Blagdan krštenja Gospodinova kojim završavamo božićno vrijeme govori nam da se Božje utjelovljenje u našu povijest nije završilo u onom što se dogodilo u Božiću i Betlehemu kad je Marija rodila Isusa, povila ga i položila u jasle, kad su mu se pastiri i mudraci poklonili, nego da se njegovo utjelovljenje nastavilo u prostoru i vremenu. Događaj krštenja na Jordanu još je jedna od etapa na životnom putu Božjeg utjelovljenog Sina, koji se utjelovio u Betlehemu i do trenutka krštenja na Jordanu skrovito živio u Nazaretu pod imenom Isus. Do tada, do krštenja na Jordanu, on je živio tajno i rijetki su znali za njegov dolazak. Od tada, od krštenja na Jordanu, on želi javno objaviti samog sebe i svoje poslanje i započeti provoditi onaj plan spasenja zbog kojeg se i utjelovio i postao čovjekom.
Utjelovljenjem u betlehemskom djetetu Bog je postao čovjekom. Susreo nas je tad u našoj ljudskoj djetinjoj nevinosti. Ovdje na Jordanu On čini jedan veliki korak naprijed. Više nas ne susreće samo u našoj nevinosti, nego nam se pridružuje i u našoj grješnosti, onom jedinom što imamo, a da nam On nije dao, onom jedinom što nas je od njega do tada dijelilo na tako drastičan i nepopravljiv način. Utjelovljenje nije značilo i ne znači samo da se Bog učinio čovjekom, nego je značilo i znači da je Bog na sebe preuzeo u potpunosti i našu ljudsku sudbinu, pa čak i onu obilježenu grijehom i grješnošću sa svim posljedicama tog stanja. Ma zapravo On je baš zbog grješnosti i grješnog stanja i došao među nas, postao jedan od nas. Nije se, drugim riječima, Bog utjelovio u čovjeka milosti prije Adamovog grijeha, nego u paloga čovjeka nakon Adamovog grijeha. Ubrojivši se među one koji su na rijeci Jordanu priznavali i okajavali svoju grješnost, a ne među važne, bogate, poznate ili slavne ličnosti svoga vremena, Isus nam želi reći da Božje utjelovljenje uključuje i tu dimenziju. Poslanica Hebrejima ovo će opisati riječima: „Trebalo je da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći“ (Heb 2, 17-18), a sv. Pavao će u poslanici Filipljanima ovome dodati: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2, 6-8). I ono što je osobito važno primijetiti je to da Otac nebeski, kako smo čuli u današnjem evanđelju, prihvaća njegov izbor glasom koji zaori s nebesa: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ I treća od božanskih osoba, Duh Sveti silazi na njega „kao golub“ da bi, kako reče jedan od crkvenih otaca prisjećajući se Noinog potopa i goluba koji je objavio njegov svršetak, označio da je „završena vječna poplava svijeta“.
Blagdan krštenja Gospodinova nam ne govori samo o onom što se na Jordanu dogodilo Isusu, nego nam govorio i o tome što se tim događajem, a zapravo već i utjelovljenjem, kojemu je krštenje na Jordanu samo jedna od etapa, počelo događati nama. I ovo je zapravo važno uočiti, jer se Božje očitovanje, Božja objava na Jordanu, nije dogodila zato što je Bogu bio potreban spektakl, nego zato što je to trebalo i treba nama. Sve što Bog čini u Isusu Kristu čini radi nas, jer nas želi učiniti dionicima svog zajedništva, onog biti ljubljeni sinovi i kćeri. Krštenje na Jordanu tako postaje navještaj onog trenutka u kojemu se i mi službeno postali ljubljeni sinovi i kćeri Božje, a to smo postali onda kad smo, u ime njegovog Ljubljenog Sina koji nam se objavio u Isusu iz Nazareta, kršeni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Nad nama su se tad također otvorila nebesa, Duh Sveti je sišao, ali se čuo i Očev glas kojim nas je proglasio sinovima i kćerima u Sinu. Po krštenju smo ucijepljeni u Krista i on živi u nama i mi u njemu. Zahvaljujući svojoj vjeri u Isusa Krista u čijem imenu smo kršteni, i mi možemo činiti njegova djela i biti oni koji ovom svijetu otvaraju vrata raja, darivaju Duha Svetoga i uče ih da su svi ljubljeni Očevi sinovi i kćeri u jedinom Božjem Sinu Isusu Kristu.
Kako to činiti? Prije svega ljubeći druge onako kako je Bog ljubio nas, a zatim potaknuti tom ljubavlju donoseći nadu ondje gdje nema nade, mir ondje gdje je nemir, ljubav ondje gdje je mržnja, pobjeđujući zlo dobrim, radujući se s radosnima i plačući sa zaplakanima, donoseći radost ondje gdje je žalost, gdje je uvreda donoseći oprost…
Iza nas je božićni blagoslov obitelji. Često mislimo da Božji blagoslov imaju samo oni kojima u ovom životu dobro ide, koji su sretni i bogati, u svemu uspješni. Ne znam je li to tako, ali znam da se Isus nije ubrojio među takve, nego da se je ubrojio baš među neuspješne ovoga svijeta, one malene, slabe i njima, kako rođenjem u Betlehemu tako i u krštenju na Jordanu, objavio svoj pravi identitet sina Božjeg, ali im i dao pravi blagoslov, blagoslov da u njemu i oni postanu Božji sinovi i kćeri. I svi, i oni veliki i oni mali, i oni bogati i oni siromašni, mogu postati dionici tog blagoslova samo ako postanu maleni, ako mu se u poniznosti pridruže, onako kako se on nama pridružio, jer poručio nam je na jednom mjestu: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18, 3).
„Uskrsnuli Gospodin – pisao je Origen – nije sišao samo na zemlju nego i u zemlju i tu nas pronašao kako sjedimo pogrbljeno u sjeni smrti. Izvlačeći nas vani ona nam je pripravio mjesto, ne na zemlji zbog straha da se ne bismo opet pogrbili, nego u kraljevstvu nebeskom“.
Vjerujem da nije moguće bolje izraziti smisao Isusovog krštenja, a zajedno s njim bit i važnost našeg krštenja. Pokušajmo toga biti svjesni obnavljajući krsna obećanja i javno ispovijedajući svoju vjeru.