U sklopu korizmenih aktivnosti učenici Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića u Dubrovniku išli su u posjet osobama s posebnim potrebama.
U petak, 24. ožujka grupa učenika u pratnji prof. Sanje Violić i pedagoginje Marijane Vekarić bila je u posjetu Centru za rehabilitaciju Josipovac u Mandaljeni. Ravnateljica ustanove Marina Sambrailo provela je učenike kroz centar i upoznala ih s njegovim funkcijama. Najvažniji dio bio je upoznavanje s članovima centra. Uzbuđeni i veseli štićenici pokazivali su klasičarima svoje radove koje su sami izradili u sklopu radne terapije. Učenici klasične gimnazije također su se pridružili probi novoosnovanog zbora „Josipovac“ koji se pripremao za svoj prvi nastup u crkvi sv. Mihajla u Dubrovniku.
Učenici prvoga razreda klasične gimnazije također su posjetili svoje vršnjake u školi Marina Držića u odjelu s posebnim programom. „Uz pjesmu i druženje vrijeme je brzo prošlo, a ono što će ostati zauvijek je iskustvo podijeljene ljubavi“, piše na mrežnim stranicama škole.
* * *
Na mrežnim stranicama također su objavljeni i dojmovi učenika. Prenosimo tekst Jelene Vidojević, učenice prvoga razreda.
Posjet rehabilitacijskom centru Josipovac u Mandaljeni u svima nama probudio je jako lijepe i iskrene osjećaje. Ovo pišem u svoje ime, ali vjerujem da su se svi koji su tamo bili tako osjećali. Kada smo išli prema Josipovcu u početku sam mislila da su tamo smještena mlađa djeca i za to sam se pripremila jer volim djecu, ali kad smo u ušli u prvu prostoriju to je bio jako velik šok za mene. U toj prostoriji nalazile su se sve starije osobe, ali svaka sa svojim potrebama i “bolestima”. Bilo mi je jako teško gledati stanje u kakvom su oni bili, ali ono što me je fasciniralo bio je osmjeh na njihovim licima. Ti ljudi su sretni i nasmijani unatoč svojim problemima.
Posjet Josipovcu zauzeo je posebno mjesto u mom srcu i neću ga nikada zaboravit. Događaj koji me posebno dotaknuo je ovaj: kad smo ušli u prostoriju u kojoj su pjevali i uvježbavali se za svoj koncert upoznala sam ženu koja se zove Selma. Ona je prva pitala za moje ime, a kasnije mi se približila i pitala me gdje živim. Kad sam joj odgovorila samo je stajala i gledala u mene. Odjednom me je zagrlila. Taj zagrljaj je bio tako topao, pun ljubavi i dobrote i ono što je najvažnije, bio je iskren. Taj zagrljaj probudio je toliko snažne osjećaje u meni da sam zaplakala. Da me netko pitao zašto sam zaplakala, ne bih mu znala odgovoriti. To se treba doživjeti i osjetiti.
Kao što sam na početku rekla, ovaj posjet nas je potaknuo na razmišljanje. Ono što je najbitnije od svega jest da smo shvatili koliko toga imamo u svom životu i samim time što imamo život trebamo biti zahvalni, a koliko toga još imamo pa opet nismo sretni. Ljudi s posebnim potrebama uvijek su nasmijani i sretni jer su zahvalni što imaju život, a nama koji imamo sve uvijek nešto nedostaje. Trebamo razmisliti o tome, nastojati biti sretni i ne biti “nesretni” zbog malih problema jer svi problemi koji se nađu na našem životnom putu imaju smisla.