Danas, na blagdan Male Gospe, koju mi u Dubrovniku prepoznajemo i kao Gospu od Milosrđa, slavimo rođendan Blažene Djevice Marije.
Ovogodišnju proslavu Gospinog rođendana u Biskupijskom svetištu Gospe od Milosrđa u Dubrovniku slavimo u posebnom ozračju. Naime, današnjoj proslavi pridružujemo i proslavu stote obljetnice dolaska i prisutnosti Reda Manje braće kapucina u ovom Svetištu koje im je bilo povjereno 1914. ugovorom između dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića i provincijala o. Bernardina Škrivanića. Drago mi je da među nama, kao dubrovački biskup, a tim i nasljednik biskupa Josipa Marčelića, mogu pozdraviti o. Juru Šarčevića, kapucinskog provincijala i nasljednika o. Bernardina Škrivanića. Čestitam mu na izboru za provincijalnog ministra i u ime svih nas mu u njegovom budućem radu želim obilje Božjeg blagoslova. Srdačan pozdrav i fra Antu Logari kojemu želim blagoslovljen povratak sa službe provincijalnog ministra u Dubrovnik i u ovo Biskupijsko svetište. Pozdrav fra Stanku Dodigu, čuvaru Svetišta, prečasnom dekanu, župniku, prisutnim svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima, novacima i svima vama štovateljima Gospe od Milosrđa. Osobito mi je drago što među nama mogu pozdraviti i tebe dragi brate u biskupstvu i susjede mons. Ilija Janjiću, kotorski biskupe.
Nakon ovih pozdravnih riječi želim izraziti čestitke Redu Manje braće kapucina za ovaj veliki jubilej. Izražavam im i zahvalnost za sve što su dobro učinili tijekom ovih prvih sto godina obavljajući u „službu upravitelja, čuvara i službenika Svetišta“ u korist generacija Dubrovkinja i Dubrovčana u vremenima koja, kao što nam je svima to poznato, nisu bila laka jer ih je, uz kratke oaze mira, obilježio Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, komunistički totalitarizma, potres, agresija jugoslavenske vojske zajedno sa srpskim i crnogorskim četničkim postrojbama i toliko toga drugog iz svakodnevice naših osobnih života, života naših obitelji, našeg Grada, Domovine, Crkve, svega onoga što bismo teško nosili bez pomoći majke koju smo susretali i možemo susretati u ovom Svetištu Gospe od Milosrđa zahvaljujući ocima kapucinima, a s ocima i pokojem bratu od kojih u najboljoj uspomeni nosimo Slugu Božjega Antu Tomičića, koji su nam držali otvorena vrata ovog dvorišta, crkve, ispovijedali nas, savjetovali, za nas i s nama molili, osobito za nas i s nama slavili euharistiju. Je li bilo moguće više, bolje? Da. Uvijek je to moguće. Danas ništa od onog što je bilo ne možemo promijeniti. Možemo tek nastaviti hrabro dalje zagledani u primjer Gospe od Milosrđa i s pouzdanjem u njezin zagovor. U ovom nam može biti od pomoći današnji blagdan, rođendan blažene Djevice Marije i liturgijska čitanje koja su nam ponuđena.
Slavlje Marijinog rođendana nije, naime, poput slavlja drugih rođendana ili poput slavlja jubileja, što uključuje i ovu stogodišnjicu koje se spominjemo. Slaveći rođendane ili jubileje mislimo na dio života i vremena koji je prošao i na sve ono što je tijekom tog dijela života i tog vremena učinjeno. Marija ne pripada prošlosti. Ona je naša suvremenica. Ona pripada svim generacijama. Pripadala je onom vremenu o kojemu je progovorilo današnje evanđelje, ali na svoj način i svim onim generacijama koje su prethodile to vrijeme, kao i svim generacijama nakon tog vremena. U njezinom rođenju Bog je napravio jedan odlučan iskorak u pripravi stvaranja novog svijeta i novog čovjeka koje će se dogoditi u susretu ljudskog i božanskog u Isusu Kristu. Marijino rođenje bila je priprava njegovog utjelovljenja. Zato Marija nadilazi povijest i vrijeme. I zato je prisutna u svakom trenutku povijesti. I bila je i s našim precima prije stotinu godina kad su došli oci kapucini u ovo Svetište. A i danas je s nama na stogodišnjicu proslave tog događaja.
O ovom preobražaju ljudskog u božansko za koje je Bog pripravljao sve generacije ljudske povijesti, ali i odlučan iskorak napravio u Mariji, progovorilo je i današnje evanđelje. Prvi dio evanđelja govori o onom ljudskom dijelu koji čini Isusovo rodoslovlje, a koje uz ono dobro, sadrži i puno toga s čim se ne treba ponositi. Pa ipak za Boga je i to dobar materijal od kojega može učiniti, a po Mariji je i učinio, svoja velika djela. O tim velikim djelima koje je Bog učinio po Mariji progovorio je drugi dio evanđeoskog ulomka, predstavljajući Mariju kao Isusovu majku koja je bila „zaručena s Josipom“ i koja se, „prije nego se sastadoše, nađe … trudna po Duhu Svetom.“ To je preobražaj u kojemu je božansko ušlo u ljudsko i preobrazilo ga u božansko. Da bi ljudsko bilo preobraženo u božansko, bila je potrebna Božja intervencija. Ali potrebno je i još nešto. Iako se iz ovog ulomka to ne vidi – saznajemo to izravnije od jednog drugog evanđelista – Bogu je bio potreban Marijin pristanak. Po Božjoj intervenciji, odnosno „po Duhu Svetome“, i Marijinom pristanku, Bog je u njoj preobrazio ono ljudsko u božansko. Tako je u Mariji začet novi život po kojemu je Bog postao dio naše ljudske povijesti i naša ljudska povijest postala Božja povijest.
Marija je preobražena, ali to se nije dogodilo samo zbog Marije. U njezinom preobraženju začeto je preobraženje cijelog čovječanstva. Ono što je Bog započeo u Mariji, on, dakako na nama svojstven način, želi nastaviti i danas. On to želi nastaviti činiti po Crkvi, ali i po nama kršćanima. Naše temeljno poslanje je biti oni po kojima Bog nastavlja preobražavati u božansko ono ljudsko. Želimo bolju Crkvu i društvo, želimo bolji svijet, bolje ljude. To su dobre želje. I Bog to želi. To je pokazao po Mariji i po Isusu Kristu začetom u Mariji „po Duhu Svetome.“ Da bi se dogodio taj bolji čovjek, svijet, da bi se Bog u Isusu Kristu mogao utjeloviti i u njegovom otajstvu ostvariti preobražaj, Bog je u odlučnom trenutku povijesti spasenja trebao Mariju. Marija je zato bila rođena. Danas Bog treba nas. Zato smo rođeni. Zato bismo se slaveći Marijin rođendan trebali radije stavili Bogu na raspolaganje kako bismo činili ono što on od nas očekuje u ovom našem vremenu, umjesto da neprestano žalimo i plačemo nad svojim vremenom i društvom koje je sekularizirano i izgubilo osjećaj za Boga ili da upiremo prstom u one koji u ovom vremenu i pluralističkom društvu misle i žive drugačije od nas. Umjesto prigovora drugima – premda često imamo što prigovoriti . mi kršćani bismo se trebali radije zapitati jesmo li mi učinili i činili mi ono što se od nas očekuje, jesmo li ono naše ljudsko, makar nam se ponekda čini slabo i bespomoćno, opterećeno lošim genetskim nasljeđem našeg rodoslovlja, stavili Bogu na raspolaganje. Puno toga želimo promijeniti u svojim životima, u obiteljima, u društvu, u Crkvi, u svijetu. Želje ostanu tek želje i zato se ništa ne mijenja, nego danas živimo gotovo jednako loše kao što smo živjeli jučer. Jučer su nam drugi bili krivi, a tko je danas? U čemu griješimo? Griješimo ili zato što puno toga što poduzimamo, poduzimamo bez Boga, a često i protiv Boga ili zato što ništa ne poduzimamo nego očekujemo da će Bog bez nas nešto poduzeti. Ni jedno ni drugo ne funkcionira i ne smože funkcionirati. Samo surađujući s Bogom i dozvoljavajući mu da on po svom Duhu Svetome u nama izvede preobrazbu, moći će se dogoditi preobrazba nas, naših obitelji, društva, Crkve, svijeta i vremena u kojem živimo. I samo tad će i ovaj naš svijet i vrijeme, po dobru koje širimo, po ljubavi koja nas vodi, po nadi koja nas hrabri, po vjeri na kojoj smo utemeljeni, biti više Božji svijet i Božje vrijeme, nego li su to bili do sada. I ne zabravimo pri tom jasnu poruku sv. Pavla koju je potrebno ponoviti jer zadire u bit onoga što se dogodilo s Marijom, ali i što se treba dogoditi s nama. To je poruka da „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani, jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova. … Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda, koje opravda, te i proslavi.“ Ove su riječi u potpunosti, sve do onoga „proslavi“ primjenjive na blaženu Djevicu Mariju. Zato ona nadilazi prostor i vrijeme i može biti Gospa od Milosrđa za sva vremena. Bog te riječi do posljednjeg „proslavi“ želi ispuniti i na svakom od nas, dapače na svakom čovjeku. Zato se i utjelovio po Mariji i postao jedan od nas. On od nas tek očekuje da poput Marije u ljubavi s njim surađujemo. To je preduvjet bez kojega Bog, makar bio i jest svemoguć, ništa neće napraviti. Nije učinio u Marijinom slučaju. Neće ni u našem.
Neka nas Marija, koju u ovom Svetištu štujemo kao Gospu od Milosrđa, svojim primjerom potiče i zagovorom prati, da bismo je slijedili surađujući u ljubavi s Bogom koji nas predvidje, predodredi, pozva i opravda, da bi nas s njom mogao i proslaviti i omogućiti nam ono za što smo stvoreni, a stvoreni smo da bismo bili dionici njegovog vječnog sada.