Dozvolimo Isusu da se i u nama ponovno preobrazi!
Danas Crkva slavi blagdan Preobraženja Gospodinova. Preobražavajući se pred svojim učenicima na gori Tabor, Isus ih želi pripremiti za svoju muku i smrt, za križ, ali i za nasljedovanje njega, odnosno njegove muke i križa. Ovo nasljedovanje uvijek ponovo mora uslijediti za sve one koji žele biti njegovi učenici. Zato Isus u ovom blagdanu i nas danas želi odvesti na brdo Tabor da bi i nama pokazao drugu stranu križa i tako nas pripremio za suočavanje s njegovim i našim križevima. On zna da se križ ne može živjeti bez preobraženja, ali i da ne možemo biti preobraženi bez križa. Nema uskrsnuća bez križa! Križ i uskrsnuće idu zajedno! Cilj preobraženja nije da bismo vidjeti Isusa drugačijeg. Od toga nema velike koristi ako sami ostajemo na zemlji. Zato Petar nije znao što govori. Cilj preobraženja je vidjeti Krista u sebi, u svom biti to što jesam, kako bi njegov križ postao moj križ, i obrnuto, njegovo svjetlo moje svijetlo, i obrnuto. I kako bi se i nama moglo dogoditi preobraženje. Ovo znači biti dionik Isusovog života koji preobražava nas i druge oko nas, a iz kojeg onda može, bez obzira na križ, proizići i rečenica izgovorena s uvjerenjem: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti.“
Preobraženje Gospodinovo nije tek povijesni događaj. Ono nije niti samo pogled na Kristovu i našu budućnost. Preobraženje se događa i u sadašnjosti na različite načine. Izdvojit ćemo tri.
Prvi način na koji se Preobraženje Gospodinovo nastavlja događati i danas je liturgija. Naša liturgija je uvijek ponovo Preobraženje Gospodinovo. Kao takva ona je predokus one nebeske liturgije kojoj težimo i koju s nadom očekujemo. Čitamo u dokumentima Drugog vatikanskog sabora, „Krist je u svojoj Crkvi uvijek prisutan, a osobito u liturgijskim činima. Prisutan je u misnoj žrtvi i osobito u osobi službenika i – jer se ‘svećeničkom službom sada prinosi isti onaj koji je na križu prikazao sama sebe’ – ponajpače pod euharistijskim prilikama. Prisutan je svojom moći u sakramentima, pa kad tko krsti, sam Krist krsti. Prisutan je u svojoj riječi kad se u Crkvi čita Sveto pismo. Prisutan je napokon kad Crkva moli i psaltira, jer je sam obećao: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam ja među njima“ (Mt 18, 20) (SC 7).
Drugi način Gospodinovog Preobraženja je njegovo preobraženje u nas i u naše bližnje. Ovo preobraženje možemo promatrati ne samo u vidu vječnosti, kad ćemo konačno biti preobraženi, odnosno “suobličeni” našem uskrsnulom Gospodinu, nego i u vidu sadašnjosti u kojoj se Preobraženje Gospodinovo događa u nama kao kršćanima. Ovo preobraženje obvezuje. Krist koji se preobražuje u nas kao kršćane mora biti vidljiv po našem biti kršćani. U našem biti kršćani, a ne samo tako se zvati, Bog se očituje u svojoj slavi. Mnogi kršćani „žive – kako na jednom mjestu kaže sv. Pavao – kao neprijatelji križa Kristova“ (Fil 3, 18), a trebali bismo, snagom krštenja koje smo primili i u kojem smo postali sinovi i kćeri u Sinu, dozvoliti da se u nama već sada događa ono što će se u punini dogoditi u budućnosti, preobraženje i suobličenje Kristovom slavnom tijelu, da bi svi koji nas susreću mogli osjetiti one trenutke koji su sposobni preobraziti svijet. Ovi posebni trenuci dovode nas i do Gospodinovog preobraženja u našoj braći i sestrama, osobito u onima koji su potrebni naše kršćanske blizine i ljubavi, onog da se u nama za njih dogodi Preobraženje Gospodinovo. To su svi oni koje je Gospodina povjerio našoj odgovornosti, a zatim i svi koji su potrebni naše brige, blizine, pažnje, naše ljubavi, uključujući i onog našeg biti kršćani u kojima se očituje Krist. U svima njima se Krist preobražava i čini se prisutnim ovom vremenu, čini se prisutnim i meni i tebi i, zanimljivo, jedino nam u ovom slučaju dozvoljava, dapače i zahtjeva, da mu napravimo sjenicu i da ga zaštitimo.
Treći način Preobraženja Gospodinovog danas događa se, na kraju, i u trenucima u kojima poput Petra na Taboru osjećamo da je to to. To su oni rijetki, posebno milosni trenuci u kojima nam je drago što smo Kristovi, što pripadamo njegovoj zajednici Crkve, u kojima osjećamo zadovoljstvo zbog dobra kojeg činimo, što smo vjernici, što kršćanski živimo. To su trenuci koji nam dozvoljavaju da u suočavanju sa životnim poteškoćama zavirimo s onu stranu ovozemaljske stvarnosti koja takve trenutke preobražava, daje im sasvim drugačije značenje, kao što se to dogodilo i u preobraženju kojim je Isus dozvolio učenicima da zavire s onu stranu ovozemaljske stvarnosti, kako bi ono što će uslijediti vidjeti drugačijim očima, a uslijedit će muka i smrt, uslijedit će križ.
Ovo treće preobraženje, osjećaj da je to to, uglavnom nam se događa nakon prethodna dva, onog u liturgiji i onog u našem živjeti kao kršćani. To je onaj lijepi osjećaj koji imamo nakon što smo sudjelovali u liturgijskom slavlju i nakon što smo živjeli kao kršćani, osobito u svom odnosu s najpotrebnijima. Ipak, nerijetko ovo treće preobraženje, kao posebni milosni trenutak, može biti i nekakav “okidač” za druga dva preobraženja. Danas susrećem sve više ljudi kojima se to dogodilo na nekom molitvenom okupljanju ili nekom posebnom mjestu ili u nekom posebnom događaju. Nekad je, ovo mi je posebno zanimljivo, taj “okidač” dosezanje dna u moralnom i materijalnom smislu, nekad vlastita bol ili bolest, pa čak i smrt bližnjih itd. I tad se dogodi taj trenutak preobraženja koji nam omogući stvarnost vidjeti iz druge perspektive! I upravo je taj trenutak, kao trenutak našeg osobnog suočavanja s križem i mukom, najviše sličan onom Isusovom preobraženju na gori Tabor. Ali valja primijetiti da se preobraženje ne zaustavlja tamo na gori Taboru. Ne možemo, koliko god da nam je tamo dobro biti, tamo načiniti “sjenice”. Valja sići s gore. Moramo se s Isusom, a zapravo nasljedujući njegov primjer, vratiti u dolinu, u svoju svakodnevicu. I tamo, i sami preobraženi kroz liturgiju i kroz svoj kršćanski život koji se na njoj nadahnjuje, dozvoliti Isusu da se on u nama ponovo preobrazi. I da po tom preobraženju, u nama i našem kršćanskom životu on bude i ostane prepoznatljiv svima koje po nama želi susresti i koji ga u nama susreću, a osobito u onima u kojima nam se on do kraja vremena preobražava, da bismo mi od njega bili prepoznati i u njemu konačno bili preobraženi.