srijeda, 31. listopada 2012.
Msgr. Mate Uzinić: Crkva ima problema, mediji nisu krivi što o tome pišu
Dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić otvoreno je za Dalmacija News progovorio o stanju u Crkvi i njenoj ulozi u društvu. Bez ograda je rekao da “desne” stranke u Hrvatskoj danas podržavaju Crkvu samo zato što su u oporbi, objasnio je da bi revidiranje ugovora s Vatikanom najviše štete donijelo manjim vjerskim zajednicama, ali je i upozorio da je veliki problem kada svećenicima materijalno postane – bitno. Progovorio je i o vjernicima koji ne žive po nauku vjere, ali i svećenicima zalutalim u grijeh.
Mate Uzinić rodom je iz poljičke Dubrave, a u Splitu je stekao obrazovanje i postao svećenikom. Tijekom tri godine obnašao je pastoralnu službu u župama Omiš i Otrić-Struge. Godine 1996. nastavio je studij u Rimu na Papinskom lateranskom sveučilištu, postigavši 2000. godine licencijat iz crkvenog i civilnog prava. Po povratku u Split od 2000. do 2002. obnaša službu sudskog vikara i suca na Crkvenom sudu. Od 2001. rektor je Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu. Za dubrovačkog biskupa imenovao ga je papa Benedikt XVI. 24. siječnja 2011. godine.
Simpatije Dubrovčana zadobio je preseljenjem umirovljenih svećenika iz neuvjetne zgrade u svoju kuću u Gospinu polju, a pozitivno su odjeknule i njegove poruke na ekumenskom susretu koji je organizirao zajedno s pravoslavnim zahumsko-hercegovačkim episkopom Grigorijem kao i poziv na suzdržavanje od nasilja građanima Splita povodom ovogodišnje gay parade.
Za očekivati je da će gospodarska kriza i konstantni pritisci dovesti do toga da će se prije ili kasnije morati mijenjati sporazum sa Svetom Stolicom u dijelu koji se tiče financiranja Crkve. Postoji li model u europskim zemljama koji bi mogao kvalitetno funkcionirati u Hrvatskoj?
– Mislim da se stvari s tim novcem postavljaju krivo. Dobiva se određen novac, ali mislim da to nije ni približno tolika svota koja bi stvarala opterećenje državi ili davala neke neslućene mogućnosti bogatstva Crkvi. Mislim da je to više napuhan nego stvaran problem. Prigovara se da svi građani jednako doprinose za Katoličku crkvu, a ima građana koji joj svoj novac ne žele dati. Postoje modeli preko kojih bi se moglo stvari postaviti na način da samo katolici izdvajaju za Katoličku crkvu, a ostali za druge ili za niti jednu. Postoje dva modela koja su različita od našeg. Prvi je talijanski u kojem građanin samostalno bira kome će dati određeni udio od poreza, a taj udio se mjeri u promilima.
– Drugi je njemačko-austrijski gdje država samo vrši uslugu katoličkoj Crkvi te u njezino ime od građana koji su se izjasnili kao vjernici uzima porez te ga prosljeđuje na upravljanje Crkvi.
Od kad je 24. rujna ove godine dekret Njemačke biskupske konferencije stupio na snagu, svi oni koji se u matičnome uredu budu izjasnili kao nevjernici, a prethodno su bili upisani kao katolici, više neće moći primiti sakramente.
– Ako netko javno kaže da nije vjernik, zar nije normalno da se onda tako ponaša i u svakodnevnom životu?! Imao sam jedan upit na samom početku mog biskupskog služenja od strane jednog našeg studenta u Frankfurtu koji se zaposlio i u tom se trenutku našao u dilemi. Hoće li on porez davati za katoličku Crkvu u Njemačkoj ili će se izjasniti kao nevjernik, pa će taj iznos davati svojoj župnoj crkvi u Hrvatskoj. Smatrao je da bi tamo zapravo presolio preslano, a da bi ovdje mogao nekome pomoći. Rekao sam mu da taj način razmišljanja nije pošten. Na taj način on zaboravlja sve što je njemačka Crkva radila i radi kako za naše Crkve, tako i Crkve po svijetu. Sve što je radila, radila je upravo s tim novcem. Mi cijelo vrijeme gledamo to malo čega se odričemo, zbog tog minornog dijela plaće spremi smo se odreći Boga. Isus jasno kaže: “Tko mene zaniječe pred ljudima, zanijekat ću i ja njega pred Ocem mojim nebeskim”. U konkretnom slučaju se radilo o sredstvima koja na nikakav način ne ugrožavaju egzistenciju tog čovjeka, radi se o suvišku.
Apostolsko pismo “Vrata vjere” kaže da se vrata vjere ne zatvaraju nikome, ali povratak znači preuzimanje dužnosti da bi dobio i prava.
Materijalno bogatstvo nije cilj već sredstvo
Kako Crkva raspoređuje dana joj sredstva?
– Crkva mora imati sredstva da bi mogla funkcionirati. Sredstva koja Crkva dobiva koristi za uzdržavanje svojih objekata i organizacije, uzdržavanje klera i djela Caritasa. Kad se radi o novcu koje osobe unutar Katoličke Crkve primaju s osnova službe trebalo bi vrijediti, a ja ne kažem da je uvijek tako, da ta sredstva koristimo za svoje dostojno održavanje, a višak za potrebe siromaha tj. djela ljubavi. Sve je na neki način postavljeno da se jasno kaže da Crkvi novac i materijalno bogatstvo nije cilj nego samo sredstvo. Ako postanu cilj, a nekad zaista postanu, onda imamo problem.
Kakva je situacija s financiranjem ostalih vjerskih zajednica u Hrvatskoj?
– Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske su poslužili kao model za rješavanje materijalnih potreba svih drugih vjerskih zajednica na području Republike Hrvatske, što znači da obaranje tog ugovora obara i prava koja one imaju. Zaboravlja se, međutim, spomenuti da ako se odlučimo za model u kojem svatko odlučuje gdje će dati svoj novac da će se to isto treba ticati ne samo drugih vjerskih zajednica nego i različitih udruga ovog ili onog naslova, tako da doista onda svatko bude gospodar tog dijela novca. Govori se stalno o milijunima koje prima Crkva, a istovremeno se zaboravlja na milijarde koje primaju svi drugi.
– Ako krenemo od toga da manjina opravdano prigovara katoličkoj većini zašto oni moraju davati za katoličku većinu, onda i katolička većina mora moći odlučiti kome će dati svoj novac.
Zar ne mislite da bi takav model bio pravedniji?
– Ne kažem da taj model ne bi bio pravedan, nego smatram da bi u postojećoj situaciji on više štetio svim drugima nego Katoličkoj Crkvi. Činjenica je da je tradicionalnih katolika koji traže prava a ne prihvaćaju obveze – sve više. Mislim da cijeli problem nastaje iz toga što svi mi počinjemo gledati, pa čak i mi u Crkvi, na materijalna sredstva kao bitnu stvar. To nije bitna nego sporedna stvar. Ona su doista samo sredstva.
Svećenici ne žive bolje od građana
Mislite li da bi se promjenom modela ugrozio postojeći standard klera?
– Svakako nisam protiv toga da imamo dobar standard, ali gledam situaciju svećenika u svojoj biskupiji. Standard njihovih života sigurno je u prosjeku ispod standarda drugih građana. Tako da se, kada govorimo o bogatstvu Crkve, više radi o dojmu. Istina, ima svećenika koji svu svoju dodatnu zaradu utroše u kupnju nekakvog dobrog automobila. Nije to pametno, ali to su iznimke, nikako se ne radi o pravilu.
Stječe se dojam kako sustav kontrole trošenja sredstava i odgovornosti i sankcija u slučaju prijestupa čak i na razini župe ne postoji ili ne funkcionira.
– Postoji sustav koji kaže kako bi stvari trebale funkcionirati i kako bi se s crkvenim dobrima trebalo upravljati. Ukoliko ga se držimo, on uvelike smanjuje mogućnost župnicima da manipuliraju sredstvima. Svaka župa bi trebala imati crkovinare, svaka potrošnja preko 30.000 kn uz kontrolu crkovinara traži i dozvolu mjesnog ordinarija. Ako cifra prelazi 1.000.000 eura onda tu niti mjesni ordinarij nije kompetentan, nego ulaze kompetencije Svete Stolice koja uz biskupovu molbu traži potpisanu dozvolu i zbora savjetnika i biskupijskog ekonomskog vijeća.
Znači li to da je u slučaju sporne prodaje zemljišta u Baškoj Vodi trebala biti kontaktirana Sveta Stolica?
– To nitko ne spominje, ali za finalizaciju kupoprodaje tog zemljišta trebala je dozvola Svete Stolice, a da bi Sveta Stolica dala tu dozvolu trebala je dozvola zbora savjetnika Splitsko-makarske nadbiskupije i ekonomskog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije, ali sam slučaj ne poznajem dovoljno već govorim načelno o postupku koji vrijedi u slučaju transakcija i prodaja u vrijednosti preko milijun eura.
U Hrvatskoj se 87 posto populacije deklarira katolicima, 93 posto kršćanima. Zaboravimo na financije, ali stvaraju li nam ti brojevi lažnu sliku o nama? Svakodnevica demantira da smo katolička zemlja, ukoliko takve uopće i postoje. Zakonodavno tijelo donosi zakone te nerijetko iznosi stavove potpuno suprotne temeljnim načelima katoličke vjere.
– To su podaci iz 91. godine i vjerujem da oni više nisu takvi, međutim postoje dvije stvari. I dalje ne mislim da ti podaci bitno odudaraju od današnje stvarnosti u smislu statističkog podatka. No, ono što nastaje kao novi problem jest što njihovo biti katolik ili kršćanin nije usklađeno s onim biti katolik onako kako to shvaća Katolička Crkva. Sve više katoličkih vjernika svoju pripadnost Katoličkoj Crkvi shvaća isključivo kroz krštenje, pričest, krizmu, eventualno vjenčanje i pokop, dok su stil života i način razmišljanja u potpunoj suprotnosti s vjerničkim. Na kraju, poslušajte samo svakodnevne kolokvijalne razgovore, sve prisutniji je pogled na samu Crkvu kao na zajednicu koja je neka tuđa zajednica, a ne zajednica kojoj pripadaju, čiji su članovi…
Smije li po vama onda vjernik mirne savjesti gledati na svoj izbor na prethodnim parlamentarnim izborima?
– Ne mislim da je biranje lijevih stranaka bio izbor koji je trebao voditi računa o tome biti ili ne biti vjernik. Mislim da ljudi nisu izašli na izbore s tom pretpostavkom, već jer su bili nezadovoljni dotadašnjom garniturom te su tražili novo rješenje. Nemamo pravo ulaziti u ocjenu da se radilo o biranju temeljenom na vjerskim osjećajima. Ono što zabrinjava, neovisno o tome radi li se o ljevici ili desnici, je to što vjernici ne ulaze u programe stranaka i što u tim programima ne prepoznaju ono što je u skladu s vjerskim učenjem, a što onda na kraju dovodi do toga da se stvaraju zakoni koji su suprotni njihovom vjerskom učenju i moralnom shvaćanju i tu je zapravo pravi problem.
Poruke biskupa ne izazivaju reakciju vjernika
Današnja vlast predlaže npr. Zakon o potpomognutoj oplodnji, a legitimitet za donošenje takvoga zakona opravdano pronalazi u činjenici da su tijekom predizborne promidžbe obećali građanima donošenje takvog zakona. Smatraju da ih to obećanje uvjetuje, a pobjeda na izborima daje opravdanje za njegovo donošenje.
– Upravo po tom pitanju poruke biskupa ne uspijevaju na pravi način izazvati reakciju kod vjernika. Upravo su takve stvari nešto o čemu vjernik mora razmišljati tijekom izbora. Ne o tome je li netko lijevi ili desni, to nije bitno. Može se biti pripadnik lijeve opcije i dobar vjernik. Bitne su ove dimenzije unutar programa koje nisu u skladu s mojim – biti vjernik.
Nije li to onda kontradiktorno, jer s druge strane to “biti vjernik” trebalo bi predstavljati jedno od temeljnih obilježja osobe iz kojih proizlazi svjetonazor i stav o ključnim stvarima. Kako pojedinac može biti član stranke koja se programski zalaže za nešto što je u potpunosti suprotno s njegovim vjerskim opredjeljenjem?
– Bio bih presretan kad bismo mi imali stranke koje bi, kad su u pitanju vjerska i ćudoredna pitanja, ostavljale slobodu svojim članovima da oni mogu glasovati drugačije, tj. po svojoj savjesti. U prošlom smo mandatu imali navodno demokršćansku opciju koja je također donosila zakone koji su bili u suprotnosti s crkvenim naukom i u kojem je mašinerija, s jednom jedinom iznimkom, dizala ruku bez prava na razmišljanje. Danas su se politička oporba pa ne znam jesu li stali u obranu života i moralnih načela samo zato što su oporba ili po tom pitanju doista imaju drugačije stavove nego ih ima postojeća vlast.
Postoje li, gledajući iz tog kuta, uopće ozbiljne “prihvatljive” stranke na političkoj sceni?
– Nažalost, mislim da smo tu svi zakazali. Stalno pozivam vjernike da budu ambiciozni, jer ako pustimo da netko drugi vodi ovu državu i Crkvu, tada ne preuzimamo odgovornost. Sami trebamo biti ambiciozni, ali ne da bismo vladali nego da bi služili narodu i državi.
Vjernici, a ne biskupi ili svećenici, trebaju preuzeti svoju odgovornost da bi onda kao vjernici djelovali u Saboru, da bi djelovali u zakonodavstvu i sudstvu. Ne da bi pri tom privilegirali Crkvu, nego da bi ono što čine bilo usklađeno s njihovim vjerničkim razmišljanjem i zakonima ove države, a na dobro svih građana ove države.
Papa je u svom posjetu Njemačkoj upozorio vjernike da ne budu vjernici samo zbog običaja. Primijetio je kako su agnostici, koji su zbog pitanja o Bogu nemirni, kao i ljudi koji trpe zbog naših grijeha i žele čisto srce, bliže Bogu od rutinskih vjernika koji u Crkvi vide samo aparat, a vjera im ne dotiče srce. Govorili smo o broju deklariranih kršćana, postoje li procjene o broju rutinskih vjernika te o broju “pravih” vjernika. Bi li iz visokih postotaka došli do promila?
– Ne bih se usudio procjenjivati brojeve, ali mislim da Papa pogađa bit problema, pogotovo kada govorimo o zemljama s tradicionalnim kršćanstvom. Mi smo držali vjeru kao nešto što se pretpostavlja, a danas je jasno da se ne pretpostavlja. Pozitivno u svemu je što nam novonastala situacija omogućava da se probudimo i spoznamo da ona masa koja će doći na ovu ili onu feštu od Velike i Male Gospe, koja će u nama stvoriti dojam “koliko nas ima”, nije stvarnost. Stvarnost je nešto drugo, a taj šok koji doživljavamo s tom spoznajom tjera nas na promjenu, a kad kažem promjenu ti prije svega mislim na samog sebe.
Jeste li dali dozvolu svećeniku Ivanu Sinanoviću da istupa u medijima dok traje sudski postupak zbog ubojstva?
– Nisam dao dozvolu niti je od mene ona tražena. Kada je izišao iz zatvora, Ivica mi je rekao da neće davati intervjue, da mu je tako i savjetovano ili od suda ili od njegovih odvjetnika. Time sam bio zadovoljan i nemam ništa s njegovim intervjuom. Ono što je u tom razgovoru rekao može stajati, ali ne mislim da je u ovom trenutku to bilo pametno iznijeti u javnost. Trebao je pričekati završetak sudskog procesa. On u mojoj kući nije u zatvoru, on je čovjek koji je na privremenoj slobodi ograničenoj od strane suda, ali moj dom mu nije novi pritvor niti sam ja njegov tamničar.
– Prije svega bih htio reći da odnos između biskupa i svećenika nije odnos poslodavca i radnika. Naši odnosi nisu na toj razini, to je više nekakav oblik očinske duhovne povezanosti u odnosu na sina, a sinu se ne zatvaraju vrata, bez obzira što napravio. S druge strane ne mislim da je taj članak imao namjeru napakostiti meni ili bilo kome. Oni traže način da budu aktualni, da ljudi kad vide njihov naslov kupe novine. Tu postoji nekakva komercijalna logika, a ne neka druga zavjera jer jednostavno ne mislim da sam toliko važan. Žao mi je što se bol jedne majke koristi za takve stvari. Smatram da bi trebalo nju i njenu bol poštivati. Ja ju razumijem, suosjećam s njom, ali žao mi je što se njezinu ranu koja će teško zacijeliti koristi na takav način…
– Mislim da bi nepošteno bilo optužiti medije. Ako oni u Crkvi nađu nešto što ne vrijedi i onda to objave onda je to posljedica te negativnosti, a uzrok je problem koji se dogodio. Naravno, možemo govoriti o načinu na koji se to eksploatira, ali mislim da je pogrešno zanemariti uzrok, a napadati posljedice. Upravo nam se to često događa. Ono što je u svemu tome pozitivno jest to što su nam mediji, bez da su to htjeli, svojim stilom pomogli da počnemo intenzivnije razmišljati o uzrocima.
Ipak, najčešće takve stvari procure u javnost pa se tek onda i to uz dugu zadršku oglasi Crkva.
– Kad sam maloprije govorio o mom i Ivičinom odnosu usporedio sam to s obiteljskim odnosima. Takav odnos obilježava ili bi trebao obilježiti sve odnose unutar Crkve. Kad se nešto loše i dogodi, htjeli bismo to riješiti unutar obitelji. Očito je da smo mnogo puta loše rješavali takve stvari što otvara još jedan problem, a to je da medijima dozvoljavamo da oni tempiraju objavu tih stvari onda kad to njima odgovara, umjesto da se ranije sami suočimo s problemom te i izađemo s njim u medije. To bi zapravo predstavljao pravi način komuniciranja s medijima.
Nedavno sam ušao u raspravu s prijateljem koji smatra da je društvo koje sluša katehezu masovnih medija, podgrijano lošim primjerima iz crkvenih redova stvorilo apriorni animozitet prema Crkvi. Stoga su nastupi u tim istim medijima nepoželjni jer mogu izazvati samo daljnje pljuvanje…
– Kad se spominje dan mog imenovanja i sveti Frane Saleški onda se nužno spomene i moje prisustvo na Facebooku. Puno mi je pitanja postavljeno u tom pravcu, a odgovor se zapravo odnosi i na medije o kojima Vi govorite. Mi prema medijima možemo zauzeti nekoliko stavova; možemo ih smatrati produktom đavla, neprijateljima te se upuštati u rat s njima, što bi bilo poput udaranja u zid. Možemo pokušati pronaći način da uđemo unutra i da iznutra pokušamo nešto promijeniti. Mi trebamo evangelizirati medije, a kako ćemo ih evangelizirati ako ne uđemo u njih? Kako ću preko tih medija doći do onog čovjeka koji mi ne dolazi u crkvu? Mediji zasigurno na određen način štite područja interesa svojih vlasnika i to je u krajnjoj liniji i legitimno. Mi nemamo takve medije, možemo pokušavati nešto s našim web stranicama, našim tjednikom, ali to ne dolazi do većine stanovnika. Nekakvi mali pozitivni pomaci i primjeri, mali prostor koji ćemo povremeno dobiti je način na koji možemo djelovati kroz te medije. Ne slažem se s vašim prijateljem da bismo ga se trebali odreći…
Postupanje u slučajevima pedofilije
U veljači ste bili jedan od preko 100 biskupa koji su sudjelovali na simpoziju u Rimu na kojem se raspravljalo o posljedicama i pružanju pomoći žrtvama pedofilije. Reagira li Crkva ispravno u slučajevima pedofilije?
– Hrvatska biskupska konferencija je trenutačno u pripremi dokumenta “Smjernice za postupanje u slučajevima zlostavljanja maloljetnika od strane klerika” gdje ćemo pokušati pomoć biskupima koji naiđu na takav slučaj da se znaju na pravi način ponašati i pružiti prave odgovore. To je velik problem, osobito težak za Crkvu koja propovijeda jedan drugačiji stil života, drugačije vrijednosti, a u svjedočenju se dogodi da neki od nas čine stvari koje ne možemo niti zamisliti. Sama pomisao da je netko takav mogao postati svećenik izaziva šok. Nažalost, živimo u svijetu u kojem je to očito jako prisutna pojava, pa možda nam ovaj šok koji je donijela spoznaja da to postoji pomogne da se na pravi način suočimo s tim zlom.
– Ono što mi pri tom jako smeta u suvremenim medijima jest pripisivanje odgovornosti cijeloj Crkvi. Kad je u pitanju Domovinski rat onda svi priznajemo da su se dogodili pojedini zločini, no nitko od nas ne želi da se ti pojedini zločini pripišu cijeloj Republici Hrvatskoj i cijelom narodu. Prihvaćamo i zapovjednu odgovornost pojedinaca, ali narod ne može nikako snositi odgovornost. Ovdje se, čini mi se, gube ti kriteriji pa se događa da se krimen jednog svećenika, a neki su krivi, vrlo lako proširi na cijelu Crkvu.
Jeste li Vi osobno kao svećenik ili biskup bili žrtva takvih predrasuda?
– Osobno ne, ali jednom, mislim za 1700. godišnjicu svetog Dujma, išao sam iza grupe biskupa i nakon što su oni prošli čuo sam jednog mladića kako govori “vidi pedofila kako se grupiraju”. Sličnu situaciju sam doživio prošle godine u Dubrovniku.
Koliko su mladi svećenici koji izlaze iz bogoslovije spremni na izazove današnjeg vremena?
– Dolazite do jednog vrlo teškog problema koji nije vezan samo uz svećenički poziv, a to je kriza odziva. Bilo da se radi o svećeničkom zvanju, pozivu na brak, pozivu na liječništvo, politiku… Jednostavno sve je manje ljudi spremno sebe staviti u službu određenog poziva. U nekadašnja vremena su najbolji išli u škole i završavali ih. Nije problem samo školske spreme. Padaju kriteriji i na drugim razinama zbog čega se danas lakše pušta ređenju nego nekad. Smanjenje kriterija daje mogućnost da netko tko nema prave nakane postane svećenik, a s druge pak strane oni s pravim nakanama u trenutku kada trebaju preuzeti tu zahtjevnu ulogu – nisu spremni jer se općenito dobna granica ljudske zrelosti pomakla. To znači da oni koji izlaze iz bogoslovije danas možda nisu spremni za zadaće i izazove koji ih očekuju.
Mislite li da ste za vrijeme svog desetogodišnje mandata u bogosloviji prepustili ređenju nekoga tko to svojim stavovima i ponašanjem nije zaslužio? Drugim riječima, nekoga tko bi mogao ponoviti nešto slično kao najaktualniji fra Šime?
– Uvijek se može dogoditi da čovjek napravi propust, osobito jer se tu ne radi o stvarima nego o ljudima. Moj problem kao odgojitelja bio je, ako je to problem, to što sam vjerovao ljudima i što sam uvijek išao s pozitivnim pristupom. Ne mogu se drugačije zamisliti. Ako netko dođe u bogosloviju, pretpostavljam da ima dobre nakane. Pokušavam sve učiniti kroz to njegovo pripremanje, koje ima više dimenzija, da ispuni taj minimum, jer za postati svećenikom ne treba biti savršen. Negativnih stvari imam i sam, te se s njima stalno borim. Ukoliko čovjek po sebi ima pravu opciju i želi pravilno živjeti svoje svećeništvo, to ne mora biti nešto što se ne može doraditi. Smatram da najveći problem u našem kršćanskom životu nije napraviti grijeh i sagriješiti, nego proglasiti grešno stanje dobrim i živjeti u skladu s tim. Dakle, nije problem što će svećenik sagriješiti, ali ako on počne živjeti u grijehu i grešnom stanju, ono što je nenormalno proglašavati normalnim, zlo nazivati dobrim, jedno govori drugima, a sam drugačije živjeti ne pitajući samog sebe griješi li, e to postaje problem.
Zahtjeva li sustav formacije i selekcije svećenika određene promjene?
– Ono što smatram da nedostaje u svećeničkoj pripravi jest jedno vodstvo nakon ređenja koje bi pomoglo mladom svećeniku pri prelasku iz bogoslovije i života koji nije stvaran u konkretni život. Znači, da se kroz vodstvo kvalitetnog mentora kroz pet ili 10 godina kvalitetno pripremi te da može adekvatno odgovoriti izazovima svog poziva. Upravo to razdoblje vidim kao problematično. Vjerujem da ih većina izađe iz bogoslovije s dobrim željama, dobro usmjereni, ali kad dođu na teren zbog osobne nezrelosti ili same specifičnosti svećeničkog života se zaborave ili usmjere u drugom pravcu. Sigurno je i u mom mandatu bilo takvih slučajeva. Jedan od svećenika kojima sam bio odgojitelj otišao je drugim putem, neke koje poznam se muče sa svojim pozivom i svojim zvanjem. Ne mislim da smo nužno zakazali u odgoju, a s druge strane ja nisam bio onaj koji je donosio konačnu odluku, već sam samo bio odgojitelj koji u suradnji s drugim članovima odgojnog tima davao mišljenje koje nije obvezujuće, a nije nužno ni mjerodavno.
Želimo li da naša djeca žive kao vjernici?
Roditelji nerijetko gunđaju zbog toga što djeca idu na dva vjeronauka, onaj u školi i onaj u crkvi? U mnogim župama na vjeronauk idu samo prvopričesnici i krizmanici. Smatrate li da je taj koncept podbacio?
– Kada ocjenjujemo vjeronauk u školi, tu ocjenu dajemo iz perspektive onog vremena prije devedesetih. Od onog vremena do danas svijet se okrenuo naglavačke. Ocjena vjeronauka kroz prizmu onog vremena nije uopće mjerodavan u današnjem vremenu. Smatram da je vjeronauk koji imamo u školi blagoslov. Taj vjeronauk pohađa preko 90 posto djece, u nekim biskupijama i više od toga, a da nemamo taj vjeronauk bojim se da dobar dio te djece ne bi nikad bio upoznat s osnovnim vjerskim sadržajima. Ali isto tako je sigurno da bi vjeronauk u školi mogao bolje funkcionirati, da bi trebao manje ići na ocjenjivanje konkretnog znanja u kojem se stvara strah od tog predmeta poistovjećujući ga s ostalim predmetima… Uz neke preinake to bi trebao biti predmet koji pomaže vjernicima da počnu pomalo proučavati i promišljati vlastitu vjeru.
– Vjeronauk u crkvi je potpuno drugačiji. On je zamišljen kao vjeronauk koji će pomoći vjeroučenicima da ono što su saznali u školi žive u konkretnom životu konkretne župne zajednice. Da one spoznaje koje su stekli na školskom vjeronauku mogu sada proživjeti i iskusiti u praksi. On je jako bitan i žao mi je što je u mnogim sredinama ograničen na pripravu za prvu pričesti i pripravu za krizmu. Smatram to velikim nedostatkom.
– Spomenuli ste roditelje. Problem većine naših roditelja je što se vjera shvaća kao samo jedna od ponuda. Što Isus Krist većini naših vjernika nije na prvom mjestu. On se stavlja uz trening, uz strani jezik i razne druge aktivnosti, a u ovom svijetu u kojem živimo sve se smatra vrjednijim i važnijim. Imaju ljudi na to pravo, no smatram da dugoročno takvi izbori imaju loše posljedice na njih i na njihovu djecu. Krizmu mnogi shvaćaju kao inicijaciju u društvo odraslih, a ne inicijaciju u Crkvu pa veliki broj njih nakon krizme okrene leđa Crkvi.
– Neki dan sam imao susret s roditeljima koji su se bunili zbog toga što smo mi u Dubrovniku odlučili uvesti dvije godine priprave na sakrament potvrde, te pomaknuti sakrament potvrde na drugi razred srednje škole. Mediji su počeli pisati kako se roditelji bune… Došao sam na župu u kojoj su bili najglasniji i počeo razgovor s iznošenjem svog iskustva iz vojske gdje sam imao jednog kuhara koji je školovani kuhar, ali nije znao ništa skuhati. Pa sam tu sliku uzeo za primjer. Kroz školski, pa čak i ovaj krizmanički vjeronauk, osposobljavamo se da postanemo vjernici, ali nakon toga kao zreli vjernici svojim životom koji nije usklađen s vjerom zatvorimo vrata vjeri?! Želite li da imamo kuhare koji ne znaju kuhati? Je li vam interes da vaša djeca nauče teoriju o vjeri i onda žive kako god hoće ili da upoznaju svoju vjeru i nastave živjeti u skladu s njom? To je ključno pitanje. Želimo li da naša djeca žive kao vjernici? Ako želimo, onda ćemo željeti da vjeronauka ima još i više. Ako nam je to sporedno, pa čak i nevažno, to su izbori na koje imamo pravo, ali onda trebamo biti svjesni posljedica tog izbora. Zamislio sam tu drugu godinu da ne bude klasični vjeronauk, već da se mladi vjernici aktivno uključe u život župe bilo kroz zbor, zajednicu mladih, karitativnu zajednicu, obiteljsku zajednicu, čitače… To je s druge strane poticaj župnicima da organiziraju nešto za njih. Ako ne organiziraju ništa, ma nek samo igraju balun kod crkve. Važno je da taj prostor osjete kao svoj. Neki kažu da to nije teološki te da bi to trebalo raditi nakon krizme, ali kako ih nakon krizme nemam, odlučio sam se za godinu prije.
– Ovim se vraćamo na početak, na raskorak između nas i Crkve. Mnogi Crkvu shvaćaju kao ustanovu koja će im nešto dati, a ne kao zajednicu kojoj i oni svojim biti kršćani čine dio. Takvo gledanje na Crkvu ima katastrofalne posljedice na one koji tako misle, ali i na Crkvu. Svi smo mi Crkva. Kad radimo pastoralni centar, za jednog ili dva imamo konkretno namjeru, ali trenutno nemamo novca, za koga to radimo? Namjera nam jeu sklopu jednog od budućih pastoralnih centara graditi i osnovnu školu. Za koga ćemo je graditi? Crkvi kao ustanovi ona ne treba, ali Crkvi kao zajednici vjernika je potrebna… Jednako je tako i s crkvama, vjeronaučnim dvoranama i svim drugim što Crkva ima, a što ne služi niti treba služiti samo Crkvi kao ustanovi, nego zajednici Crkve, svima onima kojima je Crkva kao ustanova poslana i koji čine Crkvu.
JERKO TROGRLIĆ
Foto: Ante Čizmić / CROPIX
Izvor: