Đakonsko ređenje i završetak Godine Caritasa, Dubrovnik 2012.
U Godini Caritasa koju smo započeli na Treću nedjelju došašća prošle godine, a koju danas – s pomoću Božjom i zahvalnošću za plodove i preuzete zadaće – radosno zaključujemo, postali smo svjesniji da je Gospodin već došao, da će ponovo doći na kraju vremena, ali i osobito da nam on dolazi u konkretnome vremenu i prostoru u kojemu živimo. Današnji evanđeoski poziv na budnosti uklapa se u to opažanje. Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Ove riječi se odnose na sve buduće Gospodinove dolaske, a opet osobito na onaj dolazak u naš prostor i vrijeme koji želi izraziti poziv na karitativnu budnost koji nam je bio upućivan tijekom cijele liturgijske godine. To je poziv na upućen svim onima koji su u Isusu Kristu prepoznali svoga Gospodara, ali opet to je poziv koji je na osobit način upućen nekim među njima. Tko su ti? To su oni koji su od Gospodina pozvani i u njegovo ime poslani i postavljeni da u tri stupnja svetog reda – đakonatu, prezbiteratu i episkopatu – budu upravitelji nad svom poslugom da im u pravo vrijeme daju obrok. Ovu poruku jasno izražava odgovor na Petrovo pitanje u ulomku iz pročitanog evanđelja: Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili za sve?, a Isus na to pitanje odgovara protupitanjem, koje je istovremeno i vrlo jasan odgovor: Tko li je onaj vjerni i razumnim upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok?
Odazivajući se Božjem pozivu ovjerovljenom mišljenjem kršćanskog puka i odgovornih osoba – to smo čuli maločas u liturgijskom predstavljanju – među njih se po đakonskom ređenju želi ubrojiti i naš brat David Marjanović. On će tu svoju želju u liturgijskom obredu sažeti u šesterostruki ‘hoću’ i dvostruki ‘obećavam’. Ovaj odziv na Božji poziv, tako važan za njegov osobni život, a i život njegove obitelji, vrlo je važan za život ove biskupijske zajednice koja živi i može nastaviti živjeti samo zahvaljujući ovakvim odzivima na Božji poziv. Svima nam je dobro poznato da ova mjesna Crkva vapi i žeđa za mladima koji su poput Davida spremni sebe i svoj život staviti na raspolaganje Gospodinu. Istovremeno se ovaj događaj uklapa u završetak Godine Caritasa. Mislili smo je završiti ranije jer je i u našoj biskupiji, kao i u cijeloj Katoličkoj Crkvi, već započela Godina vjere kojom se spominjemo važnih događaja crkvene povijesti dvadesetog stoljeća i, polazeći od tih događaja, zajedno s cijelom Crkvom pokušavamo na obnovljeni način živjeti naše zajedničko iskustvo vjere i navještaja, putem evangelizacije koja je nova u svom žaru, metodama i izrazima (bl. Ivan Pavao II.), ali nam se zbog dva razloga učinilo prikladnijim povezati završetak Godine Caritasa s ovim radosnim događajem đakonskog ređenja.
Prvi razlog je povezan uz činjenicu da su sedmorica đakona prve Crkve izabrani i posvećeni polaganjem apostolskih ruku zbog karitativnih razloga, tj. dijeljenja pomoći potrebnima unutar kršćanske zajednice. Ostavljajući za sebe služenje riječi Božjoj i propovijedanje Kristovog uskrsnuća, apostoli su za tu službu izabrali sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti koje je prva Crkva nazvala đakoni. Značenje tog na dobru glasu, puni Duha i mudrosti tumači sv. Pavao u ulomku iz Prve poslanice Timoteju pišući da đakon treba biti ozbiljan, ne dvoličan, ne odan mnogom vinu i prljavu dobitku, čiste savjesti, iskušavan i dobar upravitelj. Sve su ovo preduvjeti da bi đakonska služba služenja u ljubavi bila dosta preduvjet stjecanja časna položaja i velike smjelosti u vjeri, vjeri u Isusa Krista.
Drugi razlog je to što nam đakonsko ređenje na pokazuje što doista znači karitas. Karitas je – pisao sam u poruci ‘Budimo novi ljudi’ kojom je proglašena Godina Caritasa – buđenje vlastite svijesti, ali i svijesti onih koji su nam povjereni, o potrebi stavljanja samoga sebe i onoga što imamo na raspolaganje onima koji su potrebiti pokraj nas, a onda i za one koji su daleko od nas, ali im mi svojom djelotvornom ljubavlju možemo prići blizu, možemo pomoći. Biti pozvani Bogu po Crkvi u đakonskom ređenju reći svoj Evo me za čitav život sa željom potpuno služiti Bogu i bližnjima i odazvati se tom pozivu! To je karitas! Simbolika tog dara sebe da bi, okrjepljen darom Duha Svetoga mogao pomagati biskupu i njegovu prezbiteriju u službi riječi, oltara i ljubavi stavljajući se na uslugu svima navješćujući evanđelje, pripremajući žrtvu i vjernicima dijeleći Gospodnje tijelo i krv, poučavajući u vjeri, predsjedajući u molitvi, krsteći, blagoslivajući, noseći popudbinu umirućima i predvodeći pogrebne obrede, osobito će biti izražena obredom prostracije koje ćemo, kao mjesna Crkva u kojoj se događa to predanje, pratiti svojim molitvama i predati zagovoru svetih i Božjoj ljubavi. Neka, međutim, to što se događa u činu predanja koji će se polaganjem ruku i molitvom pretvoriti u đakonsko služenje, bude poticaj i nama koji smo svjedoci tog događa da činimo isto, da svatko od nas na svoj način i u nama povjerenoj službi, stavi sebe i svoje sposobnosti na raspolaganje Bogu i bližnjima, onima koje je Bog povjerio našem upravljanju. To bi trebao biti naš odgovor na izazove koje je pred nas stavila Godina Caritasa, ali i zadaće koje pred nas stavlja Crkva u Godina vjere, pozivajući nas na novu evangelizaciju sebe i drugih oko sebe. U Godini Caritasa smo naučili susretati Krista u onima koji su potrebni. U Godini vjere – držeći u jednoj ruci Sveto pismo, a u drugoj dokumente Drugog vatikanskog koncila i Katekizam Katoličke Crkve – pokušajmo otkriti i druge načine njegove prisutnosti u ovom našem prostoru i vremenu. Na nedavno održanoj Biskupskoj sinodi, sinodalni su oci osobito istaknuli Crkvu kao prostor koji Krist nudi u povijesti gdje ga možemo susresti, jer joj je on povjerio svoju riječ, krst po kojemu postajemo djeca Božja, svoje Tijelo i svoju Krv, milost oproštenja grijeha, osobito u sakramentu pomirenja, iskustvo zajedništva koje je odraz otajstva samog Presvetog Trojstva, snagu Duha koji rađa ljubav prema svima.
Dragi Davide, hvala ti što si se svojim darom sebe ovoj mjesnoj Crkvi i svojim đakonskim ređenjem ‘uklopio’ u ovo naše zaključivanje Godine Caritasa i obogatio naše biskupijsko življenje Godine vjere. Hvala svima koji su svojim darivanjem sebe i vjerničkim svjedočenjem doprinijeli da se dogodi ovaj tvoj dar služenja. Osobito zahvaljujem tvojim roditeljima, braći i sestrama, župniku i župnoj zajednici, tvojim odgojiteljima, profesorima, časnim sestrama, prezbiteriju ove biskupije, redovnicima i redovnicama i brojnim vjernicima koji su te sve ove godine pratili svojom molitvom i, dakako, tvojoj subraći đakonima i bogoslovima koji su bili veoma važna karika u odgojnom procesu. Sve nas zajedno pozivam da ti i u budućnosti budemo blizu svojim molitvama i podrškama u svemu onome što je dobro, ali i dobronamjernim kritikama, upozorenjima i ispravljanjem svega onoga što ne bi bilo dobro.
Želio bih tebe, a s tobom i sve nas kojima je povjerena služba upravljanja, podsjetiti na nešto što u kontekstu ovog govora o onomu što je dobro i što nije, često zaboravimo, a to je da izbor i postavljanje u službu ‘upravitelja’ nije zbog nečije osobne promocije nego zbog služenja Božjem narodu. Izabran si i postavljen da bi bio đakon u korist ove mjesne Crkve, a ne u svoju korist. Postati i ostati svjestan toga, to je preduvjet one evanđeoske budnosti na koju nas je upozorilo i pozvalo današnje evanđelje. Biti đakon znači biti sluga Isusa Krista koji se među svojim učenicima pokazao kao služitelj. Nemoj to nikad zaboraviti, nego nadahnut Isusom Kristom i njegovim primjerom zdušno i radosno služi Gospodinu i ljudima. Budi i ostani, poput tvojih svetih prethodnika u đakonskoj službi, muž na dobru glasu, pun Duha Svetoga i mudrosti. Neka tome biti muž na dobru glasu bude prepoznatljiv i vjerodostojan znak i beženstvo koje ćeš ispravno živjeti samo ako ga prihvaćaš kao znak i poticaj pastoralne ljubavi i izvor plodnosti u svijetu, nošen iskrenom ljubavlju prema Kristu Gospodinu. Ukorijenjen i utemeljen u vjeri, budi neporočan i besprijekoran pred Bogom i ljudima, kao što dolikuje Kristovu služitelju i djelitelju Božjih otajstava. U životu koji danas započinješ te čekaju brojni izazovi. Neće biti lako! Ne daj se obeshrabriti i odvratiti od nade evanđelja! Budi mu vjerni slušatelj i služitelj, makar kao i Stjepanu – mužu punu vjere i Duha Svetoga – cijena bude život. I ne zaboravi! Budeš li riječ Božju koju ustima propovijedaš očitovao svojim vlastitim životom, Gospodar koji te je pozvao i kojemu si se odazvao, a koji te danas po đakonskom ređenju prihvaća u svoju službu upravitelja nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daješ obrok, završiti će dobro djelo koje u tebi započinje, naći će te budna i postaviti te i o konačnom dolasku nad svim imanjem svojim.