Sažetak izlaganja dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića
na okruglom stolu Hrvatskog katoličkog sveučilišta
„Crkva u hrvatskim medijima: sugovornik ili …“
održanom u srijedu, 9. svibnja na HKS-u u Zagrebu.
* * *
Drago mi je što sam pozvan danas ovdje i što mogu biti dionik ovog okruglog stola. Mislim da se od mene ne očekuje da dam znanstveni osvrt na pitanje odnosa Crkve i medija, odnosno medija i Crkve jer to i nije moja struka. Ono što mogu reći je moj dojam, na temelju mog iskustva, kao onoga koji čita i gleda medije, a isto tako kao i onoga kojeg se i čita i gleda u medijima.
Pokušao sam napraviti shemu pomoću koje želim ovu stvarnost, na temelju svog dojma, pogledati iz dva smjera, a to su: Crkva u odnosu prema medijima i odnos medija prema Crkvi.
Crkva u odnosu prema medijima
Prvotna želja Crkve je, prema mom dojmu, da medije „upotrijebi“ da bi mogla izvršiti svoje temeljno poslanje a to je naviještaj evanđelja. Uz to temeljno poslanje, zasigurno se Crkva, iako to mi u Crkvi nikad nećemo javno reći, želi „poslužiti“ medijima i zato da bi zadržala svoj društveni utjecaj, da bi bila prisutna u društvu, da bi svojom specifičnošću mogla i oblikovati društvo pa dijelom i političku zajednicu kao takvu, iako naše poslanje nije političko.
U tom svom nastojanju Crkva u medijima ima priliku djelovati na dva načina: u redovitim situacijama i u izvanrednim situacijama.
U redovitim situacijama Crkva prije svega koristi svoje vlastite medije da bi informirala, prenijela informacije o svom vlastitom djelovanju, ali želi i nastoji, ne znam koliko u tome uspijeva, formirati vjernike. Vjerujem da kroz svoje medije to i uspijeva. To temeljim na istraživanju Obiteljskog savjetovališta i Ureda za medije nedavno provedenom u Dubrovniku na populaciji članova molitvenih zajednica koji su odreda pokazali da su vrlo informirani i da se formiraju zahvaljujući katoličkim medijima, a da prema ostalim imaju određenu rezervu. Što znači da Crkva one koji stvarno čitaju različite katoličke medije može utjecati i da ih na neki način može sačuvati od utjecaja ovih medija koji imaju različit vrijednosni sustav.
Osim što Crkva to čini i želi činiti kroz svoje medije i one koje dijele isti vrijednosni sustav kao i Katolička Crkva, ona to želi činiti i kroz druge medije, ali to nije na onoj razini na kojoj bi trebalo biti.
Vjerujem da u svjetovne medije možemo prenijeti neke informacije koje se tiču Crkve, ali da uspijevamo vrlo malo formirati putem tih medija. Nije to samo krivnja medija nego i određena „krivnja“ Crkve što na pravi način ne zna u medije plasirati ono što bi ona htjela.
Osim funkcioniranja u redovitim okolnostima postoji odnos Crkve prema medijima u kriznim okolnostima. Kad je riječ o kriznim okolnostima mislim da se Crkva u Hrvatskoj u razdoblju kroz koje prolazimo i u razdoblju iza nas, uglavnom jako loše nosila. Katolička Crkva u Hrvatskoj nije uspijevala ostvariti onu svoju želju naviještati evanđelje, zadržati svoj društveni utjecaj, i naravno informirati i formirati vjernike, i kroz određene krizne situacije kroz koje smo prolazili i prolazimo. I sam sam bio u nekoliko navrata uključen u neke krizne situacije u kojima je trebalo znati krizu komunicirati na način na koji se u takvim situacijama komunicira. Mislim da mi to ne činimo dobro, to je moje mišljenje, govorim o svojim dojmovima. Ne činimo to dobro zbog toga što svjetovne medije koji su zainteresirani za određenu pojavu ne informiramo. Oni ne mogu dobiti informaciju koju traže. Budući da svaka kriza traje određeno vrijeme i znamo da će proći, mi to najčešće prepustimo vremenu i nadamo se da će se to riješiti samo od sebe i uglavnom se ne uključujemo, iako ima iznimaka, i ne dajemo informacije. Kad ne date informacije, onda se u medijima pojave dezinformacije. (Biskup je to objasnio na jednom primjeru.)
Ne zamjeram medijima, čak niti onda kad znaju da je to što pišu lažna informacija ili lažna vijest, kao u spomenutom slučaju, nego Crkvi što nije dala pravu informaciju. Smatram da to nije dobro i da to utječe na to da mi kriznu situaciju nismo na pravi način iskoristili da bismo je riješili na način koji bi nam pomogao da nastavimo naviještati evanđelje i sve ostalo što želimo činiti s medijima.
Odnos medija prema Crkvi
U ovom razmišljanju o odnosu Crkve prema medijima sam namjerno pošao od redovitih prema kriznim situacijama, zato što je, kad je riječ o odnosu medija prema Crkvi, proces obrnut. Medijima je na prvom mjestu senzacija i ono što proizlazi iz kriznih situacija, a tek onda dolaze ove redovite situacije u kojima i svjetovni mediji žele djelovati.
Kad su svjetovni mediji u pitanju onda je u prvom redu prisutna nezainteresiranost za poslanje Crkve. Medije interesira Crkva, ali ne toliko njezino poslanje u redovitim okolnostima. Zbog različitih razloga, možda različitih lobija, interesnih skupina, marketinških razloga ili sl., većini svjetovnih medija je, govorim o svom dojmu, cilj smanjiti društveni utjecaj Crkve.
I tu se događa jedna gotovo shizofrena situacija. Dok s jedne strane mediji nastoje smanjiti društveni utjecaj Crkve, oni su opet u pojedinim situacijama zainteresirani za mišljenje pojedinih osoba iz Crkve isključivo o pojedinim pojavama u društvu ili politici, pa onda većina to želi upotrijebiti na način na koji njima odgovara.
Uz nezainteresiranost za temeljno poslanje Crkve i formiranje vjernika – informiranja donekle ima – svjetovnim medijima je na prvom mjestu pronalaziti krizne situacije unutar Crkve, i na temelju tih kriznih situacija, koristeći ponekad poluinformacije i dezinformacije, ispuniti ono što im je cilj kad je o Crkvi riječ, a to je smanjenje njezinog društvenog utjecaja, a Crkva im sa svoje strane, jer ne daje prave informacije, u tome pomaže.
Posebna priča su u ovome crkveni, odnosno katolički mediji. Moj dojam je i da se, kad su u pitanju krizne situacije, katolički mediji drže potpuno sa strane, da se oni ne javljaju, ali i da se iz Crkve ni njih ne informira. Oni se ne uključuju u tako važne teme kao što je određena krizna situacija unutar Crkve i ja osobno držim da to nije dobro.
Jednom sam pitao jednog katoličkog novinara zašto je to tako. On mi je odgovorio primjerom: kad je Ivica Račan sedamdesetih godina došao u „Vjesnik“ pa ga je netko pitao jesu li socijalistički mediji slobodni, a on je odgovorio da jesu, kaže ta anegdota, ali da svi znaju što smiju, a što ne smiju pisati. Dojam je da se katolički mediji nekada ponašaju na taj način. Zbog toga što mi u Crkvi ne znamo dobro voditi kriznu situaciju oni se ne žele uključiti u određenu temu, a to ima pogubne posljedice.
Kad je riječ o svjetovnim medijima i redovitom izvješćivanju onda mi tu imamo dosta informacija, ali su to često vrlo površne i nebitne informacije. Primjerice o tome da je na Božić kardinal imao misu u katedrali, pa onda i svi biskupi u svojim katedralama. Pa onda svi to prenose. To su, po mom mišljenju, nevažne informacije. Nije u dovoljnoj mjeri prisutno prenošenje poruka. Ako se i prenose poruke, onda su to poruke koje su izvađene iz konteksta, pa je puno puta ona poruka koja se željela od strane pojedinca poslati, zapravo iskrivljena i šalje se neka druga ili treća poruka. I najčešće poruka koja se tako šalje nije vezana uz temeljno poslanje Crkve i navještaj evanđelja, nego je više vezana uz društvena i politička zbivanja.
* * *
Podsjetimo da je okrugli stol organiziran povodom Svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija u organizaciji Odjela za komunikologiju HKS-a i Odbora za sredstva društvenih komunikacija Hrvatske biskupske konferencije (HBK ). Sudjelovali su sisački biskup mons. dr. sc. Vlado Košić, dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, novinar i kolumnist Večernjega lista Darko Pavičić te v. d. urednice HRT-Radija Sljeme dr. sc. Tanja Baran. Okrugli je stol moderirao dr. sc. Anto Mikić s Odjela za komunikologiju HKS-a.