U ožujku ove godine preminule su dvije školske sestre franjevke Splitske provincije koje su dulji period svoga života djelovale u Dubrovniku, u samostanu Sigurata u Gradu.
S. Franka je bila kućna predstojnica i osoba koja je brinula za muzejsku zbirku samostana Sigurata, a uz to je kao katehistica više od desetljeća djelovala u Osnovnoj školi Ivana Gundulića u Dubrovniku.
S. Sebastijana je kao njegovateljica i socijalna radnica provela cijeli radni vijek u Njemačkoj. Bila je voditeljica jednog Doma za starije i nemoćne te djelatnica u Caritasu. Posljednja dva desetljeća života živjela je u Dubrovniku gdje je u susretima s ljudima donosila radost i svjedočila vjeru.
Zahvalni na svemu dobrom što su učinile, prenosimo sjećanja na sestre objavljena na mrežnoj stranici njihove redovničke zajednice Školskih sestara franjevki Krista Kralja Splitske provincije Presvetog Srca Isusova.
S. M. Franka Babić, krsnim imenom Iva, preminula je 7. ožujka u Splitu u 89. godini života i 71. godini redovništva. Pokopana je 10. veljače na groblju Lovrinac u Splitu.
Rođena je 17. rujna 1937. u obitelji Ivana i Mande rođ. Puljić u Runoviću pokraj Imotskog. Pobožan život u obitelji i ustrajna molitva usmjerili su mladu Ivu redovničkom posvećenju. Zajednici Školskih sestara franjevki u Splitu na Lovretu pristupila je 17. kolovoza 1953. godine. Prve redovničke zavjete položila je 5. listopada 1956., a doživotne 5. listopada 1961. godine. Kao mlada sestra djelovala je prvo u Splitu: u samostanu franjevaca konventualaca na Obali (1956.-1958.) i samostanu franjevaca Provincije sv. Jeronima na Poljudu (1958.-1959.), u kojima je pomagala u praonici rublja. Sljedeće četiri godine (1959.-1963.) s. Franka provela je kao vratarica u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević u Zadru.
Otvaranjem mogućnosti školovanja, zajednica s. Franki povjerava studij na Katehetskom institutu u Zagrebu (1958.-1959.), nakon kojega započinje svoje poslanje katehistkinje. S. Franka je djelovala najprije u Zadarskoj katedrali sv. Stošije (1964.-1971.), a potom u Franjevačkom samostanu u Sinju (1971.-1975.).
Sposobnost i razboritost dovele su s. Franku i do odgovornijih službi: provincijske ekonome i odgojiteljice kandidatkinja (1975.–1980.), provincijske predstojnice (1981. do 1986.), provincijske savjetnice (1988.–1992. i 1998.–2004.), a više je puta vršila i službu kućne predstojnice (Seget, Sinj, Lovret, Dubrovnik).
Nakon isteka mandata provincijske predstojnice, kraće vrijeme je boravila u Dubrovniku, gdje je skrbila o muzejskoj zbirci samostana Sigurate (1986.–1987.), a potom je obnašala službu vratarice u samostanu Gospe od Zdravlja na Dobromu u Splitu (1987.). Vodstvo podružnice dječjeg vrtića u Segetu povjerava joj se od 1987. do 1990. godine
U vremenu ponovne slobode vjerskoga djelovanja, s. Franka se 1991. godine zapošljava se kao vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Ivana Gundulića u Dubrovniku, gdje je s predanošću i ljubavlju djelovala više od desetljeća, sve do umirovljenja 2004. godine.
Ni nakon umirovljenja nije prestala služiti. U zajednici preuzima službu kuharice (2008.–2020.), uz druge kućanske poslove, svjedočeći kako je za nju svaka služba jednako vrijedna ako se vrši iz ljubavi. Bez obzira na službe koje je obnašala, ostala je tiha i samozatajna. U provincijsko središte na Lovret vratila se 2020. godine, kada su je tjelesne snage počele napuštati.
Oni koji su poznavali s. Franku svjedoče o njezinoj nepristranosti, pravednosti, otvorenosti u svemu što joj je bilo povjereno te osjećajem odgovornosti za svaku sestru. Posebno se isticala razumijevanjem i potporom sestrama angažiranima u civilnim službama, u vremenima kada crkvene ustanove nisu imale društvenu naklonost.
U njezinu su se životu skladno ispreplitali franjevačka duhovnost, redovnička poslušnost, ljubav prema Provinciji, privrženost rodnom imotskom kraju, zahvalnost domovini te osobita povezanost s Dubrovnikom. Dubrovnik i Sigurata pamtit će njezin brižan i zauzet trud oko svega što je vrijedilo sačuvati.
Djeci je predavala s ljubavlju i strpljenjem, a kod roditelja i kolega uživala je poštovanje i povjerenje koje je potrajalo do njezine smrti. Životne promjene i izazove, s. Franka je prihvaćala smireno, s pouzdanjem u Božju providnost. Posljednje godine života u provincijskom središtu proživjela tiho i radosno, noseći svoj križ s dostojanstvom.
Početak, središnji dio i završetak njezina ovozemaljskog hoda obilježeni su istim žarom redovničkog poziva. Svojim susestrama ostavila je trajni primjer strpljivosti, sebedarja i radosnog življenja života posvećena Bogu.
S. M. Sebastijana Stanić, krsnim imenom Cecilija, preminula je 28. veljače u Splitu, u 88. godini života i 64. godini redovništva. Pokopana je 3. ožujka u Splitu, na groblju Lovrinac.
Rođena je u obitelji Tadije i Ruže rođ. Turić 11. listopada 1938., u Gornjoj Višnjevici pokraj Konjica. Odrastala je u obitelji s bratom i dvije sestre, a sa završenom osnovnom školom i u već zrelim mladim godinama, odlučila se za ulazak u samostan. Zajednici Školskih sestara franjevki pristupila je 13. listopada 1960. godine u Dubrovniku. Prve redovničke zavjete položila je 9. rujna 1963., a doživotne 9. rujna 1968. godine.
Po polaganju prvih zavjeta zajednica ju je poslala u Nadbiskupsko sjemenište Zmajević u Zadru gdje je pomagala u kućanskim poslovima (1963.-1968.). Nakon toga je otišla u Njemačku gdje je provela gotovo cijeli svoj radni vijek. U Glonnu se kao njegovateljica starijih i bolesnih zaposlila 1968. godine te, završivši njegovateljsku školu u Münchenu, ostaje do 1973. godine. Jednu godinu (1973.-1974.) služila je u salezijanskom samostanu u Neunkirchenu, a potom ju je zajednica poslala u Bad Tölz gdje je službu voditeljice Doma za starije i nemoćne Rupert Mayer Heim vršila od 1974. do 1980. godine. Nakratko, jednu godinu se vratila u Glonn (1980.-1981.) da bi potom preuzela službu socijalne radnice pri Caritasu u Baden Badenu gdje će provesti više od dva desetljeća (1981.-2003.).
Paralelno s obavljanjem službe s. Sebastijana se dodatno obrazovala te stekla diplomu na studiju socijalne pedagogije i socijalnog rada. Brojna su svjedočanstva hrvatskih iseljenika o zauzetosti s. Sebastijane u pitanjima ostvarenja njihovih prava i poboljšanju socijalnog statusa. Svoje životne snage i trud ulagala je kako bi savjetom i lijepom riječju ili konkretnim djelima pomogla ljudima.
Po povratku u Domovinu (2004.) odlazi u Dubrovnik gdje pomaže u kućanskim poslovima. U Dubrovniku je provela dva desetljeća prije nego se 2024. zbog zdravstvenih razloga vratila u provincijsko središte.
Način mišljenja i življenja s. Sebastijane uvelike je bio oblikovan radom u Njemačkoj te odgovornim službama koje je vršila kao voditeljica Doma Rupert Mayer Heim i kućna predstojnica (ukupno 21 godinu) u Neunkirchenu, Bad Tȍlzu i Baden Badenu. Disciplinu je uvijek isticala kao nužnost koju treba poštivati, a razvijene radne navike i poštivanje dnevnog reda obilježavale su njezin život i u starosti.
Nakon umirovljenja i povratka u Domovinu, za s. Sebastijanu započelo je novo razdoblje ispunjeno intenzivnim susretima i odnosima sa sugrađanima kojima je uvijek znala dati mudar i koristan savjet. Istovremeno, jedan dio njezine osobe ostao je u Njemačkoj – s hrvatskim iseljenicima s kojima je nekoć dijelila zajedničke trenutke i gorak okus života u tuđini, pokušavajući ublažiti njihovu bol i čežnju za Domovinom.
Posljednjih nekoliko godina života provela je s. Sebastijana u provincijskom središtu živeći mirno i samozatajno. Nakon raznolikog i zanimljivog životnog puta Lovret je donio povratak i sjećanje na početke redovništva. U susretu sa sestrama izražavala je radost i očitovala pomirenost s Bogom i ljudima. Znala je i u svojim visokim godinama iznenaditi svojim naprednim pogledom na život te poticajem na izražavanje slobodnog mišljenja i aktivnog sudjelovanja u oblikovanju društva.
Svoj ovozemaljski hod završila je okružena molitvom sestara te se mirno preselila k Ocu, ispunivši svoj životni poziv za koji je svjedočila da je bio praćen molitvom i zagovorom Nebeske Majke.