„Braćo! Nitko ne može reći: ‘Gospodin Isus’ osim u Duhu Svetom.“
Polazeći od ove rečenice preuzete iz ulomka Prve poslanice Korinćanima, koji nam je ponuđen kao drugo čitanje Danje mise svetkovine Pedesetnice ili Duhova, a koja nam poručuje da nas Duh Sveti osposobljuje za komunikaciju o Bogu, ali i s Bogom i s drugima, želim progovoriti o komunikaciji s Bogom i s bližnjima, koja nas osposobljava i za komunikacije o Bogu, odnosno za ono moći reći: „Gospodin Isus.“
Živimo u vremenu komunikacije. Pa ipak, čini se da usprkos sofisticiranoj tehnologiji, često nismo sposobni za iskrenu komunikaciju s drugima. Uzrok naše nesposobnosti za iskrenu komunikacije s drugima, Sveto pismo prepoznaje u poremećaju komunikacije s Bogom. O tom poremećaju progovaraju prve stranice Svetog pisma govorom o izvornom grijehu. Prije grijeha čovjek i Bog su bili prijatelji. Razgovarali su. Nakon grijeha prekinuta je komunikacija između čovjeka i Boga koji ga je stvorio. Čovjek se skriva pred Bogom, svojim prijateljem. To ima pogubne posljedice i na komunikaciju s drugim ljudima. Drugi čovjek više nije ti s kojim se govori, nego ona ili on o kojem se govori. Na sličnoj ideji insistira i jedan drugi tekst na početku Svetog pisma koji liturgija Pedesetnice predlaže u Misi bdjenja. To je tekst o gradnji Babilonske kule koju biblijski pisac vidi kao djelo ljudske umišljenosti kojim se želi dosegnuti nebo. Taj pokušaj je završio suprotnim učinkom od očekivanog. Poremetivši svoj odnos s Bogom, ljudi su postali nesposobni za komunikaciju među sobom. Da bi naglasio koliko je čovjekovo djelo u svoj svojoj veličini sitno u Božjim očima i koliko su ljudi bili daleko od neba koje su pokušali dosegnuti, govori izraz da je Bog mora sići da bi vidio što se to dolje događa. U ovo naše razmišljanje o poremećaju komunikacije uklapa se i priča koju je, preuzetu iz biblijskog midraša nekog rabina iz 12. st., ispričao papa Franjo tijekom prošlogodišnjeg duhovskog bdjenja s pokretima, novim zajednicama, laičkim društvima i udrugama, prepoznajući u tome uzrok današnje ekonomske krize, koja je više kriza duha i moralna kriza nego li ekonomska kriza. Ta priča opisuje povijest gradnje Babilonske kule i kaže da je za gradnju Babilonske kule bilo potrebno raditi opeke, mijesiti glinu, donositi slamu, sve ostalo, a zatim ih ispeći Kada je opeka bila gotova, moralo ju se ponijeti do mjesta na kojem se gradila kula. Zbog silnog posla kojeg je trebalo uložiti da bi je se napravilo i donijelo, opeka je bila pravo blago. Zato, kada bi neka opeka pala, bila je to tragedija i radnik koji je za to snosio krivnju bi bio kažnjen. Opeka je bila tako dragocjena da kada bi pala izbila bi prava drama. Ali ako bi pao radnik, ništa se ne bi dogodilo, to je bilo nešto sasvim drugo.
Osim ovih tekstova, u Svetom pismu postoje i mnogi drugi tekstovi koji potvrđuju da je grijeh poremetio komunikaciju čovjeka s Bogom i čovjeka s čovjekom. I upravo u tu situaciju poremećene komunikacije koja je apostole pritisnute strahom utjerala u dvoranu posljednje večere silazi Duh Sveti sa zadaćom da ponovo uspostavi ono što je grijehom bilo poremećeno, da ponovo uspostavi prekinutu komunikaciju čovjeka s Bogom, a onda i komunikaciju između ljudi međusobno: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ Analiziramo li svetkovinu Pedesetnice ili Duhova u ovom svijetlu, otkriti ćemo da je na dan Pedesetnice, intervencijom Duha Svetoga kojeg nam je Otac poslao na Isusovu zamolbu – onog istog Duha Svetoga kojeg evanđelist prepoznaje kao Isusov dar na sam dan uskrsnuća i kojega učenicima daje uz riječi: „Mir vama!“ – ispravljen nered koji je u svijet unijela nesposobnost komunikacije s Bogom. Istovremeno ćemo primijetiti da je Duh Sveti osposobio za komunikaciju s Bogom, s drugima, ali i komunikaciju o Bogu, najprije okupljenu kršćansku zajednicu u dvorani posljednje večere, a onda po njima Crkvu i kršćane svih vremena na koje će oni prenijeti primljeni dar. U prvom čitanju Danje mise, obvezatnom u svim liturgijskim godinama, prisustvujemo naime događaju silaska Duha Svetoga na dvanaestoricu okupljenih apostola, druge učenike, Isusovu majku Mariju i druge žene. Primjećujem, makar to ne spominje današnji ulomak, da su bili okupljeni u molitvi. To je važno uočiti jer molitva je komunikacija s Bogom. Nakon što je ponovno uspostavljena izgubljena komunikacija Boga i čovjeka, odnosno čovjeka i Boga, oni koji su zahvaćeni Duhom Svetim osposobljeni su, bez obzira na sve razlike i jezične barijere, i za komunikaciju s drugim ljudima. Jezik Duha Svetoga je ono što nas čini razumljivim i prepoznatljivim drugima! Nakon toga, današnji ulomak ne govori o tome, ali smo o tome čitali na Uskrs, moguće je govoriti i o Bogu i o onomu kojega je Bog treći dan uskrisio, a od čega polazi svaki naš kršćanski govor o Bogu.
U duhu promišljanja o Pedesetnici ili Duhovima kao obnovljenoj komunikaciji s Bogom, koja nas osposobljava i za komunikaciju s drugima, a onda i komunikaciju o Bogu, možemo razumjeti i pozdrav „Mir vama!“ uskrsloga Gospodina. Mir koji Isus daruje obnavlja komunikaciju s Bogom koji je, po Duhu Svetome, ponovo postao dio našeg života, naš prijatelj i sugovornik. Isusov se pozdrav, koji je istovremeno i poziv, u današnjem evanđeoskom ulomku pretvara u osobit dar Crkvi otpuštanja i zadržavanja grijeha koji je osposobljava i za donošenje mira drugima. Taj dar Crkvi nije moć vlasti, nego moć služenja Crkve, a s njom i svih nas kršćana. Ta „moć služenja“ od nas, nas Crkve i nas kršćana, zahtjeva da u Duhom Svetom, koji nam je darovan, budemo prethodnici u razglašavanju veličanstvenih djela Božjih, progovarajući jezikom ljubavi, jezikom koji je svakom materinski i razumljiv, o Bogu i onom što je on učinio i čini za nas ljude, da bi i drugi, tim jezikom zahvaćeni, bili „jednim Duhom napojeni.“