Ekumensku molitvu u dubrovačkoj katedrali Gospe Velike u subotu, 23. siječnja predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, a propovijedao je episkop zahumsko-hercegovački i primorski vladika Grigorije Durić. Ovogodišnja ekumenska molitva bila je posebna po tome što su uz pravoslavne i katoličke vjernike na molitvi sudjelovali redovnici i redovnice kao i monasi i monahinje koji su prije ekumenske molitve imali svoj prvi zajednički susret u dvorani sv. Ivana Pavla II. u Dubrovniku.
U prigodnoj propovijedi episkop Grigorije je govorio o naviještanju čudesnih djela Gospodnjih, što je bila i tema ovogodišnje molitvene osmine. Napomenuo je kako „nema te riječi ljudske koja ih može opisati“. Ali kao narod Božji, kraljevsko svećenstvo i sveti rod, koji je od Boga pozvan iz tame u svijetlost, vjernici to mogu.
Apostoli su navještanjem silnih djela Gospodnjih unosili svijetlost u tamu
„Mnogo sam puta govorio ljudima koji stoje u crkvama i koji nose kršćansko ime da smo svi mi kraljevsko svećenstvo i sveti rod, ali sam nerijetko imao utisak da malo vjeruju u tu istinu. Kao da nam je teško povjerovati da je vječni Očev Logos došao u svijet i objavio blagu vijest (Evanđelje), da je poživio na Zemlji, očovječivši se, postavši jedan od nas i da je hodeći Zemljom činio silna djela kao Sin čovječiji,“ da je svojim učenicima i apostolima dao da Evanđelje propovijedaju do nakraj svijeta.
Apostoli su to i činili objavljujući silna djela Gospodnja „svakom stvorenju: na moru i na kopnu, kad su šibani i udarani, kad su slavljeni i hvaljeni, među najprostijima i među najučenijima, pred vlastodršcima i pred siromasima, na brodovima, u zatvorima, na areopagu, u koloseumu, u sudnicama, u domovima. Svako mjesto i svaki korak, svaku riječ koristili su da objave silna djela Gospodnja. I tako su unijeli svjetlost u tamu i iz tame izvodili u svjetlost narod i svijet u kome živimo,“ kazao je episkop.
Govoreći o naviještanju čudesnih djela Gospodnjih u današnjem svijetu, vladika Grigorije je kazao kako se danas neprestano ponavlja i čuje jedna riječ – kriza. Protumačio je da ona dolazi od grčke riječi crisis koja znači sud, ali i podjelu i razdjeljivanje, te dodao da ljudi danas vjerojatno nemaju u vidu ovo izvorno značenje – sud.
Kriza u svijetu i zato jer su kršćani prestali navještati djela Gospodnja
Dalje je episkop istaknuo: „Možda bismo mogli danas reći da je sud došao svijetu i nama, kršćanima, jer nije samo riječ o ekonomskoj krizi, političkoj krizi, vojnoj, ili najnovijoj izbjegličkoj, nego je u temelju svega i iznad svega duhovna kriza. Ili, bolje reći – sud. I ako bi nas neko upitao otkuda i zašto je nastao ovaj sud (kriza), ne bismo pogriješili ako bismo odgovorili da je to zbog toga jer smo prestali objavljivati čudesna i veličanstvena djela Gospodnja, prije svega mi kršćani kao narod Božji, kraljevsko svećenstvo, kao nasljednici apostola, mi koji danas izgledamo kao uplašeni za razliku od apostola i njihovih učenika koji su mnoge svoje propovijedi potvrdili stradanjem”.
“Mi smo prestali da objavljujemo djela Gospodnja na svakom koraku svog života, pristali smo na život u rezervatu, pristali smo da je Evanđelje namijenjeno samo onima koji idu u crkve; pristali smo da su Crkva, vjera i Evanđelje, kako često čujemo, privatna stvar. A onda su i ljudi koji su zatvoreni u te okvire polako prestajali da vjeruju u to što slušaju u propovijedima, a nerijetko smo i mi, propovjednici, govorili bez vjere i povjerenja u istinu o spasenju svijeta, u istinu o očovječenju Boga, u istinu o raspeću Bogočovjeka, u istinu o uskrsnuću Krista, u istinu o silasku Svetoga Duha na apostole i na Crkvu, u istinu da taj isti Duh u svijet silazi uvijek i na svakoj liturgiji, kroz Crkvu“.
Mi kršćani smo se uplašili
Pitajući se zašto smo postali zvono koje ječi ili cimbal što zveči, ponudio je odgovor da je to zato „što smo pristali da budemo odsječeni od ljudi, od cvijeća, od drveća, od mora, od planina i gora, od svega i od svih koji tuže i vapiju i čekaju da se jave sinovi Božji.“ Tu je dotaknuo pitanje slobodnog izbora Krista od strane svakog čovjeka rekavši da niti Bog ne želi ugrožavati ničiju slobodu, a niti čovjek to smije.
„Ali da li smo i kako smo pokušali objaviti pred ljudima i svijetom Evanđelje i čudesna djela Gospodnja?“ upitao se. „Jesmo li prolazeći pored drugog čovjeka, svejedno je da li nas voli ili mrzi, zasijali licem punim nade, licem punim svjetlosti, licem koje zrači životom? Jesmo li rukom koja se nada ruci Gospodnjoj dotakli cvijet i voćku, pomilovali gubavoga, pružili ruku odbačenom od svih, ili onima u zatvorima i bolnicama? Naše bi bilo da osvećujemo rijeke, mora, jezera, vinograde, voćnjake, šume i livade i sve što je stvorio Gospod i da, hodeći kroz ovaj svijet, ne govorimo ljudima samo šta treba da čine nego da prije njih mi sami to činimo. To bi bila naša objava divnih djela Gospodnjih“.
Odbacio je pri tom izgovor „da smo samo ljudi“ jer je Krist kao čovjek, u ljudskom tijelu, objavio Evanđelje, a i apostoli su bili samo ljudi. „A mi smo se danas uplašili i zatvorili u svoje hramove, nemajući vjere, ni slobode, uplašeni od neprestane propagande kako je sve to naša privatna stvar. A onda, kad smo povjerovali u to, kad smo prestali da objavljujemo Evanđelje svakom stvorenju, onda smo i mi prestali da vjerujemo u njega. A što tek da kažemo za naše podjele, naša razdjeljivanja na ove i one, na njih i nas, na vaše i naše. Zar nismo svi Hristovi? Zar to ne želimo biti?“, upitao je episkop Grigorije.
Koga se to bojimo?
Nakon ponude odgovora otkud i zbog čega je došla kriza vladika je dotaknuo i pitanje od koga smo se mi kršćani uplašili i zašto. Uplašili smo se „od ljudi koji tumaraju po tami, od vlastodržaca, od bogatih, od siromašnih, od bolesnih, od zatvorenih, od onih što se muče po rudnicima, od onih što se mrznu na ulicama, od beskućnika, od prognanih, od emigranata, od azilanata, od svoje sjenke. Uplašili smo se od svih i od svega zbog toga što smo prestali da im budemo svjetlost, da im budemo so, da im budemo melem, utjeha, radost, mir, dobrota. A kako bismo to mogli biti kada zbijeni i sakriveni po našim hramovima to nismo ni jedan drugome; kad smo se razdvojili u samima sebi i jedni od drugih, kad nemamo snage da zagrlimo i saosjećamo ni sa onima koji nas vole, a kamoli sa onima koji nas mrze.“
Zato je objava blage vijesti o Kristu uvijek i iznova pokret ka spasenju, nadilaženje svakog suda i svake krize, idenje u zagrljaj svakom i primanje svakoga u svoj dom i svoje srce kao što je činio On hodeći i vršeći volju Božju. „Naša je sveta dužnost da objavimo istinu da je Bog tako zavolio svijet, da je Sina svoga Jedinorodnoga dao da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine nego da ima vječni život. To nije istina koju treba skrivati, to, doduše, nije ni istina koju treba nametati, to je jednostavno istina, a ne izbor između ove ili one opcije, to je stvar života i slobode a ne jednostavnog odabiranja. Uostalom, zar može biti izbora između smrti i života? To je istina koju treba objavljivati kao najsilnije djelo Gospodnje ljubavi, to je istina koja oslobađa, to je Bog, to je Isus Krist koji izvodi iz tame, iz Ada, iz grijeha, smrti i straha,“ kazao je episkop.
Dodao je da je zato poslanje kršćana u ovom svijetu tako uzvišeno i veličanstveno, a kršćani strahuju u prihvaćanju toga dara i milosti, a onda i u dijeljenju toga dara svima, čime čine samo grijeh. „I sve dok je u nama i među nama egoizam i sklonost ka podijeljenosti i nesklonost za razdjeljivanje dobra, biće kriza i iznad naših glava stajaće sud i strah i nemoć i nepokretnost. Ako aktivno ne prihvatimo milost i svjetlost, ne ostaje ništa drugo nego da ležimo u tami i da pustimo da tama obuzme svijet oko nas“.
Na kraju je episkop Grigorije sve pozvao da se ne boje nego da ustanu i objavljuju Evanđelje svakom stvorenju jer „to neće biti samo svjetlost svijetu nego i vama“.
Dar Duha Svetoga Crkvi Kristovoj u Dubrovniku
Lijepi susret redovnika i redovnica s monasima i monahinjama u samostanu sv. Klare bio je trenutak međusobnog upoznavanja, prisjećanja na tolike zajedničke stvari koje nas povezuju, ali i podsjećanje na veličanstveno poslanje posvećenih osoba danas u svijetu, bio je “dar Duha Svetoga nama u Dubrovniku u Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana”, kazao je biskup Uzinić pozdravljajući okupljene na ekumenskoj molitvi u katedrali.
Uvodeći u molitvu biskup je napomenuo kako molitva nije sama po sebi dovoljna, ona je trenutak u kojem se otvaramo Gospodinu i njegovom nadahnuću da bismo onda njegovo nadahnuće proveli u djelo. Navještanje silnih djela Gospodnjih moguće je jedino tako da svojim životom svjedočimo Isusovu Radosnu vijest, uprisutnjujući njega u svijetu i čineći ga vidljivim.
“Što bi bilo bez Katoličke i Pravoslavne Crkve da nema monaha i monahinja, redovnika i redovnica? Crkva bi bila siromašna. Što bi bilo od svijeta da nema Crkve, da nema kršćana, da je Isusova Radosna vijest ostala u prošlosti, a nije postala živa stvarnost prisutna u svim vremenima nakon njega, prisutna i danas u njegovoj, nažalost podijeljenjoj, ali njegovoj Crkvi?” potaknuo je biskup vjernike na razmišljanje.
Istaknuo je misao blaženog Pavla VI. koji je rekao da je Crkva mladost čovječanstva. “Kad ne bi bilo Crkve, čovječanstvo bi bilo staro, kao što je i stara obitelj koja nema djece, nacija koja nema mladih ljudi. Naše nacije su postale stare, naše Crkve su postale stare, a mi bismo trebali biti mladost čovječanstva. Mi jesmo mladost čovječanstva. Velika je na nama odgovornost. Zato moramo molili da možemo ispuniti poslanje koje imamo, da možemo riječima i životom navješćivati silna djela Gospodnja,” rekao je biskup Uzinić.
Pjesmom su ekumensku molitvu animirali zborovi katoličkih redovnica i redovnika te zbor pravoslavnih monaha. Nakon molitve međusobno druženje i upoznavanje nastavljeno je na zajedničkoj večeri.
Svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana kojom se potiče i njeguje ekumenizam među kršćanima održava se svake godine od 18. do 25. siječnja. Tema ovogodišnje molitvene osmine je: „Pozvani naviještati silna djela Gospodnja” (usp. 1 Pt 2, 9)“. Molitve za osminu pripremili su kršćani iz Latvije.
Angelina Tadić