Prispodobom o Milosrdnom Samarijancu Isus od nas traži obraćenje. To obraćenje znači da on ne želi da se, poput zakonoznanca iz današnjeg evanđelja i svećenika i levita iz Isusove prispodobe, pitamo: „A tko je moj bližnji?“, nego da se, poput Samarijanca pitamo: A kome sam ja bližnji? Svećenik i levit su se pitali tko ime je bližnji i zato ništa ne učiniše s onim čovjekom kojega razbojnici „svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva“, jer su bližnjega vidjeli u onome tko njima može nešto učiniti. Samarijanac se u susretu s ranjenikom pita jesam li ja bližnji ovom čovjeku i u odgovoru na to pitanje prepoznaje bližnjega u onome tko je potreban njegove pomoći: „Vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane“.
U Svetom pismo nalazimo različite načine na koje se može odgovoriti na pitanje: A tko je moj bližnji? i na koje se možemo učiniti bližnjim drugim ljudima. I nije to biti bližnji svedivo samo na materijalnu dimenziju, dapače. U današnjem prvom čitanju iz Poslanice Galaćanima čuli smo i jedan drugačiji način od onog materijalnog na koji se može biti bližnji. Taj način je prava i odlučna riječ kritike, onima koji su svojim ponašanjem zaslužili kritiku, a tu kritiku su Galaćanji zaslužili, sudeći po Pavlovom oštrom tonu na samom početku ove poslanice, što nije njegov stil u drugim poslanicama: „Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo“. Galaćanima se, siguran sam, nije svidjela ova Pavlova žestina, ali samo to je u tom trenutku, ne podilaženje i laskanje koje bi ih ostavilo u uvjerenju da su na dobru putu i da dobro čine, ono što im je on kao njihov „bližnji“ trebao činiti. Hrabri i strogi prijekor, istina o tome da su svojim ponašanjem i povratkom na staro, a to staro je bilo ponovo robovanje Zakonu umjesto odgovornog uživanja slobode za koju nas je Krist oslobodio, bio je jedini način na koji im je Pavao, koji ih vidje i nad njima se sažaliti, mogao svojom poslanicom pristupiti i poviti im rane njihove zablude koja je prijetila da ih potpuno uništi.
Što sve ovo ima s nama okupljenima danas u našoj dubrovačkoj katedrali na misnom slavlju u povodu Dana neovisnosti koje nas u mislima vraća dvadeset i jednu godinu unatrag i na onaj 8. listopada 1991. – bio je to i osmi dan srbo-crnogorske agresije na naš Grad i biskupiju tijekom koje su poginula 92 civila, 417 branitelja, 11 pripadnika Narodne zaštite i 3 vatrogasaca – kad je Hrvatski sabor donio jednoglasnu Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ?
Ako bismo na ovo pitanje odgovarali povezano uz evanđelje onda bi taj naš odgovor – budući da smo se mi u tom vremenu od prije dvadeset jedne godine kojega se prisjećamo i odluke koju slavimo kao Dan neovisnosti nalazili u poziciji ranjenika – morao izraziti zahvalnost prema svima onima koji su nam se u tom trenutku učinili Samarijancima, vidjeli nas, sažalili se nad nama, pristupili nam i povili rane, bilo svojim političkim djelovanjem, poput zastupnika Hrvatskog sabora koji su dignuli svoju ruku za spomenutu Odluku ili prvog Hrvatskog predsjednika koji nas je mudro i znalački, bez obzira što tko o tome rekao i mislio, hrabro vodio prema slobodi, bilo svojim aktivnim uključivanjem u borbu za slobodu, poput hrvatskih vojnika, policajaca, narodne zaštite i vatrogasaca, bilo organizacijom i distribucijom humanitarne pomoći, u čemu veliku zahvalnost dugujemo i onima koji su nam se učinili Samarijancima u inozemstvu, bilo, na kraju, iako to na kraju ne znači da je manje važno, dapače, hrabrim svakodnevnim življenjem i osobito molitvenom podrškom svih stanovnika ove zemlje, a što našu zahvalnost kroz ovo misno slavlje uzdiže i prema Blaženoj Djevici Mariji čija krunica je bila znak naše borbe, ali i svemogućem Gospodinu Bogu kojemu svaka čast, slava i hvala za neizmjerne darove ljubavi koje nam je darovao i nastavlja darivati. Njega istovremeno molimo i za oprost za zlo koje smo počinili, a nažalost bilo je toga, udaljujući se od njega i njegove ljubavi.
Ako bismo na ovo pitanje odgovorili povezano uz Pavlovu Poslanicu Galaćanima onda bi, želimo li biti bližnji svome narodu, naš odgovor u ovom trenutku, a dvadeset i jednu godinu kasnije, trebao biti kritičan i oštar poput Pavlovog obraćanja Galaćanima. Ta kritika bi se, kao i u njihovom slučaju, trebala najprije odnositi na zaborav i čuđenje što smo tako brzo zaboravili ono što se događalo u okolnostima Odluke o raskidu državnopravnih sveza i što se, slijedom tog zaborava, lako dademo zarobiti u neke nove državnopravne sveze i što još lakše zaboravljamo one koji su u našu slobodu i neovisnost ugradili sebe, neki svoje živote, drugi svoju slobodu, treći zdravlje, četvrti nekog od svojih bližnjih… Nisam protiv toga da se povezujemo s drugima, ali jesam protiv toga da to bude po cijenu zaborava onog što se dogodilo, jer je taj zaborav znak naše nezahvalnosti onima koji su nam bili Samarijanci, ali i potencijalni uzrok da se povijest ponovi u budućnosti. Ovoj kritici bismo trebali dodati i još jednu, po mom mišljenju, puno važniju, a ta kritika je kritika koju uobličenu u pitanje upućujem svima – od nas crkvene hijerarhije i svakog pojedinog vjernika, preko političara, novinara, bankara, poslodavaca,liječnika, profesora, studenata, učitelja, radnika, muževa i žena, očeva i majki, djedova i baka, sinova i kćeri, mladića i djevojaka itd. – a to pitanje glasi: Što si ti osobno učinio da se u ovih dvadeset i jednu godinu učinio bližnji ovom narodu? Mnogi su se, parafraziram američkog predsjednika Kennedyja, nakon onih godina borbe za slobodu, a i tada je nekih bilo koji su to činili pa zato i imamo ljagu na Domovinskom ratu, pitali: „Tko je moj bližnji?“ stavljajući sebe i svoj interes u prvi plan i pokušavajući otkriti što im Hrvatska može pružiti, dok je bilo malo onih koji su se pitali: Kome sam ja bližnji?, tj.: Što ja mogu dati Hrvatskoj?, a sudeći po stanju u kojemu se nalazimo i iz kojeg nikako ne vidimo izlaz i danas je tako. Ovo se očituje krizom u kojoj se nalazimo, ali i sve manjim brojem brakova, većim rastava i sve manjim brojem rođenih. Ovome želim dodati i veliki novi egzodus mladih iz Hrvatske, umjesto da su nam se oni koji su otišli vratili, koji se uobličava u novo pitanje, a ono je u čijem je interesu – očito postoji neki interes kad se svako malo kroz medije šalje poruka o nekom kanadskom ili novozalanskom raju – to da Hrvata u Hrvatskoj ima sve manje? I mogli bismo ovako nabrajati sve ono što nas odvaja od slobode za koju nas Krist oslobodi i ponovo čini robovima Zakona, ali nema smisla. Recimo tek da nas prema tom ropstvu sebe, svog komoda i svojih sebičnih interesa, bez obzira na Boga i narav stvari u sebi samima, vode i neki zakoni koje današnji Hrvatski sabor donosi, a još više će donijeti neki koje Vlada priprema, a koji se hvale svojim liberalističkim dosezima. Ovdje možemo uključiti i Kurikulum zdravstvenog odgoja i potpunu marginalizaciju uloge roditelja i njihovih vjerskih i moralnih načela u odgojnom procesu, jer njih sa svim treba upoznati i zatražiti njihovu podršku, ali im se na daje pravo odlučivanja. Htio bih se, svjestan da je ovo posljedica nečeg drugog, a to drugo je da smo izgubili vjeru koja nas je nosila stoljećima i pomogla nam kao narodu opstati u teškim vremenima, zapitati i o ulozi molitve, Boga i Crkve u ovom društvu, onda prije dvadeset i jede godine i o ulozi molitve, Boga i Crkve danas, dvadeset i jednu godinu kasnije, kad mnogima molitva ne treba, Bog ih ne zanima, a Crkva im smeta. Ne kažem da i mi u Crkvi – kad kažem mi mislim na sve članove Crkve bez obzira na službu – nismo svojim neautentičnim ponašanjem tome doprinijeli, ali mi se ipak čini da nam se mnoge loše stvari koje nam se događaju, događaju jer smo tako brzo prešli na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji (nas) zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Nadam se da će nam Godina vjere, u koju ulazimo za tri dana, pomoći da se ponovo vratimo onom izvornom evanđelju, evanđelju Isusa Krista koje nas ne uči tko je naš bližnji, nego kome bismo mi trebali postati bližnji.
Zahvalni Bogu za sve ono što je bilo kad su nam mnogi bili bližnji, a što danas slavimo pod nazivom Dan neovisnosti, pokušajmo mu se ponovo staviti na raspolaganje da bismo doista bili bližnji drugima, svim ljudima, počinjući od naroda kojemu pripadamo i ove prekrasne zemlje – Lijepe naše – koja nam je darovana i zadana. Neka nam u tom nastojanju biti bližnji pomogne Blažena Djevica Marija koja nas nikad nije ostavila same, a s njom i drugi naši sveti nebeski zaštitnici i po toj zaštiti naši bližnji, među kojima se, uz simbol Dubrovnika i ove biskupije sv. Vlaha, danas osobito spominjemo mučenika i suzaštitnike Grada i biskupije, sv. Srđa i sv. Baha. Amen.