego ga kompromitiraju. Dok se mi svećenici budemo prisjećali tih poruka, vi ih, braćo i sestre vjernici, pokušajte čuti kako biste preko njih mogli bolje razumjeti nas svećenike i naše svećeničko poslanje među vama i za vas, ali i kako biste nakon toga mogli moliti za nas svećenike da doista budemo takvi svećenici. U ovu molitvu preporučujem i naše bogoslove, sjemeništarce i novake koji se pripravljaju na svećeništvo, a njih pozivam da se, slušajući to što znači svećeništvo, ispitaju o svojim motivima za biti svećenici i usklade te motive s očekivanjem Krista, Crkve, ali vjernog Božjeg naroda.
Temelj našeg ministerijalnog svećeništva je u tome da je naš Gospodin Isus Krist, odabrao neke učenike koji će u njegovo ime javno vršiti u Crkvi svećeničku službu za ljude. I sam poslan od Oca, poslao je u svijet apostole da po njima i njihovim nasljednicima – biskupima, trajno vrši zadaću učitelja, svećenika i pastira.
Dozvolite mi da ovaj trenutak u kojem spominjem poslanje apostola i njihovih nasljednika – biskupa, iskoristim kako bih srdačno među nama pozdravio dosadašnjeg člana našeg biskupijskog prezbiterija, a sada imenovanog hvarskog biskupa don Petra Palića, koji će uskoro biti pridružen biskupskom zboru za vršenje u Crkvi u punini reda te trostruke zadaće učitelja, svećenika i pastira. Dragi don Petre srdačno te pozdravljam u ime svih nas, prezbitera, posvećenih osoba i vjernika Dubrovačke biskupije. U ime svih nas, od kojih ćeš se oprostiti na kraju ovoga misnog slavlja, želim ti zahvaliti i za 22 godine svećeničkog služenja ovoj biskupiji u različitim službama, kao i za svećeničko zajedništvo koje si s nama dijelio u našem biskupijskom prezbiteriju. Istovremeno ti želim obilje Božjeg blagoslova novoj službi. Koliko god da nam je žao što nas napuštaš, raduje nas što ćeš, na nov način, moći nastaviti služenje u nama susjednoj i dragoj Hvarskoj biskupiji. Neka ti je s blagoslovom! Ad multos annos! No vratimo se mi nama i našem prezbiterskom ređenju, kojim smo postavljeni za suradnike biskupskog reda, s njim sjedinjeni u svećeničkoj službi i pozvani da služimo Božjem narodu i Kristu učitelju, svećeniku i pastiru, čijom službom njegovo tijelo, Crkva, prerasta i izgrađuje se u Božji narod i sveti hram.
Prezbiterskim smo ređenjem, draga braćo svećenici, suobličeni Kristu, vrhovnom svećeniku i, sjedinjeni s biskupskim svećeništvom, posvećeni za prave svećenike Novoga zavjeta, s poslanjem propovijedati evanđelje, voditi Božji narod i slaviti bogoslužje, osobito euharistijskom žrtvom. Vlašću Krista učitelja smo pozvani vršiti svetu službu poučavanja, navješćivanja svima Božje riječi koju smo i sami s radošću primili, čineći to tako da razmatramo Božji zakon, nastojimo vjerovati što činimo, druge učiti što vjerujemo i sami vršiti ono što naučavamo, kako bismo riječju i primjerom mogli izgrađivati Crkvu Božju. Samo tako će naš nauk moći biti hrana narodu Božjem, a naš život radost Kristovim vjernicima. Naša posebna dužnost kao svećenika je i ljude posvećivati u Kristu, prinoseći svojim svećeničkim rukama na oltar Kristovu nekrvnu žrtvu, kako bi se u sjedinjenju s njom ispunila duhovna žrtva vjernika. Dok slavimo euharistiju, svaku euharistiju, trebamo biti svjesni onoga što činimo, ali i život uskladiti s onim što u žrtvi vršimo, trudeći se da slaveći otajstva Gospodinove smrti i uskrsnuća i naši udovi odumru manama, kako bismo živjeli novim životom.
Zadaća posvećivanja koju smo kao svećenici poslani vršiti ne iscrpljuje se u slavlju euharistije, nego se ostvaruje i u slavlju drugih sakramenata, ali i na druge načine. Krštenjem smo poslani pridruživati ljude Božjem narodu, sakramentom pokore opraštati im grijehe u ime Isusa Krista i Crkve, svetim uljima krijepiti bolesnike, slaviti svete obrede, preko cijelog dana prinositi hvale, zahvale i molbe, ne samo za Božji narod, nego i za sav svijet. Uvijek trebamo biti svjesni toga da nam naše svećeništvo nije dano za nas, nego da smo uzeti između ljudi i postavljeni za ljude na službu Bogu. Zato se služba Krista svećenika koja nam je povjerena, treba vršiti vedrinom duha i pravom ljubavlju, ne tražeći što je naše, nego ono što je Kristovo.
Svojim smo svećeništvom, na kraju, poslani vršiti službu Krista glave i pastira prema stupnju svoga red, sjedinjeni s biskupom i njemu podložni, nastojeći vjernike ujediniti u jednu obitelj da ih po Kristu u Duhu Svetom može privesti k Bogu Ocu. To smo pozvani činiti uvijek, imajući pred očima primjer Dobrog pastira koji nije došao da bude poslužen nego da služi i koji je došao tražiti i spasiti što je izgubljeno.
Ovo, zapravo, znači biti danas kao svećenici, oni koji mogu s Isusom reći: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!“, a onda riječima i životom s njim i pokazati da smo doista pomazani i poslani, ne biti političari, trgovci i menedžeri i što ja znam što drugo, nego biti blagovjesnici siromaha, osloboditelji sužnjeva, ozdravitelji slijepih, osloboditelji potlačenih, da smo doista pomazani i poslani biti oni koji svojim svećeničkim životom i djelovanjem, svojim svećeničkim služenje u ime Isusa Krista, svima i uvijek donose milost Gospodnju, njegovu ljubav i milosrđe, njegovo oproštenje.