Papa Franjo je proglasio listopad 2019. Izvanrednim misijskim mjesecom koji će se slaviti pod geslom: “Kršteni i poslani – Crkva Kristova u misiji svijeta.” Ususret tom Izvanrednom misijskom mjesecu razgovarali smo s misionarkom laikinjom Anđelkom Čotić koja djeluje u Tanzaniji, a koja je u rujnu boravila u Dubrovniku.
Zanimljivo je da naša sugovornica nije članica neke redovničke zajednice ili laičke organizacije nego je njezino poslanje nekako više individualno a samim tim i malo drugačije, osobito u segmentu potpune životne oslonjenosti na Božju providnost i ljude koji joj pomažu. Kao misionarka stavila se na raspolaganje nadbiskupiji u Songei, a odlukom nadbiskupa Damiana Dallua djeluje u župi Krista Kralja u Magaguri. Jedina je bjelkinja na župi. Bijelce se doživljava kao one kojima Europa šalje novac i imaju ga koliko hoće, objašnjava nam. Teško im je shvatljivo da to nije tako. U blizini nema drugih misionara iz Hrvatske, iako ih u samoj Tanzaniji ima nekoliko.
Tanzanija je smještena na istoku Afrike, neovisnost je stekla šezdesetih godina XX. stoljeća, a prve višestranačke izbore imala je 1995. godine. Bogata je rudnim nalazištima, a zbog prekrasne prirode poznata je i kao destinacija za safarije. Veći dio stanovništva se bavi poljoprivredom. Nema tamo zapadnjačke užurbanosti, živi se kao šezdesetih godina prošlog stoljeća kod nas, kaže naša sugovornica o zemlji desetak puta većoj od Hrvatske.
Južni dio Tanzanije u kojem živi i djeluje prilično je prometno izoliran od ostatka zemlje. Nadbiskupija Songea ima 36 župe i 73 svećenika te oko 120 000 stanovnika.
OD VOLONTIRANJA DO STALNOG MISIONARSKOG DJELOVANJA
Gospođa Anđelka, već gotovo šest godina djelujete kao misionarka u Tanzaniji. Kako ste tamo došli? Kako je išao taj put? Što Vas je vodilo?
– Ja samo mogu jedno reći. To je Božja providnost i njegova volja. Nikad nisam pomislila da ću doći u Afriku iako mi je to bila želja od samog djetinjstva. To što je tinjalo u meni trebalo je doći do toga da se u mojim pedesetima realizira, ne ranije.
Kad sam dobila taj poticaj – a bio je to prvo poticaj u molitvi i traženje želi li to baš Bog od mene, i kad sam uz pomoć i drugih spoznala da je to to – onda sam počela tražiti gdje bih trebala ići. Naišla sam na „Kolajnu ljubavi“ i rekla sam im da bih volontirala u sirotištu u Tanzaniji, ali da bi mi to bio samo korak za dalje i traženje što Bog želi od mene. Otišla sam u sirotište u Songei u Tanzaniji. Tamo sam bila jedanaest mjeseci i molila sam stalno Boga da mi pokaže gdje, što i kako dalje. Srela sam prekrasne ljude, svećenike, no nadbiskupija je tada bila bez biskupa. Pri završetku tih mojih jedanaest mjeseci, u petom mjesecu 2014. godine, došao je i nadbiskup te sam onda mogla razgovarati s njime. On je prihvatio moju ideju i rekao mi da bi želio da ja pođem u župu koja je tada bila čak i zatvorena.
Vratila sam se u Hrvatsku te sam nakon povratka i tri mjeseca učenja jezika pošla na tu župu gdje sam bila sama oko godinu i pol. Živjela sam sama u tom jednom velikom samostanu te sam pomagala u renoviranju župne kuće i crkve. Nakon godinu i pol dana stigao je i župnik. U rujnu 2016. godine je bio blagoslov obnovljene župe, župne kuće, a uz to smo proslavili 50. obljetnice svećeničkog ređenja dvojice svećenika i 25. godina biskupstva jednog biskupa iz te župe, pa smo imali veliko slavlje.
U tom dijelu Tanzanije kršćanstvo je prisutno oko 120. godina?
– Da. U Tanzaniju je kršćanstvo došlo prije 150. godina i to smo lani slavili i proslava je bila u Bagamoyu, blizu tanzanijskog najvećeg grada Dar Es Salaama. No u ovom dijelu južnom dijelu gdje ja živim, u Songei, ono je prisutno 120. godina. Središte je bilo mjesto Peramiho gdje su došli benediktinci iz Njemačke. Naime, taj kraj je u to vrijeme bio dio Njemačke Istočne Afrike. Bili smo kao župa i na toj proslavi.
Ali smo tamo išli po hrvatskom običaju hodočasteći pješice, što nije običaj u Tanzaniji. Moj župnik don David Mhgama kada je bio u Hrvatskoj išao je pješice s nama iz Solina do Sinja. Sjetio se tog običaja i uz 120. obljetnicu kršćanstva u tom dijelu Tanzanije organizirao je takvo hodočašćenje s našom župom. Tako da smo mi bili jedina župa koja je pješačila 20 kilometara noseći prekrasan križ do crkve koju su nekada benediktinci napravili i gdje je bila proslava za nadbiskupiju.
SNAGA VJERE KOD AFRIKANACA I EUROPLJANA
Imate iskustvo života kršćana ovdje i u Tanzaniji. Možete li malo usporediti? Kakve su sličnosti, razlike?
– Teško je na to odgovoriti. Ima i sličnosti i različitosti. Kultura je totalno različita, posebno za nas. Nažalost, sada je sve više sličnosti jer to svjetovno ulazi i u Crkvu u Africi, u Tanzaniji. Mladih je sve manje. Ali što mi je prekrasno vidjeti dolje jest to da su oni stari, koji su bili nosioci te vjere, još uvijek snažni i drže se toga. Bez obzira na svoju domicilnu kulturu i običaje, posebno vračarstvo koje je jako snažno u cijeloj Africi.
Različitost je vidljiva u slavlju euharistije. Oni su puno življi, razdraganiji. Nije im teško biti na misi po dva, tri, pa i pet sati ako su velika slavlja. Njima to nije teško a nama je dugo i jedan sat.
Tih više sati mise velikim dijelom prođe u pjevanju?
– Da, ali i na druge dijelove. Primjerice prinos darova, posebice na tim velikim svečanostima, zna trajati i do pola sata. Samo prinos darova! Milostinja se ne skuplja kao kod nas nego svaka osoba dođe pred oltar i prinese svoj dar. A onda i zajednica odnosno svaki krug vjernika koji je sastavljen od više obitelji ponovo prinese materijalne darove. Kad je velika svečanost onda uvedu i kozu ili neku životinju. Kokoš je nešto najnormalnije što se prinese. Ili kukuruz, brašno, ulje, sok, bilo što što čovjek ima, bilo koji plod zemlje oni znaju prinijeti Gospodinu i zahvaliti mu za dobročinstva koja je darovao.
Možete li pokušati napraviti paralelu između vjerskih osjećaja kod njih i kod nas?
– Afrikanci su možda više otvoreniji i radosniji u tom darivanju. Uvijek se sjetim jedne moje bakice koja je jedna od najsiromašnijih u župi, ali koja je toliko darežljiva da dade ono sve što ima. Sjećam se kad sam prvi put došla u župu, prošla sam pored njene kuće, rekla je: ‘Sutra ću doći, imam nešto za tebe.’ Ja sam je jedva razumjela što je htjela reći. I sutra mi dolazi, donosi kokoš i kaže: ‘Ova kokoš je nesilica. Taman je počela nesti jaja. Nosi puno jaja i onda ćeš imati dosta pilića.’ I stvarno je ta kokoš taj prvi put imala 14 jaja, izlegla je sve te piliće. Ja nisam mogla vjerovati.
Ta bakica koja je bila izbačena iz svoje kuće zato što su je bili optužili da je vještica i živjela je u socijalnoj kući, nazovimo to tako, koju joj je država dala da je seljani ne bi ubili, bila je najvelikodušnija od svih. Kad bi dolazili volonteri iz Hrvatske ili novi župnik ili pomoćnik, svakom bi donijela kokoš na dar. Zato ostanem dirnuta kad vidim takvu vjeru te starice i svu patnju koju je prošla sve ove godine koje sam ja s njom. Ostali župljani koji su bogatiji i imućniji nisu se sjetili.
ODBAČENOST STARIJIH OSOBA
Spomenuli ste probleme s kojim se susrećete, među ostalim vračeve, starije osobe koje obitelji odbacuju… Postoji li neka briga Crkve za njih ili možda za neke druge skupine koje su posebno ranjive?
– Za stare i ove koji su optuženi da su vračevi, nisam čula da postoji nešto u Tanzaniji. Primjer starice o kojoj sam pričala nije pravilo, njoj je eto država dala da tu živi da ne bi ubili nju i njezinog muža. Institucionalna redovita briga ne postoji.
I ja, možda već od samog početka, o tome razmišljam. Za mene nije jednostavno nešto napraviti jer sam sama, ali uz Božju pomoć, pitat ću nadbiskupa možemo li započeti nešto za te stare i odbačene. Mnogi od njih će možda imati samo jedan obrok dnevno, možda malo pure i možda nekog povrća. Možda nekog povrća! Sjećam se kad sam otišla jednoj drugoj starici, i to me jako ganulo, pitala sam: ‘Bako, što ste danas jeli?’ Ona mi je rekla: ‘Malo pure i soli’. Tko je od nas zadnji put jeo malo pure i soli? A ona nije jedina koja to proživljava. Tako da vjerujem da to što držim u srcu Bog će i ostvariti, da će moj nadbiskup dolje dati blagoslov da se to ostvari, a i da ćete vi koji ovo čitate biti potaknuti da pomognete i da nešto dobro zajedno učinimo. Sama ne mogu, to znam. Vjerujem, ako je to Božji poticaj, da će se to ostvariti. Kao i druge stvari za koje nisam ni zamisliti mogla a ostvarile su se.
Možda za nas u Hrvatskoj to jesu sitnice. Ali za mene dolje nije sitnica. Živjeti od Božje providnosti sve ove godine i uvijek imati dovoljno, mislim da je veliki Božji blagoslov.
Ne samo imati dovoljno za sebe, nego kroz to i pomažete drugima. Spomenuli ste kako ste pomagali oko gradnje crkvenog prostora. Što još dolje radite, čime se sve bavite kao misionarka?
– U župi djelujem kao sakristanka, brinem se za crkvu, misno ruho. Uredili smo kroz protekli period i prostor oko župne kuće. Sad imamo povrća, voća, kokoši. Pomažem na župi kao i ljudima u zajednici.
Imala sam sreću da sam imala jedan prekrasni bračni par s Krka. Njihov dar za vjenčanje bio je doći u Afriku i pobrinuti se za najpotrebitije. Bili su deset dana dolje, ali je svaka minuta bila iskorištena. Obišli smo četiri sela u župi, više nismo mogli, i popisali što kome treba u pedesetak najpotrebitijih obitelji. Onda smo kupili madrace, solarne lampe, imali smo odjeću koju je dragi naš biskup Mate donirao preko svoje biskupije i Caritasa. Ne možete zamisliti koja je bila radost za sve! Ne znam tko je bio sretniji, mi koji smo davali ili oni koji su primali. Mislim da smo mi više dobili negoli oni. Vidjeti tu radost, tih baka ili djece. Sjećam se djece, dvoje braće i sestre, koji su prvi put spavali na madracu. Cijeli radosni. Ti osmjesi. Tu radost koju su imali. Ono ‘nećemo više spavati na podu, spavat ćemo na madracu. Nećemo više biti na zemlji.’ To mi je bilo nešto prekrasno.
Žao mi je što ne mogu puno više toga napraviti. Vjerujem da će se uz Božju pomoć i to moći. Bog otvara putove na različite načine. Jedna župa iz Splita, sa Sućidra, svojim donacijama financira trinaest sjemeništaraca i bogoslova u našoj biskupiji da se otškoluju i postanu, uz Božju volju, prekrasni svećenici. Njihove obitelji to ne mogu. Ima tih lijepih pomaka. I moj župnik iz Dubrave našao je donatore koji financiraju drugu dvojicu. Tako imamo petnaest sjemeništaraca i bogoslova koje pomažemo.
Napomenimo kako je i jedna župa iz Dubrovačke biskupije, župa sv. Mihajla, pomagala tijekom prošlih godina izgradnji vodovoda u jednoj župi u Tanzaniji?
Da, čula sam za to. To je na sjeveru Tanzanije.
Sve nas nešto usmjerava prema Tanzaniji. Nadam se da ćete uz Božju pomoć i pomoć drugih ljudi uspjeti pomoći svim tim ljudima da osjete Božju ljubav i da se ne osjećaju odbačeni.
– Meni je bilo najžalosnije baš ta baka koju sam spominjala i koja je svima nama darivala kokoši. Kad joj je suprug umro, pitala sam: ‘Bako, gdje ćeš sad?’ A ona mi je odgovorila: ‘Kad bih ti imala nešto ja bih došla k tebi.’ A ja joj nisam imala što ponuditi. Još prije toga ta želja mi je bila u srcu. Ali od tad, kad je ta baka to rekla tako otvoreno, bilo je kao da mi Bog kaže: ‘Učini nešto za njih.’ A znam da sama ne mogu. Ako je to stvarno Božja volja, vjerujem da će se to dogoditi.
Hvala na razgovoru i sretan povratak u Tanzaniju.
– Sengvile! (hvala na lokalnom jeziku)
Razgovarala: Angelina Tadić