Božićna poruka: Bog koji postaje blizina
Ljubljena braćo i sestre!
„Riječ tijelom postade i nastani se među nama.” (Iv 1, 14)
U tišini Betlehema gledamo u najdublju istinu naše vjere, u Isusa, utjelovljenog Krista, dijete u jaslama. Bog je ušao u našu stvarnost. Utjelovljenje je srce kršćanstva, trenutak kad se vječnost spustila prema vremenu, kad je Bog “sišao s nebesa radi nas i radi našega spasenja”, kako bi čovjek mogao postati dijete Božje. Otajstvo je to Božjeg milosrđa koje otvara nebesa za čovjeka i dovodi ga u Božju blizinu.
Bog nam ne dolazi s bukom ni iskazima moći, nego nježno, tiho i nenametljivo. Ne ulazi u naše živote kao sudac, nego kao dijete čija je blizina za nas ljekovita. On dijeli naš umor, naše tjeskobe i našu čežnju za smislom. U Isusu Kristu, Bog uzima naše tijelo, našu povijest, ranjivost i ispunja ih svojom prisutnošću. Zato Božić nije bijeg od stvarnosti, nego njezino preobraženje: svjetlo koje se rađa upravo ondje gdje sve izgleda izgubljeno. U tom otajstvu počiva nada koja nikada ne gasne.
Crkveni oci nas podsjećaju da se Bog utjelovio kako bi čovjek postao dionikom božanske naravi. Upravo zato svaki život postaje sveti prostor i vrijeme u kojem On prebiva. Nema beznačajnih trenutaka ni izgubljenih ljudi, jer svaki pogled ljubavi, svaka gesta dobrote, svaka suza i svaka molitva postaju mjesto Božjeg dolaska.
Ove godine, dok slavimo 1700 godina od Nicejskog sabora i 60 godina od završetka Drugoga vatikanskog sabora, vraćamo se korijenima vjere. Obljetnice nas podsjećaju na istine koje nisu samo povijesne formulacije, nego živa svjedočanstva vjere od kojih i mi danas crpimo snagu. Niceja i koncili nas uče da je Krist „pravi Bog i pravi čovjek”, a Drugi vatikanski sabor nas podsjeća da Crkva živi od otajstva utjelovljenja, da Kristovo svjetlo sjaji u životu vjernika, u njihovu služenju i iskazivanju milosrđa.
Istodobno, naša domovina se u ovoj godini spominje 1100 godina kraljevstva, povijesti u kojoj se vjera utkala u dušu naroda. I danas, dok se suočavamo s novim neizvjesnostima, Bog koji je postao čovjekom poziva nas da čuvamo ljudsko dostojanstvo, djecu i mlade, obitelj, domovinu i stvoreni svijet.
Bog uvijek dolazi ondje gdje su odbačeni, napušteni i zaboravljeni, gdje se nada čini dalekom. Ondje gdje nedostaje topline, gdje vlada tama, rađa se Svjetlo. U njemu prepoznajemo poziv da obnovimo povjerenje i zajedništvo, da vjerujemo u snagu dobra i u mogućnost novog početka.
Kad izgubimo pogled na Boga koji je postao čovjekom, gubimo i mjeru čovječnosti jer čovjek ne može shvatiti samoga sebe bez Krista. Bog koji se rađa u štalici vraća smisao: pokazuje da je prava snaga u ljubavi, a veličina u služenju.
Zato neka ovaj Božić bude poziv na poniznost i nutarnju jednostavnost: zastanimo, zahvalimo, oprostimo i prepoznajmo Boga u bližnjemu. Kada tako činimo, Božja blizina postaje jasnije vidljiva u svijetu oko nas.
U ozračju jubileja vjere i povijesti, neka se u nama obnovi zahvalnost za dar života, nada koja ne postiđuje i ljubav koja ne traži razlog. Crkva i društvo ne žive od prošlosti i uspomena, nego od svjedočanstva koje se danas rađa: u obitelji koja moli, u bratu i sestri koji traže istinu i smisao, i u svakome tko prihvaća živjeti evanđelje u izazovima i radostima života.
Utjelovljeni Krist koji je jednom ušao u našu povijest ne odlazi od nas. On ostaje s nama, jer je on Emanuel – Bog s nama.
Sretan vam i blagoslovljen Božić!