Dan molitve i posta za posvećenje svećenika i molitva za nova duhovna zvanja u Dubrovačkoj biskupiji slavio se u četvrtak, 2. lipnja, dan uoči blagdana Presvetog Srca Isusova.
Duhovno-molitveni program za svećenike, redovnike i redovnice održan je u crkvi sv. Ignacija u Dubrovniku. Prigodno duhovno razmatranje o Kristu Kralju održao je mr. don Marinko Šljivić, predstojnik Katehetskog ureda i župni vikar u župi sv. Mihajla. Euharistijsko klanjanje i euharistijsko slavlje na kojem je koncelebriralo preko dvadeset svećenika, predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić.
Na temelju odabranih evanđeoskih ulomaka mr. Šljivić je govorio o Kristu Kralju kao pastiru, Kristu Kralju koji je optužen i koji ispituje i Kristu Kralju koji je raspet i koji oslobađa. Potaknuo je okupljene svećenike, redovnike, redovnice, članove trećeg reda da se preispitaju tko je Krist za njih: sudac ili pastir, optuženik ili suvereni gospodar, onaj koji je slab ili snažan u svojoj sućuti, jer o odgovoru na ta pitanja ovisi njihovo življenje onoga što jesu. „Jer kao što lik Krista Kralja nosi u sebi suprotnosti, na sličan način svaki svećenik, redovnik, redovnica je osoba suprotnosti“, kazao je predavač. Potom je s okupljenima razmišljao o Isusovom sudu o njegovim suvremenicima primjenjujući to na današnje posvećene osobe. Skrenuo je pozornost na različita duhovna raspoloženja i stavove poput razočaranja, ljutnje, cinizma, prijetnje i osude te zaključio: „Stojimo zadivljeni pred svojim svećeničkim pozivom ponavljajući riječi pjesme: ‘Bože, zar si pozvao mene? Tvoja usne moje rekoše ime!’. Nećemo nikada moći do kraja shvatiti tajnu našega zvanja. I nije ni potrebno, jer je ona više stvar srca i ljubavi, nego razuma i volje. Na naš životni put povela nas je jedna intuicija, kad smo se zagledali u Isusa i zaljubili se u njega. Molimo za milost da ostanemo vjerni prvoj ljubavi,“ zaključio je predavač.
Zlopatiti se za Krista i sve podnositi za vjernike
Biskup Uzinić je u propovijedi govorio o ljubavi prema Bogu i bližnjemu te je, na temelju obraćanja pape Franje Talijanskoj biskupskoj konferenciji, potaknuo na dublje promišljanje o osobi svećenika.
Zapovijedi ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu kao samome sebi, Isusove su zapovijedi o kojima često govorimo drugima i pozivamo ih da to slijede, kazao je biskup. No, na koji način se te dvije zapovijedi trebaju očitovati u životu svećenika, redovnika i redovnica? Na temelju pročitanog ulomka iz Pavlove poslanice biskup je ponudio odgovore: biti spremni zlopatiti se za Isusa Krista, ako je potrebno, do okova kao zločinci, drugim riječima Isusu ništa ne uskratiti nego mu sve dati, a u ljubavi prema bližnjima sve dati i sve podnositi za njihovo spasenje.
Odgovarajući na pitanje kako to konkretizirati, biskup je ponudio na razmišljanje obraćanje pape Franje Talijanskoj biskupskoj konferenciji. Pri tom je skrenuo pozornost na, od medija djelomično prenesenu, papinu misao koja u potpunosti glasi: „Čuvajte samo ono što može poslužiti iskustvu vjere i djelatne ljubavi“ ili Caritasa Božjeg naroda. Izričaj „iskustvu vjere“ mediji su preskočili, a to je važan dio rečenice jer zbog toga Crkva posjeduje ono što posjeduje.
Ovo papino razmišljanje biskup je ponudio dubrovačkim svećenicima i zbog toga jer u njemu papa pokazuje drugačiju sliku svećenika čime ohrabruje posvećene osobe, a ne kritizira ih samo, kako se ponekad percipira.
‘Spaliti’ ambicije i razvijati suosjećanje
Na temelju tog papinog razmišljanja biskup je pozvao okupljene da se i oni stave u stav slušanja, kontemplacije, pa onda priđu na prstima „nekom od mnogih svećenika koji se troše u našim zajednicama“, nekomu od redovnika, redovnica i neka dopuste da „lice jednog od njih prođe pred očima našeg srca“ i zapitaju se s jednostavnošću: Što tom svećeniku, redovnici, redovniku koji se troši čini život ukusnim? Za koga i za što se trudi svojom službom? Koji je krajnji razlog njegova darivanja?, što su i pitanja koje je papa postavio u svom razmišljanju i na koja je ponudio odgovor.
Što začinjava život današnjeg svećenika? Papa polazi od promijenjenog kulturnog konteksta koji je drugačiji od onoga kada je tom svećeniku započelo služenje, kazao je biskup Uzinić. Mnogi ovo vrijeme optužuju gorkim i optužujućim tonom osjećajući njegovu tvrdoću. Ali u ovom vremenu „u našem služenju susrećemo toliko ljudi koji su u nevolji jer nemaju primjer u koji bi se ugledali. Koliko ranjenih veza! U svijetu u kojem svatko misli da je on sam mjerilo svega ne postoji mjesto za brata,“ ponovio je biskup papine misli istaknuvši kako u tom kontekstu život svećenika postaje rječit jer je drukčiji, jer daje alternativu. „Poput Mojsija naš svećenik je onaj koji je prišao vatri i dozvolio plamenu da spali njegove ambicije karijere i moći. On je napravio lomaču također iskušenju tumačiti se kao pobožan, onaj koji uzima utočište u religijskoj intimnosti koja ima malo veze s duhovnošću…Ne sablažnjava se zbog krhkosti koja potresa ljudski duh, svjestan da je on sam izliječeni uzeti. Daleko je od hladnoće pretjerane strogosti kao i površnosti onih koji žele biti olako popustljivi. Drugog prihvaća preuzimajući odgovornost, osjećajući se suosjećajnim i odgovornim za njegovu sudbinu. S uljem nade i utjehe svima se čini bližnjim, pazeći da dijeli napuštenost i patnju. Budući da je pristao da neće raspolagati sam sa sobom, nema termine koje bi branio. Nego svako jutro stavlja Gospodinu na raspolaganje svoje vrijeme da bi se dopustio susresti od ljudi i susresti ljude.“
Svećenik nije birokrat nego sredstvo Božje nježnosti
Naš svećenik nije birokrat ili anonimni dužnosnik ustanove, nastavio je biskup upoznavati svećenike, redovnike i redovnice s papinim riječima. Nije posvećen administrativnoj ulozi niti ga pokreću kriteriji učinkovitosti nego zna da je ljubav sve. „Ne traži zemaljske sigurnosti niti počasne pozicije koje vode pouzdanju u čovjeka. U službi za sebe sama ne traži ništa izvan svojih stvarnih potreba niti je zabrinut za to da uz sebe veže ljude koji su mu povjereni. Njegov jednostavan i esencijalan životni stil ‘uvijek na raspolaganju’ ga predstavlja vjerodostojnim u očima naroda i približava poniznima u pastoralnoj ljubavi koja nas čini slobodnima i solidarnima. Sluga života – hoda sa srcem i korakom siromašnih. Obogaćuje ga njihova nazočnost. On je čovjek mira i pomirenje. Znak i sredstvo Božje nježnosti. Pažljiv da širi dobro s istim žarom s kojim i drugi brinu za svoje interese. Tajna našeg svećenika, kaže papa, nalazi se u tom gorućem grmu koji mu žigoše postojanje, osvaja ga i usklađuje s onim Isusa Krista – konačne istine njegovog života. Ovaj odnos s njim ga štiti, oslobađa ga od duhovne svjetovnosti koja kvari, kao i od bilo kakvih kompromisa i zlobe. To prijateljstvo s Gospodinom ga dovodi do toga da prihvati životnu stvarnost s povjerenjem onoga koji vjeruje da čovjekova nesposobnost nije takva i za Boga“. Bog sve može i mi s Bogom sve možemo.
Za koga i za što se svećenik trudi svojom službom? Svećenik je takav u onoj mjeri u kojoj se osjeća dionik Crkve, konkretne zajednice s kojom dijeli putovanje. „Vjerni Božji narod ostaje krilo iz kojega je on izvađen, obitelj u koju je uključen, kuća u koju je poslan. Ova zajednička pripadnost koja proistječe iz krštenja je dar koji oslobađa od samodostatnosti koja izolira i sputava“.
Papa je citirao jednog brazilskog biskupa: Kad tvoj brod počne puštati korijene u nepokretnosti luke, izvezi na pučinu, kreni. Iznad svega, ne zato što imaš misionarsko poslanje za izvršiti nego zato što strukturalno jesi misionar. U susretu s Isusom si doživio puninu života i stoga želiš cijelim svojim bićem da se i drugi prepoznaju u njemu i mogu sačuvati njegovo prijateljstvo, hraniti se njegovom riječju i slaviti ga u zajedništvu“. To iskustvo susreta s Isusom je nešto o čemu se ne može šutjeti, koje se mora navješćivati.
Začin života za svećenika je pripadnost Crkvi i narodu
Ova pripadnost Crkvi i narodu je začin života svećenika, istaknuo je biskup. Čini da njegov znak prepoznavanja bude zajedništvo življeno s laicima u odnosima koji znaju kako cijeniti svakoga od njih. Stav u odnosima je odlučujući za kriterij razlučivanja zvanja.
Slično tome, za život svećenika kao i za život posvećenih osoba, dodao je biskup, je naći se u zajedništvu prezbiterija odnosno posvećenih osoba. „Ovo iskustvo, kad nije tek slučajno ili pod prisilom, oslobađa od narcizma i svećeničke zavisti, povećava poštovanje, podršku i ljubaznost jednih prema drugima. Promiče ne samo sakramentalno ili pravno zajedništvo već i bratsko i konkretno zajedništvo. U zajedničkom hodu svećenika različitih dobi i osjetljivosti širi se proročanski miris koji oduševljava i fascinira. Zajedništvo je uistinu jedno od imena Milosrđa“.
Koji je krajnji razlog njegova darivanja? Polazeći od konstatacije kako su u životu tužni oni koji su uvijek napola, koji važu i ništa ne riskiraju, „naš svećenik je onaj koji se daje do kraja“. „U konkretnim okolnostima u koje su ga stavile život i služba on je onaj koji se nudi besplatno, ponizno i radosno. I čak kad izgleda da to nitko ne primjećuje, čak i kad osjeti da mu, gledano ljudski, možda nitko neće dovoljno zahvaliti za njegovo darivanje bez mjere, on zna da ne može biti drukčije. On voli zemlju koju svakog jutra prepoznaje posjećenu od Božje prisutnosti“. On, a to smo mi zapravo, kazao je biskup, je čovjek Uskrsa s pogledom usmjerenim prema Kraljevstvu Božjem prema kojemu osjeća da ide ljudska povijest unatoč kažnjenima, nejasnoćama, proturječnosti. Kraljevstvo Božje je vizija koju o čovjeku ima Isus, ono je njegova radost, horizont koji mu omogućuje da relativizira sve ostalo, rastopi zabrinutosti i tjeskobe, bude slobodan od iluzija i pesimizma, očuva mir u srcu i širi ga svojim gestama, riječima i ponašanjem.
Kakav je ovaj svećenik o kojemu govori papa?, upitao se biskup i nastavio: „To je svećenik kojega obilježava trostruka pripadnost: Gospodinu, Crkvi i Kraljevstvu Božjem“. U takvom svećeniku trebamo sebe prepoznati i takav svećenik trebamo težiti postati.
Biskup je propovijed zaključio porukom sv. Pavla Timoteju: „Uznastoj da kao prokušan staneš pred Boga, kao radnik koji se nema čega stidjeti, koji ispravno reže riječi istine“.
U molitvi vjernika, kao i tijekom klanjanja, molilo se za posvećenje svećenika, redovnika i redovnica kao i cijelog Božjeg naroda te za one koji će u budućnosti djelovati na području Dubrovačke biskupije odnosno za nova svećenička i redovnička zvanja.
Biskup je na kraju zahvalio isusovcima na domaćinstvu i čestitao im blagdan Presvetog Srca Isusova koji su u njihovoj crkvi posebno slavi. Sudionici slavlja na kraju su se okupili na zajedničkom posnom objedu i druženju.
Prigodne molitve i pobožnosti za posvećenje svećenika i za nova duhovna zvanja po župama će biti organizirane u petak, 3. lipnja ili u nedjelju, 5. lipnja.
Angelina Tadić