Danas su Duhovi ili nedjelja Pedesetnice kojom slavimo liturgijski spomen na dar Duha Svetoga, treće božanske osobe, kojeg evanđelist Ivan naziva i Branitelj, a kojega nam je Isus poslao da nas brani od Zloga i osposobi za nastavak Isusovog poslanja u svijetu.
Ova nedjelja se zove nedjelja Pedesetnice zbog židovskog blagdana kojim se pedeset dana nakon Pashe, uz zahvalu za žetvu i nove plodove, Bogu zahvaljuje i za Savez na Sinaju. Tad se u bogoslužju čita deset Božjih zapovijedi i o njima razmišlja. Povezujući događaj Duhova s tim židovskim blagdanom autor Djela apostolskih želi poslati poruku o tome da se toga dana dogodilo nešto novo, nešto što po važnosti odgovara onom starozavjetnom događaju na Sinaju, a i nadilazi ga, da je nastao novi narod u koji nadilazi oni stari jer je otvoren svima, ali i novi Zakon koji nadilazi onaj stari jer ovo je Zakon Božje ljubavi koja je, kako kaže sv. Pavao, „razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan“ (Rm 5, 5). Da bi ovo dočarao, autor samom događaju pridružuje starozavjetne oznake Božje nazočnosti. Kao što je starozavjetni Božji narod, Izrael, primio Zakon upisan na kamenim pločama u ozračju Božje prisutnosti koju Knjiga izlaska ovako opisuje: „Prolomi se grmljavina, munje zasijevaše, a gust se oblak nadvi nad brdo. Gromko zaječa trublja … Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo treslo. Zvuk trube bivao sve jači“, tako je i novozavjetni Božji narod, Crkva, u ozračju Božje prisutnosti slične onoj na Sinaju primio novi Zakon, po Duhu Svetom upisan u srcima svih onih koji vjeruju, a koje Djela apostolska ovako opisuju: „I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakog od njih.“
Ističem posebne značajke ovog izvještaja i njihovu poruku zato što ovo nije jedini trenutak kad su učenici dobili Duha Svetoga, ali je ovo, čini se, trenutak kad je Duh Sveti u njihovim životima postao doista djelotvoran. Isus je svojima i ranije od blagdana Pedesetnice dao Duha Svetoga. Učinio je to u dvorani posljednje večere, neposredno prije muke i smrti. Današnji evanđeoski ulomak govori upravo o tome kako Isus moli Oca da učenicima pošalje Branitelja, Duha istine, koji će svjedočiti za njega, ali i njih upućivati da mogu svjedočiti za njega. Učinio je to Isus i na križu kad mu je iz probodenog boka potekla krvi i voda, simbolični znakovi ponovnog rađana iz vode i iz Duha, po kojima ponovo postajemo djeca Božja, a o čemu izričito objašnjava evanđeoski ulomak iz Ivanovog evanđelja koji nam je ponuđen kao evanđelje mise bdjenja: „’Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe’. To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega.“ (Iv 7, 38-39). Učinio je to ponovo u dvorani posljednje večere, tijekom svog prvog ukazanja, kad je učenicima u večernjim satima nedjelje uskrsnuća rekao: „Primite Duha Svetoga“ (Iv 20, 22).
Isus nam uvijek daje svoga Duha, ali ponašanje učenika prije i nakon Pedesetnice pokazuje da to hoće li ili neće Duh Sveti kojega smo primili biti djelotvoran u našem životu, ne ovisi o Isusu ili o Duhu Svetome, nego o onima koji primaju Duha Svetoga. Da bi Duh Sveti u životu onih koji ga primaju postao djelotvoran i po njima ostvario poslanje koje im je dao Isus, oni trebaju sebi posvijestiti, a i to je dar Duha Svetoga, da im je Duh Sveti potreban. I trebaju se u molitvi, koja je jednako tako dar Duha Svetoga, otvoriti njegovom božanskom djelovanju. I upravo je to ono što se dogodilo učenicima na dan Pedesetnice. Duh Sveti je u njihovom životu postao djelotvoran jer su postali svjesni da bez njega poslanje koje imaju nadilazi njihove sposobnosti i jer su se u molitvi i zajedništvu s Isusovom majkom i drugim učenicima, otvorili njegovom božanskom djelovanju, dozvolili mu da ognjem ljubavi zapali njihova srca. I Duh Sveti ih je u tom trenutku oslobodio svega onoga što ulomak iz Poslanice Galaćanima, koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, naziva djelima tijela, a „to su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžba, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično“, ali i osposobio ih za „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ ili, da se vratimo na ulomak iz Djela apostolskih, jezik koji svatko dobre volje osjeća i čuje kao materinski jezik.
U duhu spomenutog ulomka iz Poslanice Galaćanima o djelima tijela i plodovima duha, a slušajući ono što u današnjem evanđelju Isus govori svojim učenicima i promatrajući ono što im se dogodilo nakon što se „napuniše Duha Svetoga“ na dan Pedesetnice, otkrivamo istinitost duhovske Posljednice kojom smo, uz poziv da dođe i da i nas posjeti, kao i sve one naslove s kojim smo ga počastili, ali i zamolili da postane djelotvoran u našem životu, Duhu Svetome poručili: „Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu.“
Doista, bez Duha Svetoga nema ničega! Posljedice njegove odsutnosti iz života ljudi su strašne. Ovo se odnosi i na nas kršćane, ali i sve druge ljude jer Duh Sveti u svom djelovanju nije ograničen. Dosta je vidjeti plodove tijela o kojima govori sv. Pavao i sve nam je jasno. Tonemo u ništavilo, jer smo se bez Duha Svetoga nesposobni s tim nositi, kako u našem slučaju tako i u slučaju drugih. Zato u nama raste strah. Zato se zatvaramo pred poslanjem koje nam je, kao Crkvi, ali i pojedinim kršćanima, u ovom svijetu i vremenu u kojem živimo povjerio Isus. Ali, Duh Sveti ne želi biti odsutan iz našeg života. On ne želi, a i ne može biti odsutan iz života Crkve i života nas, pojedinih kršćana. To je njegovo poslanje, poslanje koje mu je na Isusovu zamolbu povjerio Otac. To što se čini odsutnim, nije jer je on doista odsutan, nego jer mi ne uočavamo njegovu prisutnost i toj se prisutnosti nismo dovoljno otvorili i stavili na raspolaganje. Možda nam, parafraziram papu Franju, njegova prisutnost čak i smeta, jer svoje crkveno i kršćansko poslanje želimo graditi na ljudskoj mudrosti i ljudskim sposobnostima. A ne uočavamo, ma kako da smo mi sposobni, da su nam naše ljudske sposobnosti nedostatne i da oslanjajući se isključivo na njih možemo utonuti samo u još veće zlo. Dosta se osvrnuti na ono što se na različitim razinama danas u svijetu događa i sve će nam biti jasno. Da bi se to promijenilo, ma da bi mi kršćani ponovno postali oni koji potiču tu promjenu kao što su to bili kršćani onog trenutka kad se kršćanstvo počelo širiti, moramo u sebi, i kao Crkva i kao pojedinci, ponovo izgraditi veće pouzdanja u Duha Svetoga, u njegovu sposobnost da nas po svojim darovima – tradicionalno učimo da su to duh mudrosti i razuma, duh savjeta i jakosti, duh znanja i pobožnosti i duh straha Božjega – preobrazi i učini hrabrim, odlučnim i radosnim navjestiteljima Isusovog uskrsnuća. To će onda i u našem slučaju potaknuti nove Duhove, novu Pedesetnicu, naš izlazak iz zatvorenosti u naše crkvene strukture i naviknutosti koje nam nude lažnu sigurnost, i odlučan iskorak u svijet i osobito na njegove rubove, kako bismo i tamo, a upravo je to poslanje Crkve, zato postoji, riječima, ali i još više življenim plodovima Duha Svetoga, koji su najbolji evanđeoski navještaj i dokaz naše vjere da je Isus doista uskrsnuo, progovorili onim jezikom koji i danas, kao i na dan Pedesetnice, svatko razumije i kojemu nisu potrebni nikakvi prevoditelji.