Dolazeći od Maslinske gore Isus svečano ulazi u Jeruzalem okružen svijetom koji „prostrije svoje haljine putem, a drugi rezahu grane sa stabala i starahu ih putem“ i usklicima mnoštva koje „pred njim i za njim klicaše: ‘Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Hosana u visinama!’“ I mi im se, otajstveno želimo pridružiti u svečanoj proslavi prepoznajući u Isusu Onoga koji dolazi u Ime Gospodnje. Nemojmo to učiniti samo s maslinovim i palminim grančicama nego, kako nas uči sv. Andrija Krtski u današnjem ulomku iz Službe čitanja, „koliko god možemo, prostrimo se mi sami poniznom dušom, iskrenim srcem i pravom nakanom, da primimo Riječ koja dolazi, da na neki način dohvatimo Boga koji se nikad potpuno ne može dohvatiti.“ Ovo ponizno prostiranje samih sebe pred Isusa, a ne tek prostiranje palminih i maslinovih grančica, garancija je da nećemo od mnoštva postali svjetina koja viče: „Neka se razapne!“
Suprotnost između onoga što se događalo četiri dana ranije, dok je mnoštvo klicalo i ovog što se događa četiri dana kasnije, kad je svjetina vikala, naglašava liturgija ovog prvog dana velikog tjedna koja ima dva lica, lice proslave i lice muke. Postoji više trenutaka koji to pokazuju, a mi ćemo se zaustaviti na dva.
Prvi se tiče Maslinske gore. Četiri dana ranije Isus se s Maslinske gore svečano uputio u Jeruzalem jašući na magaretu. Svi su oduševljeni, a učenici su ponosni i poslušni. Budni. Čine sve ono što im Isus naređuje. Četiri dana kasnije Isus je ponovo na Maslinskoj gori. Ovaj put prizor ja sasvim drugačiji. Nema oduševljenja. Isus je u agoniji: „Duša mi je na smrt žalosna.“ Moli: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša, ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ Učenici su pozaspali. Uskoro će se razbježati. Isus će biti napušen od svih ljudi. To je ono što ga najviše boli: „Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?“ I mi bismo rado bili s Isusom u onom svečanom trenutku. Činjenica je, međutim, da je Isus i danas prisutniji u onom drugom trenutku, trenutku agonije. Poznati filozof B. Pascal je primijetio da je Krist u agoniji, a ne u proslavi – u Maslinskom vrtu, sve do kraja svijeta i da ga zato ne bismo nikad smjeli ostaviti samog. Evo naše zadaće! Biti s Isusom Kristom ne samo u njegovoj proslavi nego i u njegovoj agoniji. Njegova agonija je ondje gdje se ljudi osjećaju napušteni od ljudi, ondje gdje je žalost, tjeskoba, strah, samoća… Mi se nismo mogli pridružiti Jeruzalemcima polažući pred Isusa svoje haljine dok je ulazio u Jeruzalem, ali jesmo prostirući mu na otajstven način u poniznosti sebe same. Mi mu se također ne možemo pridružiti u njegovoj agoniji u Maslinskom vrtu, ali možemo u njegovim agonijama u Maslinskim vrtovima naših obitelji, sela i gradova, osobito u maslinskim vrtovima ovog našeg vremena koje sa svakim novim napretkom i novim proizvodom napravljenim da bismo bolje komunicirali, proizvodi veću otuđenost i otežava istinsku komunikaciju.
Drugi se tiče odnosa s Bogom. Četiri dana ranije čuju se radosni usklici upućeni Isusu: „Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“, a četiri dana kasnije iz Isusovih usta se izvio najstrašniji krik boli koji čovjek može izgovoriti: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Isus, u kojemu su četiri dana ranije svi prepoznavali Božju prisutnost, raspet na križu Kalvarije na najdrastičniji način osjeća Božju odsutnost. Primjenimo li, međutim, i na ovo istu onu logiku koju je B. Pascal primijenio za agoniju Maslinskog vrta, onda u ovoj činjenici osjećaja napuštenosti i od samog Boga otkivamo iznenađujući važni poruku. Mi, naime, u Isusu raspetom na križu do kraja svijeta, Isusu koji do kraja svijeta viče svoj: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“, prepoznajemo krik svih nevinih koji trpe, svih teško bolesnih, svih unesrećenih, svih siromašnih, svih gladnih i žednih pravednosti, ali i kruha i vode, osmjeha i lijepe riječi, male pažnje… U tom kriku možemo čuti milijune pogubljenih rasnih, klasnih, političkih, a nažalost i vjerskih neprijatelja… U tom stanju Isusove trajne raspetosti i trajnog osjećaja napuštenosti i od samoga Boga koja se na različite načine ponavlja svaki dan – sjetimo se samo milijuna pobačenih – nalazimo također i odgovor na ono trajno pitanje koje se postavljalo nakon spoznaje o zločinima koji su se dogodili u koncentracijskim logorima smrti – između ostalih ga je 2006. godine postavio i papa Benedikt XVI. posjećujući najstrašniji od svih logora, onaj u Auschwitzu – a to je pitanje: „Gdje je bio Bog? Zašto je sve to dopustio?“ Dok neki na to pitanje odgovaraju Božjom nemoću da nešto učini – osobito je po ovom pitanju zanimljivo promišljanje jednog od najpoznatijih filozofa dvadesetog stoljeća Hansa Jonasa u knjižici „Pojam Boga nakon Auschwitza“ – mi kršćani u Isus Kristu raspetom na križu, Isusu Kristu u kojemu se Bog solidarizirao sa patnjom nevinih svih vremena, otkrivamo da nam se Bog pridružio u našoj patnji. Bog nije s nama samo u trenucima „svemoći“, onda kad nam sve dobro ide. Bog je s nama i u trenucima „nemoći“, onda kad nam ništa ne ide, kad nam se čini da ga uopće nema. Ovu kršćansku novost koju nam u svojoj nemoći i ostavljenosti objavljuje Isus Krist raspeti na križu dobro primjećuje, na temelju osobnog iskustva, glasoviti protestantski teolog Dietrich Bonhoeffer u pismu prijatelju iz koncentracijskog logora (16. VII. 1944): „Biblija upućuje čovjeka na Božju nemoć i patnju; samo Bog koji trpi može pomoći. Stoga možemo reći da spomenuti razvoj prema zrelosti svijeta uklanja krivu predodžbu o Bogu i oslobađa pogled na biblijskog Boga, koji i preko svoje nemoći u svijetu dobiva moć i prostor.“ Na ovom tragu je i jedna logoraška anegdota iz Auschwitza – donosi je preživjeli logoraš iz Auschwitza E. Wiesel u svojoj knjizi „Night“ (1969), a koristio ju je glasoviti protestantski teolog J. Moltmannu u svom djelu „Der gekreuzigte Gott“ – „Raspeti Bog“ (1972) – koja nam na najbolji način objašnjava na koji način ovo Božje solidariziranje s patnicima svih vremena funkcionira: „SS-ovci su pred skupljenim logorskim ljudstvom objesili i dva odrasla Židova i jednog mladića. Odrasli su brzo izdahnuli, ali smrtna borba mladića trajala je oko pola sata. — Gdje je Bog? Gdje je On? zapitao je jedan koji je stajao meni za leđima. Kada se nakon dugo vremena mladić još uvijek mučio na konopcu, opet sam čuo onog čovjeka gdje zapomaže: — Gdje je sada Bog?’ I čuo sam u sebi glas koji mu odgovara! — ‘Gdje je On? Pa tu je On . . . Eno ga tamo, On visi na vješalima…“