Božji Sin rođen u skrovitosti Betlehema proveo je tridesetak uglavnom nepoznatih godina u zabačenom mjestu imenom Nazaret. Konačno je došao čas da ono zbog čega se rodio, a što su do tada znali samo neki, objavi široj javnosti. Za mjesto objavljivanja izabrao je rijeku Jordan, a kao sredstvo objave Ivanovo krštenje obraćenja.
Isus bi i danas izabrao slično mjesto, jer on bira i želi birati mjesta na kojima ljudi traže mir, suočavaju se sa sobom, otvaraju Bogu i bližnjima. Onda je to bila rijeka Jordan, danas bi to trebale biti, kažem trebale jer možda uvijek i nisu, naše crkve. Da bi baš tako postupio i danas, svjedoči jedan događaj koji se dogodio neposredno nakon krštenja na Jordanu. Riječ je o susretu s napasnikom koji ga je nagovarao da se, ako je Sin Božji, baci s vrha Jeruzalemskog hrama. To je u to vrijeme bilo mjesto na kojem je bilo bitno biti viđen, a ono što bi Isus učinio silazeći s neba bio bi pravi ‘mesijanski znak’, pravi ‘medijski spektakl’, čin koji nitko ne bi mogao osporiti, sigurni dokaz da je Mesija. Ali ne! Isus nije izabrao svečani silazak s neba u predvorje hrama u Jeruzalemu nego je, nastavljajući logiku poniznosti koja se objavila u betlehemskoj štali, izabrao rijeku Jordan i njezine obale. S druge strane, taj izbor, koliko god da je skroman, ipak nije slučajan. Iako je Jordan bio daleko od Jeruzalema, to nipošto nije bio nepoznato mjesto. Istina, nisu tu bili politički moćnici Isusova vremena, ali je ipak bila prisutna javnost. Narod bijaše u iščekivanju – piše Luka – i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. U tom narodu koji se pita, prisutna je javnost koja, svjesna svoje slabosti i grešnosti, ali i otvorena nadi, traži istinu. Evo zašto sam se usudio usporediti obale Jordana s našim crkvama! Sam pak Ivan govori: Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenja na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.
Ne samo da bi Isus danas izabrao slično mjesto, nego bi on danas izabrao i sličan način za objavu sebe i svoga poslanja. Očekivali bismo da će on od Ivana zatražiti da se sagne i odriješi njegovo remenje – to je čini se očekivao i sam Ivan, a očekujemo i mi svojim postavljanjem u odnosu prema drugima, koje ponekad izgleda kao da ništa nismo naučili od Isusa – jer to bi bio očit znak tko je on, znak koji bi okupljeno mnoštvo s oduševljenjem prihvatilo! Umjesto toga Isus čini ono što i svi drugi grješni ljudi, sagiba se pred Ivanom i od njega traži da ga krsti: ‘Kad se krstio sav narod – kaže Luka – krstio se i Isus’. Nakon svega postavlja nam se pitanje: Zašto? Zašto je Isus izabrao, a i danas bira, ovakav nastup, ovakav javni početka? Postoje mnogi razlozi. Među njima mi se, u ozračju našeg govora o javnosti i pokušaju razmišljanja što bi Isus učinio danas, posebno zanimljivim čine dva.
Prvi je vezan uz činjenicu da nam je Isus u svemu sličan osim u grijehu. Krštenjem u Jordanu on želi doskočiti i toj jedinoj razlici jer se Ivanovim krštenjem obraćenja svrstao među grješnike. Želio je do kraja s ljudima podijeliti krhkost njihove pale naravi. To nije mogao učiniti grijehom, zato to čini preuzimanjem na sebe posljedica grijeha. Ovo nas povezuje s vazmenim otajstvom muke, smrti i uskrsnuća koje će biti kruna i dovršetak tog njegovog preuzimanja posljedica ljudske grješnosti. Ovo svrstavanje među grješnike na Jordanu bio je Isusov prvi javni nastup, a dok će muka i smrt na Kalvariji biti njegov posljednji javni nastup. Između ova dva javna nastupa su oko tri godine javnog djelovanja tijekom kojih ga javnost ni jednom nije prepoznala kao Sina Božjega. Bilo je pojedinačnih izjava, ali ne i izjave u ime javnosti Prvi put se to dogodilo tek na Kalvariji iz usta rimskog satnika koji je nakon Isusovog umiranja izjavio: Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji! (Mk 15, 39). Ništa ga, dakle, nije činilo prepoznatljivim kao muka i smrt na križu iz solidarnosti s ljudima čiju je grješnost, sa svim njezinim posljedicama, preuzeo na sebe.
Drugi razlog zbog kojeg je Isus za svoj prvi javni nastup izabrao rijeku Jordan i krštenje obraćenja povezan je uz jedno drugo krštenje na koje ovaj događaj želi podsjetiti i koje želi navijestiti. Ja vas – kaže Ivan – istina vodom krstim. … On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. On je Isus, a njegovo krštenje je kršćansko krštenje ili sakrament krsta. Tim krštenjem su oni koji su u Kristu povjerovali dobili novi život i u njemu postali djeca Božja. I svi smo pozvani, snagom toga krštenje koje smo primili i po kojemu smo postali kršćani, izići iz skrovitosti Nazareta i s Isusom krenuti u javnost, da bi u javnosti posvjedočili onoga kojemu smo povjerovali i ono što smo po vjeri u njega postali, a postali smo sinovi i kćeri Božje. Isusov izbor, daleko od javnosti velikih i moćnih, a u blizini malenih, spremnih na priznanje svoje slabosti i u solidarnosti s njima, treba biti i naš izbor.
Ovdje su, kad smo mi suvremeni kršćani u pitanju, sasvim realne dvije opasnosti. Prva je da ne želimo izići iz Nazareta i njegove skrovitosti u javnost. Kršćanstvo nam je, a to nam i pokušavaju sugerirati, postalo nešto privatno čim druge ne treba opterećivati, nešto što spada na crkve i sakristije i, eventualno u okvire doma, ali za što nema mjesta u javnosti. Druga opasnost je da mi kršćani pomislimo da u javnost trebamo ići samo s onim što se javnosti sviđa i što joj odgovara ili da kršćanstvo promatramo tek kao nešto što će nam pomoći u ovozemaljskoj uspješnosti ili, posebno kad su u pitanju božićni blagdani, biti razlog za slavlje. Mislim da bi ovim dvjema opasnostima trebao dodati i treću opasnost koja je, bojim se, u ovim vremenima također realna, a ta je da mi pokušavamo manipulirati javnošću, u čemu uglavnom nismo uspješni nego nam se to obije o glavu, ali i da javnost, uglavnom uspješno, manipulira nama. Nije u ovom našem svijetu problem to da se Crkva miješa u politiku, premda to pojedinci u Crkvi uglavnom naivno i nespretno čine, koliko je problem to što se politika miješa u Crkvu i Crkvi pokušava sugerirati što je dobro, a što zlo i u tome, bar kad su u pitanju pojedini vjernici, poprilično uspijeva. Danas nije rijetka pojava da se neki nazivaju vjernicima, a iz vjere prihvaćaju samo ono što im se sviđa, a odbacuju ono što im se ne sviđa ili im se čini previše zahtjevno. Naša pripadnost Krstu i naše bogosinovstvo u koje smo se uključili po krštenju neće biti prepoznato u onom što je privlačno logici ovoga svijeta, nego će biti prepoznato na Kalvariji, u životu solidarnosti prijateljstva i ljubavi prema svima, počinjući od onih koji su nam najbliži. Mislimo da smo prepoznatljivi u životnoj sreći, životnom uspjehu, dobroj kući, autu, poslu, a krivo mislimo jer ćemo biti prepoznati po strpljivom nošenju životnog križa, ma što da jest taj križ, sljedeći primjer Isusa Krista, Boga koji se učinio solidarnim sa svima nama. Isus je učinio tolika čuda, ozdravljenja, uskrsnuća drugih, ali u ničemu tome nije bio ispravno prepoznat. Ispravno je bio prepoznat tek u vlastitom umiranju iz solidarnosti s grješnicima.
I dok se molio rastvori se nebo. Ono što je s Adamom bilo zatvoreno, s Kristom se ponovno otvorilo za sav svijet, a osobito za one koji su povjerovali i nad kojima se u trenutku njihovog krštenja otvorilo nebo i čuo Očev glas: Ti si sin moj ljubljeni, moja ljubljena kći! U tebi mi sva milina! Nemojmo ovu istinu naše vjere zadržati samo za sebe! Iziđimo iz tajnosti Nazareta u javnost i recimo ovo svima! Recimo im to životom solidarnosti i ljubavi, da bi i oni zajedno s nama mogli vjerovati Kristu i u njemu postati ljubljeni Božji sinovi i kćeri.