U četvrtak 2. listopada u Samostanu sv. Klare u Dubrovniku mladi, kao i neki nešto manje mladi, okupili su se na „kavi s don Ivanom“. Riječ je o svjedočanstvu don Ivana Filipovića i dvojice momaka iz zajednice Cenacolo. Na početku sve okupljene pozdravila je Ana Marčinko, pročelnica Vijeća za mlade. Kao kad don Ivan bio u Dubrovniku prije dvije godine, i ovog put je pobudio interes. Naime, riječ iznimno zanimljivom svećeniku koji ima nimalo uobičajen put ka svećeništvu, te stoga iz svog životnog puta i iskustva može progovoriti mladima o temama koje ih zanimaju na njima razumljiv način. On je prvi u Hrvatskoj i među prvima u svijetu koji je, nakon što je bio ovisnik o teškim drogama i prošao put liječenja u zajednici Cenacolo, postao svećenik. Za svećenika je zaređen 2004. godine, a nakon ređenja aktivno djeluje kao duhovnik u zajednici.
Svoje svjedočenje započeo je upravo opisom zajednice Cenacolo, kazavši da je ipak teško definirati njezinu dubinu, ljepotu i važnost u Crkvi, te da je ono što dolazi od Boga teško ljudima dočarati. Progovorio je i o sestri Elviri koja je utemeljiteljica zajednice, kazavši: „Bog je odabrao tu malu ženu, za završena tri razreda osnovne škole i visoku ‘metar i žilet’ da preko nje spasi mnogo mladih života koji su izgubljeni u pošasti ovoga svijeta na ovaj ili onaj način“. Kazao je da je ovisnost puno više od droge, da je ona „mentalitet, način odnosa s ljudima“.
Posvjedočio je i svoje osobno iskustvo, upitavši se kako je moguće da netko tko je toliko duboko pao s heroinom i kokainom, danas ne samo da je svećenik, nego je uistinu sretan svećenik. Posvjedočio je da mu nikad u životu nije bilo ljepše. Prije se bavio kriminalom, imao i novac i žene, ali tek sada je iskusio sreću, kazao je don Ivan, naglasivši da taj njegov prijašnji život je u tom trenutku izgledao kao lijep i sretan život, no ubrzo je shvatio da je to bila lažna sreća, običan privid sreće, a iza tih užitaka ostajale su praznine koje nitko nije mogao ispuniti. „Ja ne živim kršćanstvo kao teret: ovo smiješ, a ovo ne smiješ; meni je slijediti Isusa Krista milina. Za mene je najbolji način života slijediti Krista. Eksperimentirao sam sve drugo, a vidim da je ovo najljepše. Moj život nije samo priča izliječenog narkomana, već prije svega priča uskrslog mrtvaca“, kao je don Ivan.
Frano i Bojan, iz zajednice Cenacolo, posvjedočili su o svom životnom putu, izlječenju i posebno o životu u zajednici.
Don Ivan je na kraju odgovarajući na pitanja kazao da u zadnjih pet godina nije došao niti jedan ovisnik o heroinu, već da su danas aktualne neke nove ovisnosti: kocka, alkohol, razne tzv. lake, ali i mnoge sintetičke droge koje su lako dostupne.
Istaknuo je također i problem resocijalizacije onih koji uspješno završe program u zajednici, te da zadnjih godina dosta brige posvećuju upravo toj problematici, jer osoba je u problemima kad iziđe iz zajednice, a u ozračju ekonomske krize teško pronalazi smještaj i osnovne uvjete za život, često s i velikim kockarskim dugovima iz vremena prije ulaska u zajednicu.
Nakon službenog dijela ove večeri, mladi su ostali u druženju i neformalnom razgovoru s don Ivanom i momcima iz zajednice.
U jutarnjim satima don Ivan je bio u Obrtničkoj školi, kao i Klasičnoj gimnaziji, te su mladi i tamo imali priliku za postavljanje pitanja i razgovor.
Šime Zupčić