Misu posvete ulja u koncelebraciji pedesetak dijecezanskih i redovničkih svećenika u dubrovačkoj katedrali u srijedu, 16. travnja predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uznić. Na misi su svećenici obnovili svoja obećanja, a biskup je blagoslovio i posvetio ulja koja će se upotrebljavati tijekom slijedeće godine u slavlju sakramenata.
U prigodnoj propovijedi biskup Uzinić je rekao kako je misno slavlje posvete ulja poseban trenutak u cijeloj liturgijskoj godini kad, „kao prezbiterij dubrovačke mjesne Crkve okupljen oko biskupa, promišljamo o svom svećeništvu zagledani u svećeništvo Isusa Krista …’koji nas ljubi, koji nas svojom krvlju otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu.’“
Zahvaljujući ministerijalnom, kao i općem svećenstvu na dolasku i na onom što čine i što će učiniti kao domaćini SHKM-a, dubrovački biskup je skrenuo pozornost kako je „angažiranost vjernika laika, osobito naših mladih, u godini priprave SHKM-a, najbolje je pokazala kako to sudioništvo u općem svećeništvu vjernika, a u suradnji s ministerijalnim svećeništvom, funkcionira i treba funkcionirati i za što smo sve sposobni kad jedni u druge imamo povjerenja, kad se otvorimo, surađujemo, potičemo, kad se, na kraju, jedni drugima stavimo potpuno na raspolaganje šireći ljubav ‘Isusa Krista … koji nas ljubi’.“
SVEĆENIK SE TREBA STAVITI NA RASPOLAGANJE DRUGIMA
Razmišljajući o poslanju ministerijalnih svećenika koji na ovom misnom slavlju obnavljaju svoja obećanja biskup je potaknuo okupljene svećenike da se prisjete onoga što su obećali na dan svećeničkog ređenja, te da se pred Bogom i svojom savješću ispitaju jesu li obećenom ostali vjerni. Zadaća svećenika – biti blagovjesnici radosne vijesti – nikad nije bila laka. „Koliko god je čovjek našeg vremena napredovao, nije se uspio osloboditi siromaštva, sužanjstva, slijepila i potlačenosti. Dapače, čini se da je sve to uspio samo povećati. I dalje živimo u vremenu siromaštva, kako onog materijalnog, tako još i više onog duhovnog, osobito moralnog koje je konačni uzrok mnogim problemima koji tište naše društvo, a i Crkvu. I svaki dan je sve više sužnjeva,“ istaknuo je biskup Uzinić i nastavio: „Među njima su i naši vjernici – osobito mladi koji su othranjeni u Nazaretima naših župnih zajednica, ali koje naša poruka nije dotaknula i potaknula – koje trebamo susresti u njihovom siromaštvu, primijetiti u njihovoj zasužnjenosti, sljepilu i potlačenosti. Naša svećenička i kršćanska dužnost se svima njima proglasiti godinu milosti Gospodnje, donoseći im navještaj o Božjoj ljubavi da bi i oni otkrili da se i za njih ‘danas ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.’ Ovo vrijedi za cjelokupni naš svećenički život i djelovanje, a osobito vrijedi za Godinu mladih koju na osobit način prepoznajemo kao’ godinu milosti Gospodnje’.“
Da bi se to moglo dogoditi potrebno je da sami svećenici na osobnoj razini kroz susret s Božjom riječju dožive oslobođenje od samih sebe i svojih egoizama kako bi se u svojoj slobodi i bez ograničenja stavili na raspolaganje Gospodinu i njegovom poslanju u konkretnom svijetu i vremenu. „Svećenik nema pravo na ništa svoje želi li da njegov život ne ostane besplodni kronos nego da postane trajni i blagoslovljeni kairos donositelja i navjestitelja Božjeg oslobođenja u ovaj svijet i vrijeme. Svećenik ne pripada sebi. On pripada Gospodinu i njegovom poslanju. I on pripada onima kojima je od Boga i Crkve poslan. Njegovo vrijeme je njihovo vrijeme. I tako sve drugo što ima,“ ustvrdio je dubrovački biskup dodavši da je osuđeno na propast sve ono što se ne stavljaju na raspolaganje Bogu i onima kojima su poslani, a ono što stavljaju na raspolaganje bit će izvor blagoslova i za njih same i za zajednice.
I NAKON SHKM-a ZADRŽATI OTVORENOST
Blagoslovljena priprava za Susret hrvatske katoličke mladeži pokazala je kako to u praksi funkcionira te koliko je to otvaranje i potpuno stavljanje na raspolaganje, na primjer, nas samih i naših prostora plodonosno za mlade, kazao je biskup i nastavio: „Ovo nam je put i za buduće dane. Ne smijemo se zatvoriti. Naše kuće, dvorane, crkve, naš novac i naše vrijeme, nisu naši i nama ne pripadaju. Pripadaju Gospodinu i onima kojima nas on šalje i koji imaju pravo na naš ‘radostan odgovor na ljubav Boga koji nas okuplja na misijsko poslanje i čini nas potpunima i plodonosnim’ (Evangelii gaudium 81). O ovom je ‘oslobođenju’ i o ovom ‘utjelovljenju’ riječ i to za nas, prije svega drugoga, znači izići na periferije i stići do onih koji su se od nas udaljili jer nismo bili na pravi način ‘oslobođeni’ i jer se nismo do kraja ‘utjelovili’. Znam da nas je strah, da moramo u svojoj glavi razbiti mnoga ograničenja koje smo izgradili svojim odgojem, stilom života, tradicijom, pa čak i one koji su dio tisućljetnog nasljeđa Crkve, a ne pripadaju biti evanđeoske poruke. I znam da ćemo ponekad zbog toga, kao i Gospodin, morati završiti na križu. Sve jednoglasno vam poručujem da naše svećeničko ‘oslobođenje’ i ‘utjelovljenje’ nema alternativu. I zato hrabro naprijed. Ne bojte se! Uostalom, nismo sami jer i na nas se odnose riječi proroštva o Duhu Svetomu koji je na nama, koji nas pomaza i posla.“
Angelina Tadić