VAŽNOST DIJALOGA U PLURALNOM DRUŠTVU1
Govor na otvaranju Ljetne škole teologije u Dubrovniku
Svijet se neprestano i ubrzano mijenja, ali i sve više povezuje. To dovodi do prožimanja i približavanja različitih kultura i svjetonazora. Različitost ideja je sve dostupnija, a time u društvu i sve prisutnija. Sve to, opisujući nam sveopću pluralizaciju života koja zahvaća sve bitne segmente društvene scene, politiku, kulturu, ekonomiju i religiju, mijenja našu percepciju stvarnosti i donosi nam nove životne situacije, uvide i saznanja.
Religijska i svjetonazorska pluralizacija suvremenog društva predstavlja nesumnjivo veliki izazov kršćanskoj vjeri, a time nužno i teologiji. Naime, pluralizacija unosi u društveni suživot niz promjena i fenomena, pozitivnih, a ponekad i negativnih, koje je teologija pozvana proučavati, vrednovati i u njima eventualno prepoznati njihov karakter znakova vremena. Teologija je dakle neizostavan i potreban instrument kršćanske zajednice u pronalaženju što primjerenijih odgovora na prepoznati govor Božji kroz znakove vremena. Ovi ljetni teološki susreti u Dubrovniku žele posvijestiti kompleksnost fenomena aktualne društvene pluralnosti na svim razinama, pa i religijskim, a time i posvijestiti specifičnost teološkog poziva danas, koji nužno komunicira s pluraliziranim svijetom današnjice.
Papa Franjo, opisujući vrijeme u kojem živimo, u svom obraćanju Talijanskoj biskupskoj konferenciji, govori nam da danas nije riječ o epohalnim promjenama nego o promjeni epoha. Važno je prepoznati da su načela odnosa Crkve s takvim svijetom, svijetom koji se mijenja, davno postavljena. Postavio ih je, u tijeku Koncila, papa sv. Pavao VI., u enciklici Ecclesiam suam u kojoj između ostaloga kaže: „Jasno da se odnosi Crkve i svijeta mogu ostvarivati u mnogo međusobno različitih oblika. Govoreći čisto teoretski, Crkva bi te odnose mogla svesti na najmanju mjeru da bi bila što dalje od profanoga svijeta. Jednako tako mogla bi sebi uzeti za zadaću da pronalazi zla u tom svijetu, da na njih baca prokletstvo i protiv njih zameće križarske ratove. S druge strane, ona bi se mogla profanom društvu tako približiti da u njem pokuša zadobiti prevlast ili zavladati u Božje ime. I tako dalje. Nama se, međutim, čini da se suodnos Crkve sa svijetom može najbolje uspostaviti u obliku razgovora, čime ne isključujemo druge mogućnosti“ (ES 80).
„Pavao VI. je – piše profesor Nikola Bižaca – potrebu dijaloga shvatio toliko ozbiljno da ju je opisao riječima koje u mnogo čemu nalikuju na Lutherov “Ich kann nicht anders”, rekavši otprilike ovo: kada je riječ o dijalogu “mi ne možemo drugačije” nego prihvatiti dijalog kao oznaku naše apostolske službe (usp. ES 69).” Drugim riječima, Crkva ne može ispuniti svoje poslanje samo vjernim čuvanjem riznica milosti i istine kršćanske predaje, nego je pozvana ulaziti u dijalog. Sv. Pavao VI. vidi izvorište-ishodište svake vrste dijaloga u samom Bogu, točnije u njegovom ophođenju s ljudima kroz cijelu ljudsku povijest koja je od početka spasenjska povijest. Bog stalno dijalogizira s čovjekom od početka do danas, a tako će biti i do kraja svijeta. Čovjek pak kroz molitvu ulazi u taj spasenjski razgovor Boga s njime. Prema sv. Pavlu VI., Crkva ne treba čekati da je drugi pozovu, nego je, pokrenuta ljubavlju prema drugome, prva pozvana povesti dijalog, uvažavajući slobodu drugoga, bez obzira na njegove zasluge i bez obzira na to koliko će uspješan biti taj susret s drugim. Takav dijalog treba biti obilježen temeljnom Kristovom značajkom, a to je blagost (usp. Mt 11,29), što znači da crkveni dijalog sa suvremenim svijetom ne smije biti ohoI, zajedljiv i uvredljiv. Ne smije biti zapovjednički i nije nametljiv. Oslanja se na nutarnji autoritet koji mu daje istina koju naviješta, ljubav koju razlijeva i primjer kojim je potvrđen. Takvu, blagom dijalogu svojstveno je da bude miroljubiv, izbjegava žestinu, strpljiv i velikodušan (usp. ES 83).
Dijalog je važna zadaća za sve. Ta je zadaća, čini mi se, važna osobito danas. Danas imamo inflaciju riječi, a tako nam nedostaje razgovora. To nam onemogućuje toliko potreban susret na svim razinama, na razini međuljudskih odnosa, ali i na razini društvenih, ekonomskih, političkih, međureligijskih, ekumenskih i unutarcrkvenih odnosa. U susretu nema nametanja, nema prisile. To je tako lijepo primijetio sad već pokojni bibličar Bonaventura Duda prikazujući encikliku Ecclesiam suam. Pisao je: „Dijalog spasenja, što ga je otpočeo Bog, sav se odvija u ozračju slobode. Bog svakome upućuje potresan poziv na ljubav, nikoga fizički ne prisiljava. Iako taj Božji poziv za pozvanike znači strahovitu odgovornost, Bog svakom ostavlja netaknutu slobodu da njegov poziv primi ili odbije.“ Sličnu misao izrekao je, u djelu “Biće kao zajedništvo”, i veliki pravoslavni teolog i pergamski mitropolit Ioannis Zizioulas, govoreći o viziji slobode utemeljene u životu Trojedinoga Boga. Sloboda, rekao je on, nalazi se u temelju naše egzistencije, a ostvaruje se iskorakom prema Drugome i drugačijemu, izlaženjem iz sigurnosti vlastite egzistencije, vlastitog nauka, vlastitih uvjerenja, kako bi se u razgovoru i dijalogu susreo Drugi. Sloboda nije sloboda ako ne postoji onaj Drugi s kojim ću se u susretu promijeniti, s kojim ću ući u zajedništvo koje ne poništava niti moj niti njegov identitet, nego ih potvrđuje. Važna je to poruka današnjem svijetu koji vrlo često slobodu razumije posve autonomno i individualistički.
U ozračju ovih poruka čini mi se, kao svojevrsna zadaća za ove naše teološke susrete u dijalogu, osobito važnim izdvojiti potrebu unutarcrkvenog dijaloga, ekumenskog i međureligijskog dijaloga i dijaloga sa suvremenim svijetom:
1. Za razliku od enciklike Ecclesiam suam, koja kroz sliku koncentričnih krugova, počinje s govorom o izvanjskom dijaloškom krugu, ja ću započeti s govorom o unutarnjem dijaloškom krugu – unutarcrkvenom dijalogu, jer osjećam nedostatak, ali i veliku potrebu istoga. Takav dijalog potreban je na svim razinama Crkve. Pokretač tog, ali i svakog drugog dijaloga na koji je pozvana Crkva, trebao bi biti unutarcrkveni teološki dijalog. Nažalost, dojam je da njega na ovim našim prostorima nema. Posljedica toga je sve manja relevantnost teologije u promišljanju i rješavanju važnih izazova koji stoje pred Crkvom u promijenjenim društvenim okolnostima.
Važno je podsjetiti se da je crkveno tkivo uvijek bilo teološki pluralno. Postojale su različite teološke škole koje su davale različite moguće “legitimne” odgovore na raznovrsna teološka pitanja antropološke, moralne, ekleziološke i pastoralne naravi. Te škole su uvijek kroz crkvenu povijest bile upućene na kritički dijalog jedne s drugom. Danas je teološka pluralnost potencirana spomenutom svjetonazorskom, filozofskom, religijskom, znanstvenom pluralizacijom aktualnih političkih društava. To sve iziskuje još intenzivniji teološki dijalog među različitim teološkim individualnim nastojanjima budući da čvrsto definirane prepoznatljive teološke škole u ovo naše vrijeme više i ne postoje.
Dijalog neće i ne može započeti sam od sebe. Oko dijaloga se treba truditi razgovorom, sučeljavanjem mišljenja, postavljanjem pitanja, ali i traženjem odgovora na sva ona pitanja koja život stavlja pred nas. Nemojmo se bojati istraživati, proučavati vlastitu tradiciju, crpiti iz sveg njezinog blaga, iznositi, kako kaže Isus, iz njezine bogate riznice i novo i staro (usp. Mt 13, 52), ali i ulaziti u unutarcrkveni teološki dijalog. Suvremenom svijetu je potrebna kršćanska vizija života. Ta je vizija utemeljena na stoljećima tradicije i odgovora na najvažnija pitanja ljudske egzistencije i egzistencije svijeta, ali i na novim odgovorima na koje su nas nukali uvijek novi znakovi vremena. Ta vizija nije jednoobrazna, nego raznolika. Zato ju je moguće pronaći, a onda i ponuditi, samo u unutarcrkvenom i teološkom dijalogu, u sučeljavanjima mišljenja, slobodi istraživanja i iznošenja vlastitih stavova, ali i u odgovornosti i prema pologu vjere i prema svojim sugovornicima. Papa Franjo vidi u unutarcrkvenom dijalogu temeljni preduvjet svakog oblika sinodalnosti kao buduće temeljne pa i nosive odrednice Crkve budućnosti.
2. Na drugo mjesto stavljam ekumenski, a zatim i međureligijski dijalog. Prije nekoliko desetljeća doživjeli smo strašna ratna razaranja, uništeni su ljudi i uništeno povjerenje. Nažalost, ponekad se i sama religija koristila kao alat za prekidanje povjerenja. Svjedoci smo da se to, sada na drugoj razini, događa i danas. Zadaća je teologa, osobito na ovom našem području, truditi se kritički progovoriti i o ulogama religija u ratovima, kao i o odnosu nacionalnih i vjerskih identiteta. Zadaća im je istraživati, propitivati i svojim radom pokretati procese ponovne izgradnje povjerenja. Ovakvi susreti, na kojima se zajedno sastaju studenti različitih kršćanskih konfesija izvrsna su prilika za to. No, oni su, nažalost, rijetki. Zato iskoristimo ovu prigodu da zajedno započnemo budućnost koja u sebi neće nijekati rane prošlosti, neće bježati od pravde i potrebe preuzimanja odgovornosti, ali koje ćemo, u svjetlu Božjega oproštenja, preobraziti u novo povjerenje.
3. I na kraju, kao zadaća kojoj smo zajednički usmjereni je dijalog sa suvremenim svijetom, što je i naše poslanje (usp. Iv 17, 18). Ponekad se čini da smo, pogotovo mi zaduženi za navještaj Riječi, znatno reducirali univerzalnost Božje poruke svijetu. Poslušajmo stoga što nam po ovom pitanju poručuje, u svome djelu “Iskustva teološkog mišljenja” reformirani protestantski teolog Jürgen Moltmann: “Teologija koja je namijenjena samo vjernicima je ideologija za kršćansko vjersko društvo. To potpuno proturječi univerzalnosti Boga i njegovoj javnoj objavi u Isusu Kristu“. Božja poruka je univerzalna, što znači da komunicira s najdubljim čežnjama i slutnjama ljudske intime, tako da je vjernik, ali i nevjernik, može razumjeti, a podržan milošću i prihvatiti. Zašto je danas ipak mnogi ne razumiju? Je li to zbog toga što je naš govor kojim prenosimo tu poruku postao nerazumljiv suvremenom svijetu? Da bi bio razumljiv, potrebno je osluškivanje govora drugoga. Sa suvremenim svijetom i svim njegovim postignućima moramo ući u dijalog kako bismo ga obasjali svjetlom vjere. Kao teolozi, kojima je poziv naviještati pozvanost svega stvorenog na slobodu, ali i mogućnost slobode u Isusu Kristu, pozvani smo ući u dijalog sa svijetom, s različitim znanstvenim disciplinama, s drugačijim pogledima na stvarnost i čovjeka. Kao što kaže papa Franjo, pozvani smo poći na periferije mišljenja.
Ovo izlaganje nije i ne može biti sustavno promišljanje o dijalogu nego tek iznošenje nekoliko točaka koje, kako mi se čini, traže odgovor, kako teologa, tako i svih drugih zaduženih za pastoralno djelovanje i evangelizaciju u suvremenom svijetu. Dakako, vjerujem da će se na ovim ljetnim teološkim susretima prepoznati i drugi izazovi, pitanja, kao i mogući odgovori. No osobito se nadam da će ovdje biti započet dijalog. To je, započeti dijalog, puno važnije nego li o dijalogu govoriti. Dubrovnik ima simbolički kapital za vođenje dijaloških susreta, jer kroz povijest nije bio samo sjecište vjera, kultura i civilizacija već i prostor na kojemu se događalo posredovanje između tih različitih i najčešće sukobljenih stvarnosti. Dubrovnik je doprinosio da sjecište i sukobište ponekad postane i mjestom susreta. S nadom da će to biti i ubuduće, zahvaljujem vam na odazivu na ovaj program.
Osobitu zahvalnost dugujemo našim predavačima, Pantelisu Kalaitzidisu iz Volosa, Tini Beattie iz Londona, Carmelu Dotolu iz Rima i Željku Tanjiću iz Zagreba. Poštovani profesori, hvala vam što ste ovdje. Hvala vam za ono što ćete nam ponuditi. Iskreno se nadam da ćete puno toga dobiti od naših studenata, da će vam postavljati važna pitanja koja će i vama i njima pomoći doći do boljih uvida u svijet u kojem živimo.
Posebice sam radostan zbog odaziva vas mladih budućih teologa. Dobrodošli! Neka vam uz kritička promišljanja i otvoreno srce, razgovori koje ćete voditi budu plodonosni, a druženje radosno.
Na ovim prvim dubrovačkim ljetnim teološkim susretima pokušali smo tematizirati jedan mali dio kompleksne pluralnosti na društvenoj, međureligijskoj, međucrkvenoj i unutarcrkvenoj razini. Biti teolog danas je vrlo izazovno, zanimljivo, ali i odgovorno, jer sa svih tih razina, sa svih strana dolaze nam nova pitanja, drugačija nego u prošlosti, na koja smo pozvani u susretu i dijalogu tražiti odgovore. Želio bih zaključiti riječima pape Franje, kojega ovaj put nisam želio previše citirati kako bih na neki način pokazao da su procesi koje on vodi u Katoličkoj crkvi započeli puno prije njega. Naravno, riječ je o njegovom važnom pogledu na teologiju i na teološki dijalog izrečen na simpoziju: “Teologija nakon Veritatis gaudium u kontekstu Mediterana”, kojeg je 21. lipnja 2019. u Napulju organizirao Papinski teološki fakultet južne Italije. Papa nam ovako kaže: “Dijalog nije čarobna formula, ali svakako pomaže teologiji u njenoj obnovi kad ga se shvaća ozbiljno, kad se potiče i preferira među profesorima i studentima, kao i s drugim oblicima znanja i drugim religijama.”
S ovim riječima sve vas još jednom pozdravljam, želim vam uspješan i blagoslovljen teološki dijalog na temu: „Teologija u pluralnom društvu“ te ovu prvu Ljetnu školu teologije u Dubrovniku proglašavam otvorenom.
Dubrovnik, na spomendan sv. Bonaventure, biskupa i crkvenog naučitelja, 2019.
Mate Uzinić, dubrovački biskup
________________
1Više o ovoj temi pogledajte u izvorima za ovaj tekst: PAVAO VI., Ecclesiam suam – Crkvu svoju, KS Zagreb, 1979.; Bonaventura DUDA, Prikaz nastupne enciklike pape Pavla VI Ecclesiam suam – Crkvu svoju (3. dio), u: PAVAO VI., Ecclesiam suam – Crkvu svoju, KS Zagreb, 1979.; Nikola BIŽACA, Dijalog i navještaj u vremenu religijskog pluralizma, u: Crkva u svijetu, Vol. 32 No. 1, 1997., str. 69