Blagdan krštenja Gospodinova zaključuje božićno vrijeme liturgijske godine, a započinje vrijeme liturgijske godine koje nazivamo vrijeme kroz godinu. Zato u ovom blagdanu ima i nešto od onog božićnog, ali ima i nešto od onog svakodnevnog, običnog. Na božićno u ovom blagdanu podsjeća nas Očev glas koji se zaorio s nebesa: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“Na ono obično, svakodnevno, ukazuje činjenica da je Isusovo krštenje početak Isusovog javnog djelovanja i očitovanja sebe i svoga poslanja svima koje će susretati.
Dvije dimenzije današnjeg blagdana, ona božićna i ona kroz godinu, potiču nas da razmislimo o svojoj kršćanskoj izabranosti koja također uključuje dvije dimenzije.
Prva dimenzija je dimenzija našeg bogosinovstva koju smo i mi primili krštenjem. U trenutku našega krštenja Bog je i nad svakim od nas ponovio iste riječi koje je izgovorio nad Isusom u Jordanu. I mi smo u krštenju, onom koje Ivan naziva krštenje Duhom Svetima, postali ljubljeni sinovi i kćeri u Sinu, ljubljena Božja djeca.
Druga dimenzija je dimenzija konkretnog ostvarenja tog našeg bogosinovstva u svakodnevnom životu. Da se Isus nakon krštenja nije u svojoj svakodnevici očitovao kao Božji Sin, otajstvo njegovog utjelovljenja ostalo bi zauvijek skriveno. On je, po onom što je govorio i činio, a ne više samo kroz glas s neba, objavio tko je on. Ovo je put svakoga od nas. Kao kršćani smo pozvani činiti isto što čini i Isus. Ne smijemo u svojoj svakodnevnici skrivati svoje bogosinovstvo, svoje biti kršćani. Po onom što činimo i živimo, a ne više samo kroz glas s neba ili, možda, naš glas, treba se i u našem slučaju vidjeti da smo ljubljeni sinovi i kćeri Božje, ali i da su drugi ljudi pokraj nas, bez obzira na sve naše razlike, također ljubljeni sinovi i kćeri Božje, naša braća i sestre.
Ovo je, ovo da su i drugi ljubljeni sinovi i kćeri, naša braća i sestre, posebno važno ne zaboraviti u ovo naše “vrijeme kroz godinu“, našu svakodnevicu koje je sve više obilježena terorizmom, ali i protuislamskim prosvjedima u Europi.
Ovih dana nas je sve potresao teroristički napad na francuski satirični tjednik Charlie Hebdo, a zatim i još strašnija vijest o masakru pokreta Boko Haram u Nigeriji koji su pobili dvije tisuće nemoćnih staraca, žena i djece. Uvjeren sam da među nama, makar se često i nismo mogli složiti s humorom tjednika Charilie Hebdo, nema nitko tko ne osuđuje gnusan čin napada na njegove novinare, koji s pravom shvaćamo kao napad na sve naše vrijednosti. Još se više zgražamo nad onim što se dogodilo u Nigeriji gdje su pobijene bespomoćne žene i djeca. Molimo za žrtve Charile Hebdoa i suosjećamo s njihovim obiteljima i cijelim francuskim narodom, kao što molimo i za žrtve u Nigeriji i suosjećamo s narodom Nigerije. Molitvama za poginule u Francuskoj se proteklih dana pridružio i papa Franjo pozivajući i nas da molimo. Zanimljiv je taj njegov poziv. Ovako glasi: „Molimo za žrtve te okrutnosti. Toliko žrtava! I molimo se za okrutne osobe, da im Gospodin preobrati srce.“ Papa Franjo nas, dakle, poziva ne samo da molimo za žrtve okrutnosti, nego i za okrutne osobe, za braću Kouachi i njihove pomagače. Važno je uočiti ovu dvostruku dimenziju molitve jer nam samo takav pogled na ovaj tragični događaj može pomoći da se ne uvučemo u ralje zla u koje su uvučeni oni koje papa Franjo naziva „okrutne osobe“.
Papa nas, naime, poziva na ono na što nas svojim primjerom, krštenje na Jordanu je jedan od tih primjera, poziva i Isus Krist. On se utjelovljenjem u betlehemskom djetetu s nama susreo u našoj ljudskoj nevinosti svojstvenoj novorođenom djetetu, dok nam se krštenjem na Jordanu pridružio i u našoj grešnosti. Ovim nam je poručio da utjelovljenje nije značilo i ne znači samo da se Bog učinio čovjekom, nego da je značilo i znači da je Bog na sebe preuzeo u potpunosti našu ljudsku sudbinu, uključujući i onu obilježenu grijehom i grešnošću, sa svim posljedicama tog stanja. Ma zapravo on je baš zbog grešnosti i grešnog stanja i došao među nas, postao jedan od nas. Nije se utjelovio u čovjeka milosti prije Adamovog grijeha, nego u paloga čovjeka nakon Adamovog grijeha. Grešnost je ono jedino što imamo, a da nam on nije dao, ono jedino što nas je na tako drastičan i nepopravljiv način dijelilo od Boga. Od kad se Isus ubrojio među grešnike, za Boga ni grešnost više nije prepreka.
Isus zato nikad ne odbacuje grešnika, ma bio on onako okrutan, kao što su bila braća Kouachi ili islamistički pokret Boko Haram u Nigeriji ili ISIS i drugi njima slični, a čija okrutnost dodatno dobiva na snazi jer su se predstavili kao oni koji to čine u ime Bog i u obrani Proroka što je, kako nedavno kaza talijanski glumac Benigni tumačeći deset zapovijedi, jedina istinska psovka koja Bogu smeta.
Bog je u Isusu Kristu postao brat svih ljudi. Da su ovoga bili svjesni teroristi, da su bili svjesni da su i novinari tjednika Charlie Hebdo ili kršćani u Nigeriji kao i oni ljubljena Božja djeca, sigurno se ne bi dogodilo ono što se dogodilo. Oni to nažalost nisu znali. Zapravo znali su, ali su zavedeni onima koji iskrivljuju islam, to zaboravili. I zato su se ponijeli onako kako su se ponijeli. Mi to znademo. I zato jer to znademo, ne smijemo dozvoliti da nas događaji poput ovoga uvuku u svijet osvete i mržnje. Evo zašto se Katolička Crkva u Njemačkoj gašenjem svjetala koelnske katedrale s pravom pridružila prosvjedu protiv marša protumuslimanskog pokreta, jasno izražavajući svoj ne skupini koja sebe naziva: “Domoljubni Europljani protiv islamizacije Zapada.”
Uspjeh terorizma nije u počinjenom masakru, ma kako bio težak, nego u tome da i nas navede da počnemo razmišljati onako kako razmišljaju teroristi. Protuislamske demonstracije, koje u sebi uključuju i pripisivanje krivnje za ono što se dogodilo i onima koji nemaju ništa s tim što se dogodilo, nas pretvaraju u one koji nas napadaju. Umjesto da pobijedimo ono protiv čega se želimo boriti, sami postajemo ono protiv čega se borimo. To je put prema još većem kaosu. To je put i prema uništenju naše civilizacije, kojoj je jedan od glavnih temelja kršćanstvo sa svojom radosnom porukom evanđelja Isusa Krista koje nas, između ostaloga, uči da se zlo može pobijediti samo dobrom, da se mržnju može ugasiti samo ljubavlju. A upravo je to ono što teroristi žele postići.
Pridružujući nam se i u našoj grešnosti Gospodin nam želi pokazati novi, drugačiji put. To je put ljubavi, put koji ne isključuje nikoga, pa ni braću Kouachi i njihove suradnike ili članove pokreta Boko Haram ili ISIS-a. Njegova ljubav nema granica. On je iz ljubavi za sve umro na križu! I svima je omogućio bolju budućnost u uskrsnoj pobjedi koja je uvijek kruna života iz ljubavi. S vjerom da je tako, ali i odlučni da nećemo dozvoliti da mržnja u našim životima zatamni ljubav kojom smo ljubljeni i kojom trebamo ljubiti, pridružimo se danas pozivu na molitvu za žrtve okrutnosti, za one u Francuskoj, ali i za one diljem svijeta, osobito na Bliskom istoku gdje zbog iste logike ljudi svakodnevno ginu, toliko svakodnevno da to više niti nije vijest. I nemojmo zaboraviti moliti niti „za okrutne osobe, da im Gospodin preobrati srce,“ ali i budno paziti da im se mi ne bismo slučajno pridružili zavedeni logikom kaosa u koji nas žele uvući događaji poput terorističkog napada na tjednik Charlie Hebdo i slični događaji po svijetu, ali i marševi protumuslimanskog pokreta na koje nas pozivaju tzv. “Domoljubni Europljani protiv islamizacije Zapada.”