Ovih smo dana puno razmišljali o Isusu. Poznato nam je toliko toga o njemu i njegovom tajnovitom začeću u Nazaretu i putovanju njegovih roditelja u Betlehem zbog popisa stanovnika. Čuli smo i evanđeoske izvještaje o negostoljubivosti stanovnika Betlehema, čudesnom rođenju, o anđelima koji su slavili Boga, pastirima koji su na njihov znak pohodili novorođenče u jaslama, mudracima i njihovoj zvijezdi, Herodu i njegovoj mržnji zbog koje su stradali nevini. Čuti ćemo i o bijegu u Egipat i povratku iz Egipta u Nazaret itd. Sve ovo, međutim, nije dotaknulo bit onoga što u Božiću slavimo. S tom biti, bez koje Božić ne bi bio Božić već jedno obično rođenje, bez nekog bitnog značenja za širu društvenu zajednicu, upoznaje nas današnje evanđelje. Isto to evanđelje čitano je i na božićnoj misi dana. Iz tog evanđelja saznajemo da je sam Bog koji je postao čovjek onaj čiji rođendan slavimo o Božiću: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. … I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“. Ovo je bit koja Božić čini Božićem i rođenje novorođenčeta povijenog u jaslama, sasvim posebnim, jedinstvenim i neponovljivim događajem u ljudskoj povijesti jer je On je, jedini od svih rođenih od žene, istovremeno i „Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“.
Sveto pismo se koristi opisnim izrazima da bi nam pobliže odgovorilo tko je uistinu Isus kojega zovemo Krist. Prvo čitanje ga je predstavilo kao „Mudrost“ koja „se sama slavi i u Bogu se časti.“ Drugo čitanje daje mu, u odnosu na Boga Oca, naziv „Ljubljeni“, dok ga evanđelje naziva „Riječ“ koja „tijelom postade“, „Svijetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka“ i „Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“. Sve ovo vjera Crkve sažet će u Nicejsko-carigradskom vjerovanju koje uvijek ponovo ispovijedamo na misi u sljedećim rečenicama: „Vjerujem … i u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svijetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom.“
Ovo vjerovanje što ga je Crkva sažela u nekoliko navedenih rečenica, kaže nam da je u Božiću Bog ušao u ljudsku povijest i uzeo na sebe iskustvo našeg ljudskog života. Sve ono što će reći, što će učiniti, što će iskusiti ovo dijete rođeno u Betlehemu kroz svoj zemaljski život – uključujući i ono što Vjerovanje opisuje riječima: „Raspet također za nas“ – bit će riječ, djelovanje, osobno iskustvo, a na kraju muka i smrt „za nas“, onoga koji po svojoj naravi pripada Božjoj stvarnosti, onoga koji je „rođen od Oca prije svih vjekova … istobitan s Ocem, ali i onoga koji je postao jedan od nas, koji je jedan od nas jer je „zbog nas ljudi i našega spasenja sišao s nebesa … i utjelovio se … i postao čovjekom.“
„Boga nitko nikada ne vidje“, poručuje nam današnje evanđelje. Nitko ga nije nikada vidio jer nije obuhvatljiv stvorenom stvarnošću. Može se, međutim, dogoditi, a i dogodilo se, nešto drugo. Bog se može učiniti obuhvatljivim od stvorene stvarnosti. Upravo je to ono što se dogodilo o Božiću: „Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“ Isus Krist je onaj koji nam osvjetljava otajstvo Boga, čini nam Boga dohvatljivim, ali je istovremeno i onaj koji svima onima koji ga prihvaćaju i koji su ga spremni slušati, osvjetljava i otajstvo čovjeka jer on „onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo Ime, koji su rođeni ne od krvi, no od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.“
O Božiću „svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet, bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“.
Hoćemo li mi biti među onima koji ga „ne primiše“ ili ćemo biti među onima koji ga „primiše“ i kojima „podade moć da postanu djeca Božja“ ne ovisi više o Bogu. Božić se dogodio jednom u punini vremena, a mi ga sada otajstveno slavimo. Sada sve ovisi o nama, o tome dozvoljavamo li da nama progovara „Riječ“ koja u početku „bijaše i bijaše u Boga i … bijaše Bog“ i koja u vremenu „tijelo postade i nastani se među nama.“ I, dakako, ovisi o tome koliko nakon toga u skladu s tim živimo, odnosno koliko jesmo poput Krstitelja, po onom što govorimo glas koji svjedoči za „Riječ“ i po onom što činimo svjedoci onog koji je „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka.“