U sklopu programa obilježavanja Dana dubrovačkih branitelja i 20. obljetnice napada na šire dubrovačko područje u ponedjeljak, 5. prosinca, padinama Srđa, simbola obrane Dubrovnika, molila se pobožnost križnog puta. Križni put je predvodio biskup mons. Mate Uzinić, a molio se Domovinski križni put dr. Tomislava Ivančića. Učenici osmih razreda Osnovne škole Marina Getaldića nosili su križ tijekom prvih deset postaja, a ostale postaje nosili su branitelji i članovi njihovih obitelji. Na svakoj postaji pokraj drvenog križa palile su se svijeće za poginule, a između postaja molile desetice krunice. Razmišljanja uz postaje čitali su branitelji: Perica Bošnjak, Pero Klešković, Nikša Lakić, Duje Vraničić, Radenko Džakula, Ivica Stanković i supruga poginulog branitelja kojoj je od iste granate stradao jedanaestogodišnji sin Ane Bokun. Uz ostale vjernike, branitelje, obitelji poginulih, djecu osnovnih i srednjih škola, pobožnosti križnog puta nazočili su i predstavnici vlasti, gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić, predsjednica gradskog vijeća Olga Muratti i drugi.
U nagovoru podno križa na Srđu biskup Uzinić je govorio o Isusovom križnom putu koji se prije dvadeset godina stopio s križem hrvatskog naroda, ali i s križem grada simbola njegove kulture, s križem Dubrovnika. Naveo je i neke podatke o stradanju: 5.000 topovske projektile od čega čak 600 poslanih 6. prosinca 1991. na samu jezgru grada; 184 poginula branitelja, 92 civilne žrtve, 15.000 ranjenih, 9 u potpunosti izgorjelih objekata u gradu, 461 oštećena zgrada, 45 rana na Stradunu, 37 na samostanu Male braće itd., pa Konavle, Župa dubrovačka, Rijeka dubrovačka, Dubrovačko primorje… Biskup Uzinić spomenuo je i unutarnje rane preživjelih boraca, ranjenika, građana, očeva i majki, supruga i djece, prijatelja i poznanika poginulih i ranjenih branitelja i civilnih žrtava, te istaknuo kako sve rane i stradanja ne smiju duže zadržavati našu pažnju. „Vidimo i pamtimo, ne da bi se osvetili i mrzili! Mi opraštamo! Vidimo i pamtimo kako se to nikad više ne bi ponovilo! Kako bismo naučili iz prošlosti mi znali se drugačije postaviti u budućnosti,” istaknuo je biskup Uzinić i dodao: „Tko su onda oni koji danas zaokuplja našu pažnju? To su uplakane žene, svi oni koji su suosjećali s ovim gradom, plakali nad njegovim braniteljima i stanovnicima, među kojima osobito želim istaknuti supruge poginulih branitelja i civilnih žrtava i njihovu djecu. To su majke kojima je srce bilo probodeno bolju koju je teško opisati, a među kojima osobito želim spomenuti očeve i majke poginulih branitelja i civilnih žrtava. To su Veronike među kojima sa zahvalnošću želim spomenuti konvoj ‘Libetas’ i sve one koji su ovom gradu i njegovim stanovnicima pružili rubac na kojemu je, uvjeren sam, ostala utisnuta slika Raspetoga. To su Šimuni Cirenci, svi oni koji su pohitali na različite da bi ovom gradu pomogli nositi njegov križ, među kojima se, također sa zahvalnošću, ali i iznimnim poštovanjem, želim spomenuti svih branitelje grada, i iznutra i izvana, onih koji su spriječili potpunu okupaciju i onih koji su pomogli u njegovom konačnom oslobođenju. Dakako da ovoj skupini pripadaju svi hrabri stanovnici grada, oni koji su ostali u gradu i s gradom trpjeli i umirali.”
Prepoznajući u svim patnicima i onima koji više nisu među nama Kristovo lice otkriva nam se smisao molitava i okupljanja. Jer posljednja postaja nije grob nego uskrsnuće. O uskrsnuću biskup Uzinić je rekao: „Vidljivo je uskrsnuće u tragovima u ovom ponovno podignutom križu, u hrvatskoj zastavi koja se tako ponosno vijori, gradu koji je gotovo zacijelio sve rane i ponovo sjaji u svom najljepšem svijetlu, u ovom našem okupljanju… Ali i nije vidljivom uskrsnuće u našim podjelama, međusobnim optuživanjima i prebacivanjima koja ne služe nikome, a ostavljaju veliku mrlju na slavnoj prošlosti ovoga grada, na junaštvu njegovih branitelja i ljudi koji to ne zaslužuju, dapače. Moraju li baš sva naša prisjećanja biti zamrljana nejedinstvom? I zašto dozvoljavamo tom zlom duhu koji nas je pokušao zatrovati podjelom prije dvadeset godina – srećom nije uspio – da ponovo iziđe iz svoje svjetiljke i sije sjeme zla i podjela koje je uzrok svih križeva, svih Velikih petaka? Isus je uskrsnuo! Nije ostao na križu. Nemojmo ni mi podjelama ostavljati na križu razapet ovaj grad, njegove ljude, ovaj naš narod hrvatski. Učinimo svojim dostojanstvenim prisjećanjem, a imamo se čime ponositi, svojom sposobnošću pamćenja, ali i iskrenog opraštanja, od ovog našeg prisjećanja na onaj Veliki petak, petak, 6. prosinca 1991., nedjelju uskrsnuća ispunjenu znakovima Uskrsloga.”
Na kraju je biskup potaknuo okupljene da se trude da znakova Uskrsloga bude što više, a onih drugih, znakova podijele, što je moguće manje, kako se slične stvari ne bi ponavljale.
U večernjim satima u Sportskoj dvorani u Gospinom polju održana je svečana akademija na kojoj su podijeljene zahvalnice civilnim institucijama, postrojbama izvan Dubrovnika koje su se priključili obrani u okruženju, postrojbama izvan Dubrovnika koje su se priključile obrani u Stonu, domaćim postrojbama izvan Dubrovnika i postrojbama obrane Dubrovnika iz 1991. Godine. Među ostalima, general Nojko Marinović uručio je plaketu i Dubrovačkoj biskupiji kao civilnoj instituciju, a priznanje je preuzeo biskup mons. Mate Uzinić.