U katedrali Gospe Velike u Dubrovniku u četvrtak, 2. lipnja euharistijsko klanjanje ususret svećeničkom ređenju trojice đakona Dubrovačke biskupije predvodio je dubrovački biskup mons. Roko Glasnović, a trojica đakona don Ivo Markić, don Jure Paponja i don Miše Pecotić su glasno izrekli svoja promišljanje i molitve ususret ređenju koje će biti u subotu u katedrali.
“Neka nam ništa ne bude važnije od tebe, Isuse,” rekao je biskup na početku euharistijskog klanjanja. U svojoj daljnjoj molitvi zaželio je da ovo bude susret, put ljubavi. Buka je svuda oko nas, nastavio je promišljanje, možda i u nama. Potaknuo je okupljene vjernike da Isusa stavljaju iznad svega kao i svoju ljubav prema Isusu kojeg vole iznad svega. Pri tom je zahvalio na svim darovima i dobročinstvima primljenim od Isusa: za život, vjeru, obitelj, roditelje, bake i djedove, braću i sestre, prijatelje, domovinu, redovnike i redovnice, đakone, bogoslove i sjemeništarce… Zahvalio je i za Crkvu, katoličku i apostolsku, zahvalio je i za našu Dubrovačku biskupiju.
Posebno je molio za đakone Ivu, Mišu i Juru istaknuvši pri tom da su oni povjerovali Isusu i da ih Isusu povjeravamo. Izrazio je molbu da budu svećenici po Isusovom srcu. Biskup je također molio da Isus izliječi sve naše rane da živimo slobodu djece Božje.
Đakon Paponja u svom razmatranju pred Presvetim je zahvalio na Isusovoj prisutnosti i tome što je ove večeri ovdje okupio prisutne. Zahvalio je na životnom putu i što je Isus želio svakoga. Također je zahvalio je na poslanju, životu i obitelji, prijateljima, profesorima, župnicima. Zahvalio je što je Božja volja bila da budu svi zajedno. Zaželio je da sve ono dobro što smo primili od drugih sada uzvratimo njima.
“Molimo Gospodina stvarno prisutnog u Presvetom Oltarskom Sakramentu da nam udijeli milost kako bismo mogli biti otvoreni djelovanju Očeve volje”, riječi su kojima je đakon Markić započeo svoju molitvu. U molitvi je poželio također da bez obzira na mišljenja i osobne stavove svi ostanu i budu jedno. Izrazio je želju da drugi po njima prepoznaju da je Krist živ i da je on onaj koji ih je pozvao da služe jedni drugima. Naglasio je i da se uvijek odlučujemo za Gospodina iz ljubavi prema njemu a ne iz straha.
Đakon Pecotić svoju molitvu je započeo promišljanjem o Božjem putu koji se svakodnevno živi i nema kraja. To je put na kojem usred nesigurnosti i kolebanja ipak moraš dalje, kazao je. Bog je onaj koji nas zove, koji nas treba. ”Ti me voliš, računaš na mene i nema silaženja sa toga puta. To je put radosti, radost trenutka u kojem je Isus svrnuo svoj pogled na mene,” nastavio je u svom promišljanju te zaključio kako ta radost ostaje jer na tom putu osjećamo trajnu Božju ljubav.
Euharistijsko klanjanje pred svećeničko ređenje glazbenim izričajem pratio je sastav mladih „Speramus“.
Jelica Gjenero
