Povodom 100. rođendana Blajke s. Aleksije Sardelić, redovnice splitske provincije Školskih sestara franjevki Krista Kralja, u župi Svih svetih u Blatu na Korčuli u nedjelju, 17. srpnja slavljeno je zahvalno euharistijsko slavlje. Tako je u njezinom rodnom mjestu liturgijski obilježen ovaj jubilej koji malo tko u svom životu uspije doživjeti. S. Aleksija osobno nije mogla sudjelovati.
Euharistijsko slavlje predslavio je vlč. Šime Pleadin, mladomisnik Šibenske biskupije, koji je u blatskoj župi boravio u prigodi mlade mise don Miše Pecotića upriličene dan ranije u njegovoj rodnoj župi Smokvica. Na početku mise predvoditelja i okupljene vjernike je pozdravio mjesni župnik don Željko Kovačević koji je predstavio predvoditelja kao i nakanu euharistijskog slavlja.
Propovjednik je vjernicima govorio o tome što uistinu znači biti kršćanin. Temelj života kršćanina je njegov odnos s Gospodinom što se onda pretače u njegove odnose s drugima, kazao je.
Na misi su pjevali Mješoviti župni zbor orguljašku pratnju s. Juliane Beretić, a misna čitanja čitali su roditelji prvopričesnika. Na kraju euharistijskog slavlja mladomisnik je okupljenima podijelio svoj mladomisnički blagoslov.
Misu se, uz redoviti radijski prijenos, moglo pratiti i putem Facebook stranice župe.
Župa Svih svetih Blato
Prenosimo tekst s mrežnih stranica splitskih sestara franjevki uz 100. rođendan s. Aleksije.
S. Aleksija: Na kormilu moga života uvijek je bio Bog
Aleksija Sardelić, krsnim imenom Kata, rođena je 18. srpnja 1922. godine kao najstarije od četvero djece od roditelja Petra i Vice rođ. Milat u Blatu na Korčuli. S. Aleksija je jedina iz obitelji koja još uvijek hodi ovom zemljom, te ove godine slavi 100- i rođendan.
Rođena je poslije Prvog svjetskog rata koji je osim ljudskih žrtava ostavio i materijalne posljedice. Nije baš bilo novca ali imali su dovoljno za život. Uglavnom se obrađivala vinova loza i masline i od toga se živjelo. Uz roditelje, s njima su živjeli baka i djed i upravo je djed Lovre bio velika podrška s. Aleksiji kada je pošla u samostan.
Aleksija je u rodnom Blatu završila šest razreda osnovne škole te je upisala prvi razred građanske škole ali ju je rat prekinuo te ju nije uspjela završiti. Kao djevojka je rado išla u crkvu i pjevala u župnom zboru, te je bila članica Društva kćeri Marijine. Kada govori o redovničkom pozivu, kaže da je već na prvoj pričesti poželjela biti časna sestra. Odrastajući, poziv je sve više rastao ali došao je i Drugi svjetski rat koji je zahvatio dio njezine mladosti te se tek nakon završetka rata uputila u samostan.
Na Svijećnicu 1948. godine s. Aleksija je ušla u zajednicu Školskih sestara franjevki na Lovretu u Splitu. U njezinom rodnom Blatu tada su bile prisutne sestre Marije Petković, a poznavala je i sestre franjevke koje su u to vrijeme djelovale na Badiji. No, na koncu je ipak pošla franjevkama jer je imala jedan san u kojem je vidjele sestre koje imaju istu uniformu kao sestre na Badiji i koje su je u snu pozivale do pođe s njima. Taj san joj je bio poticaj da se odluči za sestre franjevke na Lovretu. Nakon pola godine kandidature ušla je u postulaturu ali su tadašnje prilike bile vrlo teške te s. Aleksiji nisu htjeli izdati osobne dokumente zato što je bila u samostanu. Ponudili su joj brojne pogodnosti samo da ga napusti, no s. Aleksija nije htjela odustati od svojeg redovničkog puta.
Godine 1951. ušla je u novicijat u Makarskoj u kojem se mnogo fizički radilo ali je s. Aleksija iskustvo marljivosti donijela od kuće pa se mogla s time nositi. Već kao djevojka završila je singerski tečaj koji joj je dobro došao za rad u šivaonici šivajući jorgane i drugo što je bilo potrebno za zajednicu. U samostanu je pohađala i katehetski institut, te je katehizirala na župi. Kao redovnica radila je i u sakristiji, te je među prvima započela čuvati djecu u Imotskom. S. Aleksija je prepoznala potrebu majki koje nisu imale gdje ostaviti svoju djecu prilikom odlaska u polje i na posao te je u prvih sedam dana imala već 15 djece, što pokazuje da je imala smisla i dara za odgoj.
Nekoliko je godina radila na administrativnim poslovima glasnika „Veritas“ a također je u Provinciji vršila službu odgojiteljice kandidatkinja. Djelovala je od Zagreba, preko Zadra, Splita, i Imotskog do Dubrovnika. Bila je u različitim apostolatima prema potrebi Provincije Školskih sestara franjevki Splitske provincije u kojoj je prošle godine proslavila 70-u obljetnicu redovništva.
„Sada kada sam u ovim godinama mogu reći da mi nije bilo lijepo ne bi ih niti doživjela. Život je bio složen kao što su složena godišnja doba, bilo je i lijepih i manje lijepih trenutaka ali na kormilu je uvijek bio On, moj Bog koji me je vodio“, ističe s. Aleksija. Ponekad mi se činilo da je zaspao ali zapravo ga nisam odmah prepoznala ali On je bio tu, uza me, nije dao da padnem, nego me je njegova milost uvijek iznova podizala. Nakon velikog životnog iskustva s. Aleksija poručuje da je „vrijeme složeno i eto prošlo je i jedno stoljeće, i ako u tome vremenu nismo shvatili da je početak naš Bog, onda neće biti ni stoljetni završetak. Ako nismo živjeli s Bogom onda nećemo ni umrijeti s njime.“
Danas, sa 100 godina, s. Aleksija je vrlo bistrog uma te redovito čita „Glas Koncila“ i prati crkvena zbivanja na Radio Mariji kao i zbivanja u Provinciji. Raduje se kada netko mlađi posjeti zajednicu i svakoga rado ugosti u svoju sobu odnosno, kako ona kaže, svoju ćeliju.
Kada pitamo s. Aleksiju je li sretna, ona odgovara: „Sretna sam i zahvalna Bogu i zajednici za godine koje sam doživjela, a naročito zato što sam svjesna svega oko sebe, jer nisu bitne godine nego stanje u kojem se nalazimo. Još uvijek me služe noge uz pomoćnu hodalicu i razum i zato sam zahvalna Bogu. A sutra kada me Gospodin pozove k sebi, spremno ću poći k Njemu.“
