U popodnevnim satima u nedjelju 3. lipnja 2012. zvona crkve Presvetog Trojstva na Grudi svečano su oglasila dolazak biskupa msgr. Mate Uzinića koji je predvodio koncelebrirano euharistijsko slavlje, zajedno sa svećenicima Konavoskog dekanata, kojim je svečano proslavljena svetkovina Presvetog Trojstva, naslova župe. Osim mnogobrojnih vjernika Grude i okolnih konavoskih mjesta misi su nazočili i predstavnici lokalne vlasti na čelu sa načelnikom općine Konavle Lukom Kordom kao i ravnateljica OŠ Gruda Zdenka Pivčić. Prije završnog blagoslova okupljenima se obratio doj Josip zahvalivši svima koji su na bilo koji način doprinjeli svečanoj proslavi župne svetkovine. Uslijedio je nastup KUD-a „Stjepan Radić“ iz Pridvorja, koji su izveli tradicionalnu poskočicu, i klape „Čilipi“ koja je nazočne razveselila skladnim pjevanjem.
Iz propovijedi biskupa Uzinića:
Slavimo svetkovinu Presvetog Trojstva. Zašto kršćani uopće vjeruju u Trojstvo? Nije li, sigurno se ovih dana pitamo dok gledamo stravične slike iz Italije ili one iz Sirije ili prepričavamo onu tragičnu vijest koja se dogodila u našoj biskupiji i sa sumnjičenjem i optuživanjem gledano jedni na druge kao da smo na suprotnim stranama, poprilično teško vjerovati u postojanje Boga, jer ako postoji Bog kako to može dozvoliti? Čini mi se važnim primijetiti u obje objave, i onoj starozavjetnoj koja nam je objavila Boga kao jedinog Boga i u onoj novozavjetnoj koja nam je objavila da se u jednom i jedinom Bogu nalaze tri božanske osobe Otac, Sin i Duh Sveti, zapovijed je da držimo sve Božje ‘zakone i njegove zapovijedi‘, odnosno da učimo ‘čuvati sve što (nam je) zapovjedio‘. Ne možemo razumom shvatiti Boga, naš ograničeni um ne može obuhvatiti neizmjerno Božje otajstvo, otajstvo presvetog Trojstva, ali nešto možemo. Možemo, držeći Božje ‘zakone i njegove zapovijedi‘ i čineći učenicima Isusovim sve narode, ‘krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što (nam je Krist) zapovjedio“, već sada na zemlji, a zatim i konačno u vječnosti, po Duhu Svetomu koji nam je darovan, postati dionici Božjeg života jer „svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji … djeca Božja, ako pak djeca, onda i baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo“. Mislim da je ovo i najbolja poruka današnje svetkovine za nas, poruka koja nam pomaže da nadiđemo frustraciju nedokučivosti otajstva presvetog Trojstva, a uronimo u otajstvo presvetog Trojstva svojim životom. Dozvolimo jednom Bogu u trojstvu božanskih osoba da nam pomogne nadići naše ograničenosti i učini nas već sada, po onom što činimo, dijelom svoje otajstvene neizmjernosti. Samo tad ćemo moći nadići sami sebe, spoznati druge u njihovom dostojanstvu i ljubiti ih u slobodi djece Božje. Mi kršćani, vratimo se na početak našeg razmišljanja, možda nemamo odgovor na pitanje zašto se događaju katastrofe i nesreće. Ne možemo objasniti kako su ljudi mogli činiti i nadalje čine toliko zla, kako se, na primjer, moglo dogoditi da su se u ime Krista spaljivale vještice, da su se u ime Krista ubijali oni koji drugačije vjeruju i misle, da se dogodilo zlo nacizma, fašizma i komunizma koje nas i dalje dijeli i od nas čini taoce prošlosti jer se još s tim zlima nismo suočili i odali dostojan pijetet svim nastradalima. Ne možemo objasniti ni događaje od prije dvadeset godina kad je ovo područje stradalo u srpsko-crnogosrkoj agresiji, ali niti to da se, prebacimo se u sadašnjost, prema dr. Lole Velard predsjednici Europske mreže Instituta za obiteljsku politiku (2010.), u 43 europske zemlje u godini dana počini 2,9 milijuna pobačaja, odnosno svakih 11 sekundi jedan pobačaj, 327 pobačaja svaki sat, 7846 pobačaja svaki dan – pretpostavljam da ovdje nisu uključena eksperimentiranja s umjetnom oplodnjom što ovu tragičnu stvarnost dodatno pogoršava i čini neshvatljivom – ili, da dođemo još bliže, to da se i kako se dogodila spomenuta tragedija u našoj biskupiji. Da, nemamo odgovor. Ostajemo bez riječi. Jedino što imamo je nada koja proizlazi iz naše vjere u Presveto Trojstvo. To je nada da nas Bog u tome i usprkos tome ljubi, jer on je trojstvena ljubav, da nas ljubi tako i toliko da je u svome Sinu postao jedan od nas i osobno se uključio do kraja u svu tu našu neshvatljivost, bol i patnju, a po Duhu Svetome na otajstven način to nastavlja činiti dajući nam mogućnost da vjerujemo, da se nadamo, da i sami ljubimo i tako ga navješćujemo. Ispunjeni Duhom Svetim tu smo nadu, koja nastaje iz vjere i konkretizira se u ljubavi, dužni širiti oko sebe po onom što govorimo i po onom što činimo, kako bi oni koje susrećemo od nas čuli i po nama i našem djelovanju otkrili da je Bog ljubav, da ih on ljubi, da nas sve i uvijek ljubi. To je zadatak svakog od nas, zadatak koji smo dobili po krštenju u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, potvrdili u potvrdi i koji smo sada, svaki dan ponovo, dužni prenositi dalje kao kršćanski mladići i djevojke, očevi i majke, djedovi i bake, u školi, župi, na radnom mjestu, jer svugdje gdje jesmo i bez obzira tko smo, trojstveni Bog u nama i po nama treba širiti svoju ljubav na druge, da bi se i oni mogli uključiti trojstvene odnose božanske ljubavi koji u jednom Bogu čine tri božanske osobe Oca, Sina i Duha Svetoga.
Velik je i odgovoran to zadatak kojemu ne može odgovoriti bez vjere u ono što kao kršćani ispovijedamo. Stoga ustanimo i s vjerom ispovjedimo svoju kršćansku vjeru u jednog Boga i tri Božanske osobe.