Na Božić se slave tri mise. Prve dvije božićne mise navješćuju rođenje djeteta Isusa, veliku radost, svjetlost, pjevanje anđela, dolazak pastira. Sve to je znak da se dogodilo nešto izvanredno. Treća božićna misa, ona dnevna, više ne govori o rađanju, o ukazanjima anđela, čudesnim znakovima… Ona govori o otajstvu onoga što se odgodilo u božićnoj noći. Novorođeno božićno dijete, siromašno i krhko, Riječ je Božja, Božji jedinorođeni Sin. Da bismo mogli shvatiti dostojanstvo onoga koji se u Betlehemu rodio, Ivan se poziva na početak: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog … Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.“
Nemoguće je i zamisliti ono što se dogodilo u Božiću. U Knjizi Postanka možemo pročitati da je sve što postoji stvoreno jer je Bog izgovorio svoju riječ. „I reče Bog“ (Post 1). U Božiću je, dakle, Božja Riječ po kojoj je sve stvoreno, i nebo i zemlja, i sunce i mjesec, i biljke i životinje, a konačno i čovjek, postala stvorenje. Bog je postao jedan od nas! Bog je postao čovjek! Riječ Božja nam je progovorila u nemoćnom djetetu koje još ne zna govoriti. I baš kroz to, tu svoju nemoć djeteta u kojemu je Bog postao krhak, malen, naš, objavljena nam je velika istina o čovjekoljublju našeg Boga koji je postao Emanuel – S nama Bog.
Nakon što nas je uputio u otajstvo Božića, Ivan nam upućuje i upozorenje koje ne smijemo zanemariti: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ Ne govori on samo o stanovnicima Betlehema i svojim suvremenicima, nego i o nama jer i danas istina vjere o Božjem utjelovljenju u Isusu iz Nazareta, koju Crkva iz godine u godinu nanovo naviješta, biva često zatamnjena popratnim pojavama, koje uzrokuje suvremeni konzumerizam. On nam, uz pretjeranu blagdansku rasvjetu trgova, ulica i izloga, a s njim, koliko god da nam je drag i prirastao srcu, i onaj naš tradicionalni Božić božićnih običaja, kolenda i pjesama, domjenaka i prijama, okićenih ulica i trgova, jelki i borova, bakajara, hrostula, prikli, pandišpanja i mantula, zelene menestre i božićnih ručkova, pa čak i polnoćki, jaslica i „bambina“…, priječi i odvraća pogled od betlehemskog Djeteta i siromaštva u kojem je rođeno.
Mnogima je Božić, bilo zbog toga što su pali pod utjecaj potrošačkog mentaliteta, bilo zbog toga što ne vide dalje od svojih tradicija, samo poganska proslava zimskog solsticija, kao što je to bio u počecima kršćanstva, sve dok kršćani nisu zamijenili taj poganski blagdan blagdanom Božića, rođendanom Isusa Krista, istinskog Sunaca koje silazi s visine da bi obasjalo mrak i hladnoću svijeta. Zašto je nekima onda to ponovo blagdan sunca, a ne i Sunca, Isusa Krista, onog Svjetla istinskog „koje prosvjetljuje svakog čovjeka (i) dođe na svijet?“
Jedan od odgovora na ovo pitanje nudi Ivan predstavljajući Krstitelja kao svjedoka koji je poslan „da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu.“ Otkrivajući, naime, u Ivanu svjedoka Svjetla „da svi vjeruju po njemu“, to što danas mnogi ne vjeruju, možemo, između ostaloga, pripisati nedostatku svjedoka ili, možda još preciznije, lošem svjedočenju onih koji su pozvani i poslani biti svjedoci, a to smo mi kršćani. Nama, okupljenima u zajednici koja se zove Crkva, Bog je dao zadaću da budemo poput Krstitelja svjedoci Svjetla. A Svjetlo se ne može svjedočiti nego svjetleći. „Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući“ (Iv 5, 14-15), poručit će nam Isus objavljujući nam naše poslanje da i sami budemo svjetla.
Evo zašto ne možemo pripisati nekom drugom odgovornost za to što božićna poruka o miru, ljubavi, radosti…, koji su se dogodili utjelovljenjem Riječi Božje, nije promijenila ljude i zemlju i zašto se, iako smo do sada proslavili mnoge Božiće, mnogoj našoj braći i sestrama još nije dogodio Božić. Mi smo odgovorni što je to tako. Slavimo Božić, ali i nastavljamo živjeti, o Božiću i osobito nakon Božića u našoj svakodnevici, kao da se Božić nije dogodio. Tako se i u našem životu i u našem svijetu događa ona tragična konstatacija Ivanovog evanđelje samo koju stranicu naprijed: „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova“ (Iv 3, 19-20). I nije ovo pojava samo našeg vremena. S tim su se kao problemom susretali i kršćani prošlih vremena. Tako, na primjer, sv. Jeronim za svoje vrijeme kaže: „S isprikom čašćenja Krista mi smo danas uklonili prljavštinu iz štala da bismo je zamijenili zlatom i srebrom, ali za mene je vrjednije ono što smo uklonili. Zlato i srebro se priliči moćnima, bogatima, ali onom koji vjeruje u Krista više se priliči štala od nabijene zemlje. Tko je rođen u štali ne želi ni zlato ni srebro.“ Posljedica ovoga je to da se uvijek ponovo na sve nas može primijeniti tvrdnja:„Među vama stoji koga vi ne poznajete“ (Iv 1, 26).
Krist se čini prisutnim – utjelovljuje se – i u našem vremenu. On i u našem vremenu želi ući u naš život, a po nama i u život drugih ljudi. On nam dolazi u Božjoj riječi, u Crkvi i sakramentima, osobito u ovom božićnom vremenu u sakramentu pokore i euharistije. Dolazi Božić, na svoj način, ovo ističem da ne biste shvatili da ja imam nešto protiv svega toga, i u našim lijepim božićnim običajima, pjesmama i koledama, u obiteljskim okupljanjima, darovima i čestitkama koje ćemo međusobno razmijeniti. Sve je to dobro u određenoj mjeri – ako nema mjere već to nam Isusa čini neprepoznatljivim jer njegovu štalu pretvara u „zlato“ i „srebro“ – ali nije dovoljno da se i na nas ne bi odnosilo ono „vi ga ne poznajete“. Što je još potrebno? Potrebno je da ga prepoznamo i u drugim njegovim otajstvenim dolascima među nas, osobito u njegovim dolascima u bližnjima, djeci i odraslima, onima koji su nam blizu i onima koji su daleko, osobito onima na rubu Crkve i društva, uključujući i one njegove dolaske, danas kao i jučer, u prljavštini štale, odnosno odbačenosti iz ljudske sredine i ljudskog grada, negdje na rub, ondje gdje je pogaženo ljudsko dostojanstvo, ondje gdje čovjek malo i nimalo vrijedi, dapače osobito tamo.
Božićno Svjetlo po kojemu je Bog došao na svijet treba i po našem slavljenju Božića i božićnog otajstva doći i osvijetliti životi i onih koji ne pronalaze posao, oskudijevaju, gadni su i žedni, bolesni i napušteni, u tamnici, zatočeni i zarobljeni, zapostavljeni i diskriminirani u bilo kojem obliku, da bi posluženi i utješeni milosrdnom ljubavlju koja progovara u betlehemskom otajstvu, povratili vjeru i nadu. Ono, betlehemsko svjetlo, treba doći i onima koji bi mogli pomoći da se situacija onih koji su potlačeni i na rubu promijeni, da bi ih potaknuo na obraćenje, na promjenu života i raskidanje okova sebičnosti i grubog neoliberalnog kapitalizma i njegove potrošačke logike koja vidi samo sebe i svoj interes i koja im zamračuje svaki pogled koji seže dalje od zarade. Prisjetimo se našeg hrvatskog beznađa i njezinih uzroka, korupcije, krađe, a i nesposobnosti i ideološke zaluđenosti, koje trebamo također osvijetliti betlehemskim svjetlom, ali se nemojmo zaustaviti samo na nama, jer koliko god da situacija u našoj domovini nije niti blizu onakva kakva bi trebala biti i kakvu s pravom očekujemo, ona je daleko bolja od one, na primjer, u Siriji gdje ljudi, među njima i mnogi kršćani kao najugroženija skupina jer su manjina o čijim pravima nitko ne brine, stradaju, odakle ljudi, riskirajući svoje živote, i danas, na Božić, bježe od rata i neimaštine kucajući na vrata Europe koja je zaboravila svoje kršćanske korijene, stvorila neka nova prava i neke nove ideologije i neke nove vrijednosti kojima, nažalost, ugrožava prava onih najslabijih, ali i koja je izgubila osjećaj za čovjeka koji istinski pati i u kojem Bog, često bezuspješno, kuca na njezina vrata.
„Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu“, poručila nam je poslanica Hebrejima. Dopustimo Bogu koji i danas želi nastaviti govoriti u Sinu da se po nama, po našem slavljenju Božića, ali i življenju božićnog otajstva, nastavi čuti njegov govor. Budimo, s Krstiteljem, glas Božje Riječi, budimo ona svjetla svijeta koja odsijevaju ono „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka (što) dođe na svijet.“
S tim željama, koje su više od želje naša kršćanska zadaća, svima želim radostan Božić!