Donosimo dio izlaganja predsjednika Caritasa Dubrovačke biskupije dr. Petra Palića na akademiji priređenoj uz proslavu 25. obljetnice biskupijskog Caritasa
Diakonia – Caritas
Teološko utemeljenje
Diakonia, odnosno služenje u ljubavi, pripada temeljnim oznakama Crkve. Poput martyrie, svjedočenja i leiturgie, slavlja, također i diakonia jest poslanje i zadaća Crkve, koja se sastoji u zauzimanju za potrebne i siromašne. Crkva, kao vidljiva zajednica vjernika, pozvana je i poslana pridonositi napretku čovječanstva, ne samo na području kulture, nego također i na polju humanosti, ali i na izgradnji boljeg i pravednijeg društva, smatra Gerhard Ludwig Müller.[1] U ostvarivanju kraljevstva Božjeg, ali i u izgradnji boljeg i pravednijeg društva Crkva sudjeluje naviještanjem osloboditeljske poruke Radosne vijesti Isusa Krista, sudjeluje slavljem otajstava Isusove muke, smrti i uskrsnuća, iz kojih vjernici crpe snagu u zauzimanju za ljepši i bolji svijet. Posebni način sudjelovanja Crkve u izgradnji boljeg i pravednijeg društva očituje se pak u iskazivanju ljubavi prema potrebnima kroz razne oblike pomoći, koji su se unutar Crkve, od prvih kršćanskih vremena pomno njegovali i razvijali.
U središtu Isusova djelovanja i njegove Radosne vijesti je čovjek. Iz Isusovog pristupa konkretnom čovjeku proizlazi i temeljni orjentir za djelovanje Crkve. Isusova zapovijed ljubavi, ljubiti drugoga kao što je on sam nas ljubio, znači način i primjer konkretnog ostvarivanja kršćanske diakonije danas. Ljubav prema bližnjemu, koju je Crkva pozvana ostvariti, mora biti slična onoj božanskoj ljubavi, koja nam se očitovala u stvaranju, zatim na najsavršeniji način u utjelovljenju Isusa Krista i u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Ta je ljubav dar. Bog nas ljubi ne po zaslugama ili jer smo potrebni ljubavi, nego jednostavno „iz ljubavi“.[2]
Iako se na kršćansko služenje gleda pod prizmom materijalnog pomaganja drugima, ipak treba naglasiti da se kršćanska diakonija ne iscrpljuje samo u materijalnoj pomoći. Kao prvo i glavno mjesto ostvarivanja kršćanskog služenja navodimo sudjelovanje u radosti drugih. Pomoći drugima da smognu snagu u svakidašnjem životu, drugima prenijeti osobno proživljenu vjeru, dopustiti drugima da budu sudionici na vlastito proživljenom iskustvu vjere dio je također iskazivanja kršćanske ljubavi i kršćanskog služenja.[3] Uz službu ljubavi i pomoći drugima da shvate svoju vjeru kao radost i tu radost žive, kao drugi izričaj kršćanskog služenja ističemo sudjelovanje u kršćanskoj nadi.[4] Konkretne ljudske potrebe, bilo da se radi o siromaštvu, oskudici ili drugoj potrebi, jesu bez sumnje temeljni „topos“ ostvarivanja kršćanskog služenja. „Karitativno služenje“, kao služenje bližnjemu i ostvarivanje kršćanske ljubavi, jest i ostaje „plod cjelokupnog života vjerničke zajednice.“[5]. Budući da je kršćansko služenje zadaća čitave zajednice, a ne samo pojedinca, ona je također i kriterij za življeno svjedočanstvo religioznog života određene zajednice,[6] te se ne bi smio dogoditi raskorak između onoga što zajednica vjeruje i slavi i onoga što zajednica, odnosno pojedini članovi zajednice žive, a odnosi se na kršćansku ljubav i pomaganje bližnjima u potrebi.[7]
U današnje vrijeme na širem području društvenog djelovanja vidljive su također brojne organizirane ustanove i pothvati za pomoć ljudima u nevolji, a bez kršćanskih ili bilo kojih drugih vjerskih motiva i oznaka. U takvim se situacijama kao razlog motiviranosti za pomoć potrebnima navodi humanost, odnosno ljudskost. U usporedbi tih ustanova i pothvata s karitativnim služenjem ili kršćanskom dijakonijom, postavlja se pitanje posebnosti, odnosno specifičnosti kršćanskog služenja, za razliku od jednostavno ljudskosti, solidarnosti ili humanosti. Ljudskost, odnosno solidarnost je univerzalna i ona nije princip, koji razlikuje kršćansko služenje od ostalih. Ono što je tipično u kršćanskom služenju jest da se ta ljudskost orijentira prema Isusu Kristu.[8] Ljubav, čije je polazište u Božjoj bezgraničnoj i bezuvjetnoj ljubavi, jest izvor motivacije ljudskog djelovanja, jest izvor motivacije pomoći bližnjemu, a tek onda drugo mjesto zauzimaju konkretna dobra te pomoći, koja treba podijeliti.[9] Kršćanin i Crkva se ne mogu ograničiti samo na zatvoreni humanizam u sebi.[10] Zadaća kršćana i Crkve je upravo kroz karitativno služenje u ljudima uvijek iznova otkrivati njihovu upućenost na Boga, te na taj način zapravo potvrditi jedan transcendentan humanizam[11], u kojem je ljubav prema čovjeku, prema čovjeku u potrebi inspirirana na Božjoj ljubavi koja se očitovala u Isusu Kristu i njegovoj ljubavi prema svakom čovjeku. Služenje bližnjemu može također biti i mjesto dijaloga različitih vjera, jer nas povezuje isti cilj, a to je istinski humanizam, koji prepoznaje u čovjeku sliku Božju i želi mu pomoći ostvariti život dostojan njegova dostojanstva. [12]
Stoga za Crkvu u cjelini i za pojedinca unutar nje ostaje trajni izazov učiniti vidljivom tu Isusovu ljudskost[13] kroz vlastita djela i ljudima pristupati onako kako im je Isus pristupao. To je temelj angažmana i motivacije kršćanskog služenja, pa i pod cijenu neprihvaćanja i nerazumijevanja od strane drugih. Isusova solidarnost s čovjekom postala je najočitija u prihvaćanju križa, patnje i muke. Onda kad se činilo da je sve izgubio, pokazalo se da je zapravo sve dobio. Kršćansko služenje u ljubavi se na prvi način može okarakterizirati kao gubitak nečega. Međutim, služenje motivirano i inspirirano Božjom ljubavlju, ljubavlju Isusa Krista prema svakom čovjeku kršćaninu predstavlja ne „odricanje, nego puninu“.[14]
Povijest
Prvi službeno osnovani Caritas u Katoličkoj Crkvi jest onaj koji je osnovan u Freiburgu u Njemačkoj 1897. Godine. Nakon toga slijedi službeno osnivanje drugih Caritasa: Austrijski 1901., Švicarski 1905., Francuski 1939.
Prvi Caritas u Hrvatskoj službeno je osnovan 1933. godine kao Caritas zagrebačke nadbiskupije. Nakon 1945. godine u tadašnjoj Jugoslaviji Katoličkoj Crkvi nije dopušteno socijalno i karitativno djelovanje. Situacija se u pozitivnom smislu, s obzirom na mogućnost Karitativnog djelovanje Katoličke Crkve, mijenja nakon demokratskih promjena 1990. godine.
Što se tiče našeg područja, svakako bi trebalo naglasiti da raznovrsne dobrotvorne zaklade možemo pratiti od XIV. stoljeća. Prvotna dužnost tih zaklada je bila karitativna, poput sakupljanja novca za dubrovačku sirotinju. Ali kako se državni aparat dubrovačke republike rastao i razvijao, te su zaklade postajale i državne riznice, naravno, pod patronatom države. Svakako valja spomenuti ustanove, odnosno zaklade poput zaklade „Blaga djela“ i „Javne dobrotvornosti“, te „Popovskog zbora“.
Ovdje valja spomenuti i činjenicu da su se Dubrovčani jedni od prvih u Europi pobrinuli za napuštenu djecu i osnivali orfanotrofije, ali su se brinuli i za nemoćnu starost (Domus Christi).
Veliki doprinos na karitativnom polju davali su i pastiri dubrovačke biskupije. Spomenimo samo blage uspomene dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića i Josipa Carevića, koji su dali veliki doprinos u pomaganju potrebnima.
Biskup Josip Marčelić 16. travnja 1895. (dvije godine prije službenog osnivanja prvog Caritasa u Katoličkoj Crkvi) osniva društvo sv. Vinka Paulskog pod nazivom „Stanak sv. Vlaha“, čija je svrha usavršavanje članova kroz djela milosrđa na moralnu i materijalnu korist siromaha.
Ne smijemo zaboraviti ni njegov utjecaj i doprinos osnivanju redovničke družbe „Kćeri milosrđa“ koju je osnovala naša blaženica Marija Propetog Isusa Petković, koja je sa svojim sestrama odigrala veoma važnu ulogu upravo u služenju potrebnima, ne samo na našim prostorima, nego i u cijeloj Katoličkoj Crkvi.
Zaklada „Javna dobrotvornost“ otvara u Dubrovniku prvu pučku kuhinju 1. prosinca 1906. i to upravo po zamisli biskupa Josipa Marčelića.
Biskup Josip Marija Carević je samo u svoje prve četiri godine svoga djelovanja u dubrovačkoj biskupiji razvio „jaku crkvenu, karitativnu i socijalnu akciju u gradu sv. Vlaha i biskupiji“, kako svjedoče dokumenti iz tog vremena. Osniva udrugu svećenika dubrovačke biskupije „Uzajamnost“ i pruža potporu fondu za gospodarsku štedionicu i zadužnu maticu, kako bi se revitalizirali životi siromašnih radnika. Pomaže rad pučke kuhinje i drugih socijalnih ustanova.
A 1931. godine izdaje okružnicu u kojoj obvezuje da se u svim vjerskim udruženjima po biskupiji osnuju karitativni odsjeci, koji će vršiti djela milosrđa duhovna i tjelesna. Početkom 1932. biskup Carević osniva dobrotvorni odbor „Milosrđe“ u društvu „Stanak sv. Vlaha“, a svrha tog dobrotvornog odbora bila je zimska prehrana siromaha i zaštita siromašnih djevojaka. Biskup Carević osniva 1933. u Godini otkupljenja novu pučku kuhinju u Gružu, te dovodi više redova časnih sestara, koje se također bave karitativnom djelatnošću.
Dolaskom demokratskih promjena poklapa se i dolazak novog biskupa stolicu dubrovačkih biskupa. Preuzimanje službe mons. Želimira Puljića i njegovo biskupsko djelovanje poklapa se s velikim društveno-političkim promjenama u zemljama u kojima je vladao komunistički sustav tijekom 50 godina, pa tako i u Hrvatskoj. Tim promjenama bila je zahvaćena i Crkva u tim zemljama. Crkva, čije je djelovanje bilo ograničeno, dobiva slobodu djelovanja, a službenici Crkve (svećenici i biskupi) postaju važni sudionici mnogih događanja.
Nove društveno-političke okolnosti zahtijevale su veliki angažman biskupa i svećenika, kako u naviještanju Radosne vijesti, tako i njihovu nazočnost u društvu. U svim segmentima društvenog života pokazuje se ne samo otvorena simpatija prema Crkvi i njezinim službenicima, nego i zainteresiranost prema vrjednotama koje zastupa Crkva.
Na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 1990. dubrovački biskup osniva Caritas dubrovačke biskupije. Ta odluka o osnivanju Caritasa u vrijeme kad se nije nazirao rat, ali se možda naslućivalo nešto, pokazat će se providonosnom. U vrijeme rata podijeljeno je na tone pomoći u hrani (93. Podijeljeno cca 1000 tona hrane), higijenskih potrepština, lijekova, odjeće i uloženo u pomoć u obnovi domova milijuna njemačkih maraka.
Taj posao je strpljivo i sa srcem uz pomoć svojih suradnika vodio prvi ravnatelj Caritasa i tadašnji tajnik mons. Puljića, don Ivan Šimić.
Izdržati ratne strahote, sve gladne nahraniti, brinuti se o higijeni, kasnije i izgraditi krov nad glavom obiteljima, sve ono što je Caritas u Dubrovniku tad činio, ne bi bilo moguće bez velikodušne pomoći mnogih karitativnih institucija i pojedinaca iz Hrvatske, Europe i svijeta. To učinjeno dobro ne bi smjelo biti zaboravljeno, a to bi iskustvo svima nama uvijek trebalo biti poticaj na pomoć potrebnima.
Spomenimo samo neke akcije, koje su se u to doba provodile:
Krov nad glavom – akcija započela 1993. donacijom Njemačkog Caritasa iz Freiburga u iznosu od 764.000,00 DEM. Pomoć je pružana obiteljima čije su kuće granatirane ili zapaljene, a visina pomoći se određivala u visini kategorije oštećenja i prema broju članova obitelji, s ciljem „osposobiti kuću za nužni smještaj“.
Nachbar in Not (Susjed u nevolji) – austrijska akcija za humanitarnu pomoć, koja je osnovana 1992. Godine. Osnivači su bili austrijska nacionalna televizija ORF, Crveni križ Austrije i Caritas. Do 1997. u ovoj je akciji prikupljeno cca. 80 milijuna EUR.
Biskup Želimir Puljić pokreće i akciju „Župa župu pomaže“ u kojoj je jedna župa koja nije bila zahvaćena ratom pomagala župu zahvaćenu ratom.
U lipnju 1995. Dubrovačka biskupija se pobratimila s biskupijom Ragusa sa Sicilije. Tada je mons. Puljić posjetio biskupa Raguse Angela Rizza i potpisali su povelju o bratimljenju. Bratimljenje je predviđalo i tzv. „posvajanje na daljinu“, odnosno jedna je obitelj u Ragusi „posvojila“ dijete najpotrebnije obitelji u Dubrovniku i slala mjesečnu pomoć.
Treba spomenuti i projekt „Ljekarna Caritas“, preko koje su se dijelili lijekovi najpotrebnijima.
Završetkom rata na čelo Caritasa dolazi gosp. Darinko Iveković i u poratnim godinama djelovanje Caritasa se fokusira na pomoć najpotrebnijima i stipendiranje studenata. U to vrijeme osnovano je i Savjetovalište u Dubrovačkoj bolnici, čija je zadaća bila pomoći majkama, koje su donijele odluku o pobačaju, roditi dijete. Djelovanjem Savjetovališta rođeno je četrdesetak djece.
Dolaskom biskupa Mate Uzinića djelovanje Caritasa dobiva novu dimenziju. Na mjesto ravnatelja biva imenovan don Robert Ćibarić, zapošljava se djelatnik u Caritasu i Caritas dobiva svoje prostore. U tim se prostorima prikuplja hrana, higijenske potrepštine, odjeća, obuća, namještaj i ostalo. Započinje se projektom posudionice medicinskih pomagala, a nastavlja se stipendiranje studenata i podjela materijalne pomoći potrebnima.
Danas Caritas dubrovačke biskupije ima 3 zaposlenika, 5 stalnih i 30-ak povremenih volontera, vlastiti prostor od 250 m2. Zauzimanjem Caritasa obnovljene su 3 obiteljske kuće, stipendira se 20 studenata. U 2014. 562 obitelji primilo je pomoć u hrani i higijenskim potrepštinama, te je za 468 obitelji donirana odjeća i obuća i kontejner s 5 tona materijalne pomoći za Tanzaniju.