„Iz perspektive križa i uskrsnuća, osvjetljava se čitav Isusov život. Birajući, ne bez poteškoća, uvijek ono što nadilazi ljudsku ograničenost, Isus u sebi oslobađa danu slobodu (usp. Gal 5, 1) na način da se, kako postupno raste svijest o njegovu poslanju, usklađuje s Očevom voljom. Križ je vrhunac tog procesa, velika drama, doživljaj koji mu govori da Boga nema i da njegov život nema smisla, situacija krajnjeg izazova za njegovu slobodu i ljubav: „Bože moj, Bože moj…“ U tim ekstremnim uvjetima križa na koji ga je smjestila neoslobođena, zablokirana i na sebe usmjerena sloboda njegovih suvremenika, Isus pokazuje svoju dosljednost i slobodu. U toj se drami on i dalje obraća Bogu, ostaje povezan s njime sve do krajnjeg oslobođenja dane slobode koja je jedina sposobna za apsolutnu ljubav: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23, 46). Ono što se događa na križu, a ne križ sam po sebi, vrhunac je Isusovog poslanja i slobode, potpuno ostvarenje njegovog identiteta: biće za Drugog, druge. Ljubavlju je premošten jaz između smrti i vječnosti. Ljubavlju je život prošao kroz smrt“ (Iz Uskrsne poruke, 2013.).
I mi imamo zadaću postati ljudi za Drugoga, druge, postupno budeći svijest o vlastitom poslanju i usklađujući se s Očevom voljom da bismo, kroz postupno usklađivanje svoje volje s Božjom voljom, došli do onog potpunog sklada naše volje s Božjom voljom, koji se u Isusovom slučaju konačno očitovao na križu, a za nas se događa u prihvaćanju naših križeva, što god da oni jesu. Križ je znak Isusove dosljednosti koja je potvrda toga da je sve, ma baš sve, što je govorio potvrdio svojim djelima. Jesmo li mi poput njega dosljedni? Odgovor na ovo pitanje saznati ćemo upitamo li se iskreno koliko ono što govorimo da jesmo, ono naše biti kršćani imenom, živimo u svojoj svakodnevici, onda kad nam je dobro, ali i onda kad nam stvari baš i ne idu najbolje i kad nas pritisnu križevi, onda kad nam odgovara biti kršćani, ali i onda kad nam to baš ne odgovara i kad biti kršćanin znači biti raspet na križ.
Stanovnici Jeruzalema Isusovog vremena nisu bili dosljedni. Zato s Isusom nisu postupno rasli u usklađenosti s Očevom voljom i u konačnici nisu bili slobodni. Jedan čas su vikali: ‘Blagoslovljen koji dolazi’, a u drugom času: ‘Raspni, raspni ga!’ Liturgija je oba ova elementa smjestila u ovu nedjelju, ali se to u stvarnosti dogodilo tijekom nekoliko dana, što bolje predočuje Veliki i Sveti tjedan koji je pred nama.
Slično se događa i danas. Mnoštvo Kristu, njegovoj Crkvi i njegovima jedan dan kliče: ‘Hosana’ – sjetimo se velikih blagdana u koji spada i vazmeno trodnevlje pred nama, osobito Veliki petak sa svojim prekrasnim običajima i tradicionalnim procesijama ili, mijenjam argument, svih onih pohvala koje smo ovih dana slušali na račun pape Franje – da bi zatim, što zbog navike, a što pod utjecajem sredstava društvenih priopćavanja i različitih lobija, tko zna u čije ime i za kakav novac – u svakom se slučaju sve to svede u konačnici na ‘Judine škude’ – vikali: ‘Raspni, raspni ga’, psovali, pljuvali, razvlačili od nemila do nedraga i, u konačnici, razapeli na križ srama. Kristu se to dogodilo, dogodilo se i njegovoj Crkvi, a dogoditi će se, prije ili kasnije, i papi Franji. Nemojmo ih osuditi, jer ako to učinimo postat ćemo jednaki njima, nego se radije za sve njih, za sve suvremene Jeruzalemce u koje i mi po koji put spadamo, pomolimo zajedno s Isusom: ‘Oče, oprosti im, ne znaju što čine!’ Samo tako ćemo biti kršćanski dosljedni. I to je, htjeli mi to priznati ili ne, preduvjet da i mi jednom kad naš život dođe do kraja, a ako je išta izvjesno onda je to izvjesno, zajedno s umirućim Kristom, kojega danas promatramo u najsvečanijem trenutku njegovog zemaljskog života, kao umirućeg na križu, mogli reći: ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!’