Proteklih dana nas je šokirala tragična vijest o nesreći zrakoplova Airbus A320, njemačke kompanije Germanwings u francuskim Alpama. Ova vijest postala je dodatno potresna kad smo saznali da to nije nesreća nego namjerno izazvani zločin u kojemu je, uz 6 članova posade, život izgubilo 144 putnika, među kojima, uz dvoje djece, šesnaest učenika i dvoje profesora gimnazije Joseph-Koenig u gradiću Halten am See na sjeverozapadu Njemačke. Nakon saznanja o tragičnom događaju, ravnatelj ove gimnazije Ulrich Wessel je rekao: „U utorak prošlog tjedna poslali smo 16 veselih, mladih ljudi s dvoje veselih mladih učitelja na put. Trebalo je to biti putovanje puno radosti, razmjena učenika na kojoj smo radili šest godina. Završila je tragično.“ Ispred škole gdje se okupio veliki broj ljudi nalazi se puno svijeća, cvijeća i natpisi na kojima piše: “Jučer nas je bilo puno. Danas smo sami.” I: “Zašto?”.
Jedan utorak bio je za ove mlade ljude Cvjetnica. Drugi utorak je za sve njih postao Veliki petak. Zato nam u ovom tragičnom događaju nije teško prepoznati događaje kojih se liturgijski spominjemo u današnjoj nedjelji koju zovemo Cvjetnica – Nedjelja Muke Gospodnje. Naime, i u ovoj smo nedjelji najprije svjedoci velikog veselja koje u prigodi Isusovog slavnog ulaska u Jeruzalem izražava klicanje: „Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! … Hosana u visinama!“, da bismo u sljedećem trenutku bili svjedoci tragedije prilikom Isusovog izbacivanja iz Jeruzalema tako što je izdan, uhićen, zatajen, osuđen, okrunjen trnovim vijencem, raspet, umro i pokopan. U trenutku ljudske slave i veselja uz Isusa su bili njegovi učenici i mnoštvo ljudi, pozdravljali su ga, klicali mu. U drugom trenutku, trenutku muke, Isus je bio potpuno sam, učenici se razbježali, mnoštvo pretvorilo u svjetinu koja je razjareno vikala: „Raspni ga!“, a i sam nebeski Otac mu se činio odsutnim: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Da, i u Isusovom slučaju vrijedi: „Jučer nas je bilo puno. Danas smo sami.“ I u njegovom slučaju odzvanja taj: „Zašto?“
U Isusovom slučaju, jer on nije običan čovjek nego Bog koji se u svojoj želji da nas okrijepi nije protivio niti uzmicao, kako nam poručuje Izaija u ulomku koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje, poznat nam je odgovor na pitanje „zašto?“. U njegovom slučaju odgovor na to pitanje je ljubav. Sve što čini, uključujući i smrt, Isus čini iz ljubavi prema nama. Isusova ljubav, koja nema granica, odgovor je na onaj „zašto?“ u njegovom slučaju. Ovaj odgovor nas, možda, neće zadovoljiti u slučaju poginulih, ali zato u njemu možemo pronaći nešto puno vrednije. U tom odgovoru možemo pronaći sigurnost da je on s nama u svim našim situacijama, uključujući i one u kojima nam se nameće ono „zašto?“ na koje ne znamo odgovor. On je s nama, pokazuje to njegov slavni ulazak u Jeruzalem, i kad smo bezbrižno veseli i kad nas svi slave, ali on je s nama i kad smo od svih ostavljeni, čak i onda kad nam se kao i Isusu čini da smo od Boga ostavljeni. U odgovoru na Isusov „zašto?“, otkrivamo da imamo iskustvo koje ni sam Isus nije imao, niti mogao imati. Iskustvo je to Isusove blizine i sudioništva u našoj radosti i još više u našoj patnji. Zato, premda smo i odijeljeni od onih koji su nam u životu bili blizu, u našoj patnji, koliko god da je teška i nerazumljiva, nismo sami. Isus je s nama. On je s nama uvijek, a osobito onda kad nam je najteže, onda kad ne znamo odgovor na naše pitanje „zašto?“.
U današnjoj nedjelji i u Isusovom iskustvu ljudske proslave i ljudske odbačenosti, preko kojih je Isus postao dionik svih naših proslava i svih naših odbačenosti, nazire se još jedna dimenzija koja će nam biti u potpunosti rasvijetljena iduće nedjelje. To je dimenzija Isusovog uskrsnuća. Tu dimenziju nam ulomak iz Poslanice Filipljanima, koji nam je naviješten kao drugo čitanje, predstavlja kao Isusovo uzvišenje. Zanimljivo je primijetiti da se ovo Isusovo uzvišenje nije dogodilo zbog one ljudske proslave koju nam je predstavio prvi dio današnje liturgije, onih: „Hosana!“, nego da se događa zbog onog ljudskog poniženja, one Isusove poniznosti i poslušnosti sve „do smrti, smrti na križu.“ Zbog poniženosti Isus je od Oca uzvišen. Isus preko patnje i križa, a ne preko ljudskih proslava i priznanja, postiže nebesko priznanje i veselje. A ova proslava i ova priznanje su puno veći od onog prvog, ljudskog priznanja i proslave. Ono prvo je brzo završilo. Uvijek završi. Ovo drugo traje vječno. Nikad ne završava. U svjetlu ove spoznaje postaje nam lakše suočiti se sa svim životnim izazovima, uključujući i samu smrt, bližnjih, ali i svoju vlastitu. Jer, ako je Isus bio dionik naših ovozemaljskih veselja, a jest, ako je on s nama bio dionik naše patnje, a jest, zasigurno ćemo i mi biti dionici njegove nebeske proslave.