Blagdan Krštenja Gospodinovog, kojim završava božićno vrijeme, proslavljen je u nedjelju 13. siječnja u dubrovačkoj katedrali svečanim euharistijskim slavljem koje je predvodio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić.
U propovijedi biskup je govorio o Isusovom stavu poniznosti, jer nastavljajući logiku rođenja u štalici, Isus se sagiba pred Ivanom i od njega traži da ga krsti. Biskup je naglasio da postoji više razloga za to, no izdvojio je dva: „Prvi je vezan uz činjenicu da nam je Isus u svemu sličan osim u grijehu. Krštenjem u Jordanu on želi doskočiti i toj jedinoj razlici jer se Ivanovim krštenjem obraćenja svrstao među grješnike. Želio je do kraja s ljudima podijeliti krhkost njihove pale naravi. To nije mogao učiniti grijehom, zato to čini preuzimanjem na sebe posljedica grijeha. Ovo nas povezuje s vazmenim otajstvom muke, smrti i uskrsnuća koje će biti kruna i dovršetak tog njegovog preuzimanja posljedica ljudske grješnosti. (…) Drugi razlog zbog kojeg je Isus za svoj prvi javni nastup izabrao rijeku Jordan i krštenje obraćenja povezan je uz jedno drugo krštenje na koje ovaj događaj želi podsjetiti i koje želi navijestiti. Ja vas – kaže Ivan – istina vodom krstim. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. On je Isus, a njegovo krštenje je kršćansko krštenje ili sakrament krsta. Tim krštenjem su oni koji su u Kristu povjerovali dobili novi život i u njemu postali djeca Božja. I svi smo pozvani, snagom toga krštenje koje smo primili i po kojemu smo postali kršćani, izići iz skrovitosti Nazareta i s Isusom krenuti u javnost, da bi u javnosti posvjedočili onoga kojemu smo povjerovali i ono što smo po vjeri u njega postali, a postali smo sinovi i kćeri Božje.“ Biskup je dalje nastavio: „Ovdje su, kad smo mi suvremeni kršćani u pitanju, sasvim realne dvije opasnosti. Prva je da ne želimo izići iz Nazareta i njegove skrovitosti u javnost. Kršćanstvo nam je, a to nam i pokušavaju sugerirati, postalo nešto privatno čim druge ne treba opterećivati, nešto što spada na crkve i sakristije i, eventualno u okvire doma, ali za što nema mjesta u javnosti. Druga opasnost je da mi kršćani pomislimo da u javnost trebamo ići samo s onim što se javnosti sviđa i što joj odgovara ili da kršćanstvo promatramo tek kao nešto što će nam pomoći u ovozemaljskoj uspješnosti ili, posebno kad su u pitanju božićni blagdani, biti razlog za slavlje. Mislim da bi ovim dvjema opasnostima trebao dodati i treću opasnost koja je, bojim se, u ovim vremenima također realna, a ta je da mi pokušavamo manipulirati javnošću, u čemu uglavnom nismo uspješni nego nam se to obije o glavu, ali i da javnost, uglavnom uspješno, manipulira nama. Nije u ovom našem svijetu problem to da se Crkva miješa u politiku, premda to pojedinci u Crkvi uglavnom naivno i nespretno čine, koliko je problem to što se politika miješa u Crkvu i Crkvi pokušava sugerirati što je dobro, a što zlo i u tome, bar kad su u pitanju pojedini vjernici, poprilično uspijeva.“
Euharistijsko slavlje animirao je Mješoviti katedrali zbor pod vodstvom Margite Cetinić.
Šime Zupčić