Dolaskom otaca dominikanaca do franjevačke crkve Male braće u Dubrovniku te zajedničkim hodom s braćom franjevcima do oltara ispred kojeg su zajedno otpjevali tradicionalni “Apostolski Dominiče i serafski Franjo” započela je 4. listopada završna liturgijska svečanost proslave blagdana utemeljitelja franjevačkog reda sv. Franje u Dubrovniku. Koncelebrirano misno slavlje predvodio je župnik župe Svetog Križa u Gružu fr. Mihovil Žuljević Mikas. Gvardijan franjevačkog samostana fra Veselko Grubišić zahvalio je ocima dominikancima na održavanju ove lijepe tradicije slavlja njihovih utemeljitelja koja potiče i dobre međusobne odnose, te čestitao svima koji na poseban način slave sv. Franju.
U propovijedi je predvoditelj slavlja podsjetio na neke važne trenutke u životu sv. Franje osobito na njegov susret s gubavcem i odjeke toga susreta u njegovom životu. Bolest kuge u srednjem vijeku je bila prava pošast. Propovjednik je jako detaljno opisao kako se bolest kuge, koja nije bolest kože nego bolest u živčanom sustavu, manifestirala na ljudima i kako je to strašno bilo u svakodnevnom životu. I država i Crkva su na isti način odgovorile na tu bolest a taj način je bio isključivanje bolesnih osoba iz zajednice. To se odnosilo na sve pripadnike društva bez razlike. Oboljeli su onda jedino jedni drugima mogli pomagati i zato su se obično kretali u skupinama. Jedini način na koji se gubavac mogao vratiti u društvo bio je da ga svećenici proglase ozdravljenim, proglašavajući da su tijelo i duša te osobe ozdravili.
Propovjednik je nadalje govorio o tadašnjem svjetonazoru koji je bolest shvaćao kao nešto što je osoba zaslužila zbog svojih grijeha ili grijeha roditelja. To je bio svjetonazor koji je formirao srce sv. Franje iz Asiza, ali je on doživio čudesnu promjenu, novi osjećaj mu je došao u srce. „Možemo reći da je Isus Franju učinio malenim objavivši mu se u malenima. Franjino srce je nakon tog susreta oživjelo na jedan nov način. I u tom odbojnom i odbačenom stvorenju zaraženom kugom Franjo je susreo samog Isusa i u susretu s Isusom našao je samog sebe“, kazao je gruški župnik.
Bio je to Kristov proboj u Franjin život. Od prezira prema gubavcima Franjo je prešao u suosjećanje prema bolesnicima. Pomažući, liječeći, susrećući se s bolesnima i dajući im nadu Franjo i njegova braća, a kasnije i nasljednici, su postali prepoznatljivi u svijetu.
„To nam je primjer kako smo svi povezani jedni s drugima kao braća, unatoč svim razlikama… Sva živa bića, ne samo ljudi, imaju pravo na život. Mi pripadamo jedini drugima i potrebni smo jedni drugima“, poručio je propovjednik i potaknuo vjernike da poput sv. Franje mole Gospodina da ih učini oruđem svoga mira da ondje gdje je mržnja, nesloga, zabluda, sumnja, očaj, tama i žalost donositi ljubav, praštanje, jedinstvo, istinu, vjeru, nadu, svjetlo i radost darivajući se nesebično.
Liturgijsko pjevanje predvodio je mješoviti zbor Male braće.
Trodnevnicu ususret blagdanu predvodio je fra Ivan Kramar, gvardijan franjevačkog samostana u Pridvorju, a uoči blagdana poslije večernje mise molio se Obred preminuća sv. Oca Frana.
Angelina Tadić
