Blagdan svetoga Vlaha,
zaštitnika grada Dubrovnika
Homilija Apostolskog nuncija 3. veljače 2025.
Čitanja: Sir 51,1-8; iz Psalma. 31; Rim 8,31b-39; Mt 10,28-33
Uvod
Zahvaljujem preuzvišenom Biskupu koji me pozvao da proslavim blagdan zaštitnika grada, svetog Vlaha “u drevnom i lijepom Dubrovniku, pravom biseru hrvatskog Jadrana, središtu tisućljetne kulture prožete katoličkom vjerom i obilježenom stalnom vjernošću Petrovim nasljednicima, čak i u vrlo teškim vremenima”.
Sjeća li se netko od vas tko je izrekao ove lijepe riječi hvale gradu Dubrovniku? Bio je to sveti Ivan Pavao II., kada je 29. travnja 2004. primio izaslanstvo grada koje se uputilo u Rim kako bi mu uručilo Povelju počasnog građanina grada koju je grad Dubrovnik, pod vodstvom (tadašnje gradonačelnice Dubravke Šuice) i biskupa mons. (monsinjora) Želimira Puljića, želio dodijeliti Svetom Ocu u znak sjećanja na njegov pastoralni pohod 6. lipnja 2003. godine, a to je ujedno bilo i posljednje inozemno putovanje poljskoga Pape.
Tijekom tog putovanja proglašena je blaženom i jedna slavna kći zemlje Hrvatske: Marija od Propetog Isusa Petković, rodom iz Blata na obližnjem otoku Korčuli.
Prisvajam ovu izvanrednu pohvalu Dubrovniku, kao i sljedeću želju koju je sveti Ivan Pavao II. dodao:
“Neka se to kulturno i vjersko naslijeđe i dalje razvija i raste u budućnosti, donoseći obilate plodove na dobrobit samog Dubrovnika i cijele hrvatske nacije.”
Lik svetog Vlaha
Danas nas ovdje okuplja proslava svetog zaštitnika ovog prekrasnog grada, dragog i omiljenog svetog Vlaha, toliko čašćenog i poznatog u cijelom svijetu zbog njegovih čudotvornih moći učinjenih, kako za života, tako i nakon njegove smrti, što potvrđuju riječi koje smo čuli u drugom čitanju iz Poslanice svetog Pavla Rimljanima: Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, (…) ni sadašnjost ni budućnost, (…) neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.
Sveti Vlaho je svoje vjernike ljubio na konkretan način poput dobrog Pastira, pomažući im duhovno kao biskup, ali i materijalno kao liječnik. Ono što je činio za života – a svjedočanstava o tome ima mnogo – nastavio je činiti i nakon smrti, štiteći, i čak liječeći, brojne vjernike koji su zazivali njegov zagovor.
Sveti Vlaho je po profesiji bio liječnik. No u jednom je trenutku svojega života odlučio ostaviti sve – posao i imetak – kako bi slijedio Krista. Međutim, njegovo medicinsko znanje nije bilo zanemareno nakon posvećenja Bogu, štoviše, dodatno je osnaženo do te mjere da je danas, nakon toliko godina, teško reći jesu li izvanredna ozdravljenja koja mu se pripisuju rezultat njegove liječničke stručnosti ili čudesa koja je Bog činio po njemu.
Volim misliti da kada nešto napustimo radi Boga, Gospodin nam to vraća umnoženo. Tako i talente koje smo primili na dar, a potom ih ostavili kako bismo cijeli svoj život posvetili Bogu, Gospodin često dopušta da ih i dalje koristimo, ali ne više u službi nas samih, našega ugleda ili materijalnih interesa, već za dobrobit zajednice, na nesebičan način.
Neka sveti Vlaho nadahne sve one koji posvećuju svoje vrijeme i talente kako bi bližnjima činili dobro, osobito kroz volonterstvo. Posebno mislim na sve one koji, riskirajući čak i vlastiti život, pružaju pomoć žrtvama ratova i prirodnih katastrofa: liječnike, medicinske sestre, vatrogasce i druge. To su ljudi koji svoju profesiju ne žive prvenstveno za sebe ili da bi zaradili za život, već ponajviše za druge, za opće dobro! U protivnom ne bi bili spremni riskirati čak i vlastiti život!
“Dajte i dat će vam se“ (Lk 6,38) – koliko se puta potvrđuje ovo Isusovo obećanje! Stostruko obećano onima koji ostave sve kako bi Ga slijedili, jest stvarnost. To jasno vidimo u primjeru svetog Vlaha koji je, nakon svećeničkog, a zatim i biskupskog ređenja, nastavio liječiti bolesne. Kao liječnik tijela po profesiji, postao je, po Isusovom primjeru, i liječnik srca i duša po svojem pozivu.
Kristova ljubav, koja je gorjela u njegovom srcu mladog liječnika, nikada se nije ugasila, ni nakon što je napustio svoj posao kako bi postao svećenik, ni nakon njegovog povratka u Očevu kuću: ni smrt ni život… ni sadašnjost ni budućnost … neće nas moći rastaviti od Kristove ljubavi!
Po svojim djelima u korist bolesnih sveti Vlaho je zapamćen kao čovjek ljubavi prema siromašnima i bolesnima.
Podrijetlo svetog Vlaha
Kao što znate, Vlaho je bio porijeklom iz Armenije, a postao je biskup Sebaste, svojeg rodnog grada koji se danas nalazi na području Turske.
Nakon što su ga rimski vojnici zatvorili i mučili kako bi ga prisilili da se odrekne kršćanstva, sveti Vlaho je ubijen 316. godine, tri godine nakon što je car Konstantin kršćanski kult proglasio formalno legitimnim, potpisavši Milanski edikt zajedno s Licinijem, rimskim carem istočnih krajeva, što je uključivalo i Armeniju.
Međutim, Licinije će i dalje kršćane smatrati opasnima pa je i biskup Sebaste bio osuđen na smrt odrubljivanjem glave, nakon mučnih tortura koje je podnio u zatvoru.
Do kraja je ostao vjeran onoj ljubavi koju je susreo i prolio je svoju krv za Krista, kao što je Krist učinio za njega. Ne mareći za rastuće prijetnje upućene njemu, nije se bojao onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti, kao što smo čuli u Evanđelju.
I danas je armenski narod vrlo odan biskupu Sebaste, njemu koji je od „sina svojega naroda“, po krvi, “postao otac“ svojega naroda, po vjeri.
Zajedno s kraljem, Grgurom Prosvjetiteljem, Vlaho predstavlja korijene kršćanstva armenskoga naroda, prvog naroda koji je u cijelosti prihvatio kršćanstvo i koji je ostao vjeran onom duhu i onoj vjeri koju su mu Sveti Vlaho, kao biskup, i Grgur, kao kralj, znali prenijeti.
Možda ovdje možemo vidjeti neke sličnosti s hrvatskim narodom koji je tijekom stoljeća, unatoč nepovoljnim okolnostima, ostao vjeran svojim korijenima, počevši od trenutka kada je papa Ivan VIII., 7. lipnja 879. godine, dao svoj blagoslov knezu Branimiru, priznajući Hrvatsku kao samostalnu državu. Oko 150 godina kasnije, 925. godine, točno prije 1100 godina, drugi papa, Ivan X., priznaje kneza Tomislava kao prvog kralja Hrvata na splitskoj sinodi.
No vjernost se, kao što znamo, nikada ne smije uzimati zdravo za gotovo. Ako se ne obnavlja, postoji opasnost da se fosilizira i postane predmetom povijesnih studija, a ne više nadahnućem za odanost koja se uvijek iznova obnavlja vlastitim korijenima.
Neka sveti Vlaho nastavi nadahnjivati hrvatske Pastire i Vlasti kako bi novim naraštajima znali prenositi one vrijednosti na kojima se temelji identitet naroda, i posebno one koji ispovijedaju kršćansku vjeru, da bi znali živom održavati onu ljubav Kristovu od koje nas ni smrt ni život, ni gospodstva ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni vlasti desnice ili ljevice, neće moći rastaviti.
Stoga, povjerimo svetom Vlahu Dubrovačku biskupiju i cijelu Hrvatsku.
Molitve za jubilarnu godinu
U jubilarnoj godini u kojoj se, kao hodočasnici nade, sjećamo 2025. obljetnice Kristovog rođenja, želio bih predložiti dvije molitvene nakane koje možemo povjeriti zagovoru svetoga Vlaha.
Prva je molba za jedinstvo svih vjernika u Kristu. Crkva koja je Tijelo Kristovo u sadašnjem vremenu, tijekom stoljeća je zadobila duboku ranu koja i nadalje krvari: podjelu među braćom koja ispovijedaju istu vjeru. Neka nam sveti Vlaho pomogne pronaći lijek protiv virusa nejedinstva u Crkvi. To je sablazan čiju cijenu skupo plaćamo: kako da svijet vjeruje ako mi, koji govorimo i vjerujemo da smo otkupljeni Kristovom krvlju, ne samo da nismo ujedinjeni, nego se čak i međusobno sukobljavamo?
Oprosti nam, Gospodine, našu nevjeru, oprosti nam što smo rasparali i rastrgali onu tuniku koju ni vojnici koji su te razapeli nisu imali hrabrosti među sobom podijeliti!
Druga molitvena nakana koju želim povjeriti svetom Vlahu povezana je s Jubilarnom godinom: molimo za zagovor svetog Vlaha kako bismo mi, pastiri stada, uvijek prvi bili vjerni ljubavi koja nas je dotakla i zbog koje smo imali hrabrosti ostaviti sve i predati svoje živote služenju narodu i Evanđelju.
Neka pastiri budu uzori stada, sposobni svojim primjerom potaknuti brojna i sveta zvanja za svećeništvo, redovnički život i kršćansku obitelj kako bi svatko dao svoj doprinos bratskijem društvu koje one posljednje stavlja u središte, štoviše, na prvo mjesto!
Neka blagdan svetog Vlaha usmjeri naš pogled prema Onome koji je promijenio život armenskoga biskupa i kojega želimo nasljedovati, ako ne u čudesima, ali zasigurno u vjernosti Njegovoj zaručnici, Crkvi.
ZAKLJUČUJEM, pozivajući se još jednom na riječi eminentnog počasnog građanina Dubrovnika, svetog Ivana Pavla II., koji je svoj govor izaslanstvu koje mu je poklonilo počasno građanstvo završio riječima: „Nad Dubrovčanima i onima iz Dubrovačko-neretvanske županije, kao i nad svim Hrvatima, neka bdiju Presveta Majka Božja, (…) sveti Josip i sveti Vlaho. Bog blagoslovio Dubrovnik i svu hrvatsku zemlju.”