Neukrotivost i sklad djelovanja Duha Svetoga: Stavimo se na raspolaganje u snazi Duha Svetoga
Blagdan Pedesetnice je blagdan kojim je židovska zajednica slavila dar Obećane zemlje i njezinih plodova i dar Zakona. Riječ je o dva temeljna obilježja izabranosti izraelskog naroda. Zato nije slučajno izabran upravo taj dan kao blagdan kad se, prema evanđelistu Luki, Duh Sveti na javan način očitovao zajednici Kristovih učenika, ali i svemu svijetu. Tim se izborom željelo poručiti da je spasenje koje je bilo obećano jednom narodu, Bog u Isusu Kristu, kojega učenici propovijedaju u snazi Duha Svetoga, proširilo na sve narode i da se, kako će to kasnije izraziti osobito sv. Pavao, ne spašavamo djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista.
Zanimljivo je uočiti da, za razliku od evanđelista Luke, evanđelist Ivan ovaj događaj primanja Duha Svetoga povezuje s Uskrsom i prvim ukazanjem Uskrslog učenicima. Razlog ovakvog pogleda zacijelo se nalazi u tome što ovaj evanđelist nije napisao nastavak evanđelja kroz Djela apostola, kao što je to učinio evanđelist Luka. Ali to ipak nije jedini razlog. I u ovakvom se izboru krije određena poruka. Za evanđelista Ivana govor o Duhu Svetom je središnja tema Isusovog posljednjeg razgovora s učenicima u dvorani posljednje večere. Proteklih tjedana smo kroz evanđeoske ulomke slušali taj Isusov govor učenicima o Duhu Svetom kojega im je predstavio kao Branitelja i Duha Istine. Mogli smo Isusa čuti i kako moli Oca da ga pošalje učenicima, kako bi on bio s njima, ali i svima nama koji ćemo, zahvaljujući njima, povjerovati u njega i kako bi nas pratio u izazovima života u svijetu. Sada kad je uskrsnuo, uskrsnuli Isus im darom Duha Svetoga želi reći da je to ono o čemu im je govorio nekoliko dana ranije. No u ovom se, povezano sa spomenutim ulomkom iz Djela apostolskih, nalaze i dvije poruke.
Prva se tiče povezanosti uskrsnog otajstva i otajstva dara Duha Svetoga. Ovo drugo otajstvo je posljedica onog prvog i prvo je preduvjet ovog drugog. Ovo će Isus sažeti u misao: „Bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama“ (Iv 16, 7). Uskrs je središte, a Duhovi dovršenje vazmenog otajstva. Ovu misao o Duhovima kao dovršenju vazmenog otajstva osobito ističe Predslovlje svetkovine Duhova u kojem molimo: „Danas si dovršio vazmeno djelo spasenja; danas si poslao Svetoga Duha vjernima, koje si pridružio sudbini svoga Sina.“ Sastavni dio ovog našeg pridruživanja Isusovoj sudbini je nastavak njegovog poslanja, započetog otajstvom njegovog utjelovljenja, nastavljenog njegovim javnim djelovanjem i dovršenog vazmenim otajstvom njegove muke, smrti i uskrsnuća. Duhovima je Isus završio svoj dio poslanja. Izvršio je i svoje obećanje. Poslao nam je Branitelja, Duha Istine. Sada, u snazi Duha Svetoga, započinje naše poslanje. To poslanje, koje je počelo na dan Pedesetnice izlaskom iz dvorane posljednje večere, Isus u današnjem evanđelju sažima u poruku: „Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas“ i „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ Naše poslanje je u Isusovo ime, a u snazi Duha Svetoga i služeći u ljubavi, biti nositelji poruke mira i pomirenja svim ljudima. I to kome ga donijeti nije naše diskrecijsko pravo. Svima ga trebamo donijeti. To je naša dužnost. Ne odlučujemo mi kome opraštati, odnosno otpuštati, a kome zadržati grijehe. To uvijek odlučuje Duh Sveti. On djeluje i u onom tko traži pomirenje s Bogom kroz opraštanje grijeha i u onom tko to oproštenje dijeli u ime Božje. A mi smo, bili među jednima bilo među drugima, dužni uvijek ponovo biti poslušni njegovim poticajima.
Druga se poruka odnosi na stupnjevitost djelovanja Duha Svetoga. Duh Sveti u nama ne djeluje uvijek na isti način, niti u svima djeluje jednako. Apostoli su dar Duha Svetoga, prema evanđelistu Ivanu, primili na Uskrs. I ostali su i nakon toga u dvorani posljednje večere. Nisu izišli na ulice i počeli propovijedati. Kod evanđelista Luke taj silazak i dar su se na spektakularan način dogodili pedeset dana kasnije. Vidimo učenike na ulicama Jeruzalema. Vidimo da je po njima Duh Sveti dotaknuo i druge pobožne ljude. Zašto ova razlika? Zato što Duh Sveti u apostolima na Uskrs djeluje na jedan, i što u istim apostolima na Pedesetnicu djeluje na drugi način. Da postoji ova razlika u djelovanju Duha Svetoga, potvrđuje i sam evanđelist Luka. Iako on to izričito ne kaže, prisutnost Duha Svetoga među Isusovim učenicima se osjeća i prije blagdana Pedesetnice. Uostalom, oni su izabrani „po Duhu Svetome“(Dj 1, 2), kaže on. Prošle smo nedjelje čitali ulomak iz Djela apostolskih koji prethodi ovome i u njemu smo „vidjeli“ Isusove učenike, Luka ih je nabrojio po imenu, koji „bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom“ (Dj 1, 14). Bez Duha Svetoga to ne bi bilo moguće. Sv. Pavao u ulomku iz Prve poslanice Korinćanima koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, jasno kaže da „nitko ne može reći: ‘Gospodin Isus’ osim u Duhu Svetom.“ A kamo li bi mogao moliti.
I nakon Pedesetnice Duh Sveti u apostolima opet djeluje ovisno o prilici i potrebi. Najčešće više nema onog spektakularnog očitovanja. Ali to ne znači da Duh Sveti više ne djeluje. Dapače. On nekad djeluje tako da ih potiče na povučenost u molitvi. Drugi put ih šalje na ulice, prateći njihovo djelovanje popratnim znakovima. Nekad im se čini da je odsutan pa ih hvata strah. Drugi put u svoj sili djeluje u njima mijenjajući ponajprije njih, a onda po njim i druge oko njih. Kaže sv. Luka u nastavku ovog ulomka da im se tog dana, nakon Petrovog svjedočanstva o Isusovom uskrsnuću, „pridruži oko tri tisuće duša“ (Dj 2, 41). Nekad ih Duh Sveti sprječava, nekad potiče, uvijek prati, nadahnjuje, brani i snaži. No sve ovo se odnosi također i na nas, jer i nas Duh Sveti potiče na molitvu, prati u propovijedanju, snaži u djelovanju, hrabri u kušnji, tješi u žalosti…
U spomenutom ulomku iz Prve poslanice Korinćanima sv. Pavao, tome da u svakom od nas Duh Sveti djeluje drukčije u odnosu na okolnosti, dodaje i to da on i u svakom od nas djeluje drukčije u odnosu na naše konkretno poslanje u povijesti spasenja za koje nas osposobljava: „Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist.“ Duh Sveti je, na neki, način „neukrotiv“. I nitko na njega nema ekskluzivno pravo. A opet, njegovo je djelovanje, koliko god da je u svakome različito, na korist svih. On nikad ne unosi nesklad, nego je uvijek u službi pomirenja i poruke spasenja vjerom u Isusa Krista, koja je upućena svima narodima i svakom čovjeku. A mi smo joj se, svatko od nas na način njemu svojstven i u skladu s različitim darovima, i različitim službama, i različitim djelovanjima, ali u istom Duhu, Gospodinu i Bogu, svojim služenjem u ljubavi pozvani staviti na raspolaganje.
Neka ovo stavljanje na raspolaganje u snazi Duha Svetoga, koji djeluje u svima za sve, bude prepoznatljiva oznaka naše ovogodišnje kršćanske Pedesetnice, kako bismo nadišli onu našu usmjerenost samo prema zemlji i onom što je u našu korist i dozvolili Duhu Svetom da nas oslobodi od svih naših strahova i da po nama – možda ne spektakularno kao na dan prve Pedesetnice, ali zato tiho i u svakodnevnim životnim okolnosti, počinjući od onih koje nam je Bog povjerio u obitelji, župi, mjestu – progovori jezikom služenja u ljubavi, jezikom koji je danas, kao i na dan Pedesetnice, jezik koji svatko razumije i kojemu nisu potrebni prevoditelji.