Na 20. obljetnicu smrti don Ante Dračevca (1920.-1993.) u nedjelju, 17. studenog u dubrovačkoj katedrali misu za pokojnog kanonika Stolnog kaptola je služio don Marin Lučić.
U časopisu Instituta za crkvenu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu „Croatica christiana periodica“ 1993. godine objavljen je članak o pokojnom don Antu s bibliografijom. Tekst čiji je autor Petar Marija Radelj, donosimo u cijelosti:
„Svoj marljiv i zauzet život, mnogostruko plodan i svetački skroman vijek don Ante Dračevac posvetio je Crkvi Dubrovačkoj. Dostojanstvena pojava niska rasta, smirena aristokratskog ponašanja; znanstvenik koji nije izbjegavao pastoralni rad, podjednako se uspješno bavio poviješću, crkvenim pravom, leksikografijom i umjetnošću.
Don Ante Dračevac rođen je u Lumbardi na otoku Korčuli 22. kolovoza 1920. Nakon završene pučke škole u rodnom mjestu, pohađa nižu gimnaziju na Badiji (1932.-1936.), a Višu u dubrovačkih franjevaca gdje je maturirao 1940. Filozofiju i teologiju studirao je na Višoj dominikanskoj bogoslovskoj školi u Dubrovniku 1940.-1944. gdje je postigao je stupanj lektora teologije. Za svećenika je zaređen 23. rujna 1944. u Dubrovniku gdje je dan kasnije u zbornoj crkvi Svetoga Vlaha proslavio mladu misu.
Kao svećenik, upravitelj je župe Mandaljena u Župi Dubrovačkoj (1944.-1947.), župnik u Dolima kraj Stona (1947.-1948.) i u Stonu (1948.-1976.) te dekan Stonskoga dekanata (1958.-1976.). Kanonikom Stolnoga kaptola sv. Marije u Dubrovniku imenovan je 1970., a od travnja 1976. do smrti bio je kancelar Biskupije. Uz to je obavljao niz poslova u središnjim ustanovama Dubrovačke biskupije. Od 1976. do 1990. bio je generalni vikar, a od 1983. do smrti član Zbora konzultora. Preminuo je od moždanoga udara u Bolnici sv. Vlaha u Dubrovniku 17. studenoga 1993. U nazočnosti dubrovačkoga biskupa msgr. dr. Želimira Puljića, brojnih svećenika, prijatelja i rodbine tri dana kasnije pokopan je na gradskom groblju Danče.
Prilozima iz crkvenoga života i povijesti te povijesti umjetnosti i arheologije dubrovačkoga i stonskoga područja surađivao je punih trideset godina u raznim zbornicima te u časopisima i listovima: Obavijesti Biskupskoga ordinarijata (Dubrovnik), Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (Split), Glasnik Srca Isusova i Marijina (Zagreb), Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (Split), Dubrovački horizonti (Zagreb), Dumo i njegov narod (Hrasno), Iskra (Metković), Brat Franjo (Dubrovnik), Vjesnik Đakovačke biskupije (Đakovo), Danče (Dubrovnik), Slobodna Dalmacija (Split), Croatica christiana periodica (Zagreb), Dubrovački vjesnik (Dubrovnik) i Službeni vjesnik biskupija Splitske metropolije (Split).
Znanstveno fundirani, istraživački i publicistički radovi u kojima Dračevac obrađuje ličnosti, zbivanja i povijesni millieu hrvatskoga Juga odlikuju se dubokim intelektualnim poštenjem te jezgrovitošću i jasnoćom stila. Posebnu pozornost javnosti zavrjeđuje njegovo bavljenje starohrvatskim spomenicima Stona. Vrijednim prilozima sudjelovao je na nekoliko znanstvenih skupova: o Jakovu Salečiću (Smokvica, 1978.), Matu Vodopiću (Dubrovnik, 1993.) i onima posvećenim tisućgodišnjici Trebinjsko-mrkanske biskupije (Mostar, 1984.) ili 650. obljetnici planske izgradnje Stona i Maloga Stona (Ston, 1984.). Njegova monografija Dubrovačka katedrala (Zagreb, 1988.) prevedena je na engleski, njemački, francuski i talijanski jezik. „U njoj nas autor vodi od oltara do oltara. Tumači povijest, značenje, umjetnički domet i stil. To je detaljna, ali ne i zamorna analiza koja nas uživljava u prostor i vrijeme kad su slike izrađene, oltari podignuti, čijom nakanom pa i sredstvima.“ (Josip Lučić, Ante Dračevac, Dubrovačka katedrala, Dubrovački horizonti, 29/1989, str. 197)
S prof. dr. Josipom Lučićem uredio je Zbornik Župe Dubrovačke, (Dubrovnik, 1985.). Niženavedenoj bibliografiji treba dodati mnoge obavijesti, uredbe, rješenja, odluke i ostale spise kojima je kao kancelar Biskupije, generalni vikar, sudac Ženidbenog suda, biskupski delegat i slično bio autorom, a dio kojih je objelodanjen u Obavijestima Biskupskoga ordinarijata (Dubrovnik, 1976.-1991.) i Službenom vjesniku Metropolije (Split, 1991.-1993.). O tomu koliki je dum Antun bio radnik govori i statistika protokoliranih spisa Ureda Ordinarijata kojemu je kao kancelar Biskupije bio na čelu.
‘Među subraćom svećenicima uživao je najveći ugled zbog svoje prirodne dobrote, izgrađene osobnosti, zavidne učenosti, izuzetne marljivosti i točnosti kojom je prilazio svakom poslu i svakom čovjeku… Volio je svoju Lumbradu i Korčulu, ali to nije isticao. Bio je osvjedočeni rodoljub izgrađene i zrele nacionalne svijesti, ali se time nije hvalio. Bio je naprosto zaljubljen u svoju Biskupiju i Crkvu, osobito u njezinu povijesnu baštinu, ali ni to nije isticao… Makar samo s titulom ‘don’ bio je pozivan na znanstvene skupove…’, istaknuo je u pogrebnom slovu dr. Stanko Lasić. Opraštajući se nad otvorenim grobom od pokojnika, većina nazočnih potvrdila je kako ovaj čovjek nije imao neprijatelja. Bio je jedan od rijetkih ljudi koji je imao samo prijatelje. Tvorac prijatelja i prijateljstva! Neka u krilu Božje dobrote uživa vječno prijateljstvo svetih!“