Na Nedjelju muke Gospodnje 9. travnja, poznatiju kao Cvjetnicu ili Palmanu nedjelju, na koju se Crkva sjeća Isusovog ulaska u Jeruzalem prije njegove muke gdje mu je mnoštvo klicalo i pozdravljalo ga, ispred crkve sv. Vlaha u Dubrovniku obred blagoslova maslinovih i palminih grančica predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić.
Crkva kao Isusovo magare
Želimo i mi danas Isusa u našem gradu prepoznati i pozdraviti kao Kralja i Gospodina, kao što su to u onom trenutku učinili Jeruzalemci, kazao je biskup. Iz pročitanog evanđelja je izdvojio jedno biće – magarca, kojeg je Isus izabrao da na njemu uđe u Jeruzalem. Biskup je naveo misao jednog kardinala da bi Crkva trebala biti Isusovo magare te dodao da bi u Crkvi Isusovo ‘magare’ trebali biti svi mi. Objasnio je da je magare izabrano zbog svojih značajki skromnosti, nenametljivosti, poniznosti, a to je način na koji možemo, kao dubrovačka Crkva, omogućiti da Isus bude donošen danas u ovaj grad i ovaj svijet. „To je način. Nije način moć, nije sila, nije oholost. Način je poniznost, skromnost. Način je staviti sebe u potpunosti bez prigovora na raspolaganje Gospodinu i onom poslanju kojeg on ima s nama i s cijelom Crkvom – da ga nosimo i pokažemo drugima,“ kazao je dubrovački biskup.
Vjernici su se zatim u procesiji s blagoslovljenim grančicama uputili prema katedrali gdje je misno slavlje nastavljeno, a Muku po Mateju pjevali su generalni vikar Dubrovačke biskupije, kanonik Stolnog kaptola i katedralni župnik don Stanko Lasić, franjevac iz samostana Male braće fra Vito Smoljan, katedralni zborovi i solisti zborova.
Mi slabi ljudi – imamo poslanje nositi Isusa svijetu
U propovijedi je biskup Uzinić nastavio govoriti o Isusovoj poniznosti i poniznosti kršćana. Kazao je kako Isus od nas nikada nije tražio što sam nije činio, nije od nas tražio poniznost a da nam prije toga nije pokazao put poniznosti. Citirao je svetopisamske tekstove koji govore o Isusovoj poniznosti i poslušnosti do smrti na križu. Njegova poniznost ide dalje od križa i vidi se u činjenici da je izabrao nas slabe i pozaspale, nas neodlučne, da baš mi slabi, takvi kakvi jesmo budemo oni koji će ga nositi drugima, kazao je biskup i nastavio: „…mi, Crkva, koja nije samo sveta nego i grešna; mi, pojedini kršćani, koji nismo samo dobri nego smo i loši, zločesti, grešni“.
Istaknuo je još jedan trenutak iz Isusove muke koji ide još dalje i od ovog poniženja. Taj trenutak nije Isusova patnja uzrokovana izdajom i zatajenjem ljudi, niti krivim optužbama, niti udarcima, niti križem. Sve je to teško, sve je to znak poniženja, ali za njega – koji se u Maslinskom vrtu tako predao Ocu da je pristao i na muku ako je to volja Očeva, koji je čitav svoj život stavio u lišavanje samoga sebe u služenju ljudima – najteži trenutak je bio onaj u kojem je osjetio da je potpuno napušten. Ne samo od prijatelja, učenika koji su pozaspali, od svoga naroda koji ga je predao Rimljanima da bude razapet nego i od samoga Boga: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Krik od muke, ali u molitvi i povjerenju
“Za Isusa nije moglo biti većeg poniženja od tog trenutka osjećaja potpune napuštenosti i od Oca kojemu je stavio na raspolaganje sav svoj život, s kojim je u otajstvenom odnosu božanskih osoba neraskidivo povezan. Taj trenutak je najteži trenutak njegovog puta, muke, puta predanja“, ustvrdio je biskup Uzinić. Ali upravo u tom trenutku Isus nama, kojima je dao zadaću da ga nosimo, daje najvažniju poruku. Iako se osjetio napuštenim i lišenim Božje blizine, on ne napušta Boga, on moli. Da i mi, kad se u našoj životnoj situaciji nađemo u takvom stanju da nam se čini da ni Bog nije s nama, da i mi „iz te svoje patnje, iskušenja, poniženja – uputimo krik molitve prema Bogu. A taj krik, iako zvuči kao beznadan, nije beznadan nego je krik povjerenja.“
Kao primjere za razumijevanje napuštenosti naveo je primjer trenutaka života sv. Majke Terezija, te primjer iz filma „Šutnja“ prikazanog na Danima kršćanske kulture.
Dubrovački biskup se također obratio starijim osobama, osobito onima koji su misu pratile preko Radio Dubrovnika a koje su bolesne, nemoćne i možda pomalo depresivne, i poručio im da ne misle da Bog nije s njima. Bog je s ljudima u svim situacijama, osobito u takvim teškim.
Nakon mise na glavnom oltaru je izložen Presveti Oltarski Sakrament te je tako počelo tradicionalno četrdesetsatno klanjanje.
Angelina Tadić