Biskup mons. Mate Uzinić predvodio je na Daksi u utorak, 25. listopada, molitvu za Dubrovčane ubijene bez suđenja u listopadu 1944. godine, bačene potom u zajedničke grobne jame na otoku, ekshumirane 2009. godine, djelomično identificirane i dostojanstveno pokopane 19. lipnja 2010. godine. Čitanja i molitvu vjernika čitali su dominikanci, a evanđelje je navijestio don Hrvoje Katičić. U prigodnom nagovoru biskup Uzinić je ustvrdio kako je Daksa dubrovačka Kalvarija jer ono što se prije otprilike dvije tisuće godina dogodilo na jeruzalemskoj Kalvariji, uz neznatne razlike, može se prepoznati i na Daksi, „ali i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, kod Maribora, Celja, Kočevja i drugdje u Sloveniji, Krapine, Samobora, Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje u Hrvatskoj, pa tako sve do Makedonije.” „Daksa je samo vrh te Kalvarija, početak Križnog puta i masovnog stradanja hrvatskog naroda koje će osobito intenzivno biti nakon događaja kod Bleiburga od svibnja do kolovoza 1945. Broj žrtava, nažalost, još nismo saznali, niti smo ih, poput žrtava Dakse, dostojanstveno pokopali i barem pokušali utvrditi njihov identitet i istinu o onomu što se dogodilo,” rekao je biskup Uzinić i dodao:„Da, došli smo na Kalvariju, došli smo vidjeti Krista raspetoga i ubijenoga u pedeset trojici pravednika. Ima ovdje ljudi različitih zvanja i zanimanja, čak i različitih vjera. Ima među njima i pravednika i grješnika. Ne znamo ima li među njima možda i koji razbojnik, kako danas neki pokušavaju opravdati zločin, a ne znamo jer njihovi ubojice nisu dozvolili da im se sudi. Oni su ‘u ime naroda’, kojeg ili čijeg, unaprijed bili osuđeni jer “bilo kako bilo, ubit ih se mora!” Ono što im je, uz sve njihove razlike, identično je da su svi oni Kristova slika, da je u njima patio i bio ubijen Bog. On se u Isusu Kristu, raspetom i umrlom na križu do kraja solidarizirao s njima i njihovom ljudskom patnjom jer u Kristu je Bog dao konačan odgovor na sva naša pitanja, uključujući i pitanje patnje nevinih. Okupljeni na ovoj našoj dubrovačkoj Kalvariji, želimo moliti, vjerujući da su ‘duše pravednika u ruci Božjoj’, kako bismo nakon toga postali sposobni i oprostiti jer se na Kalvariji, ako želi biti Kalvarija, uvijek ponovo moraju čuti riječi: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!”.” Rekavši kako je uz molitvu za ubijene potrebno učiti neke stvari kako se nove Kalvarije i nova stradanja nevinih ne bi više nikada ponovile dubrovački biskup je poručio: „Upravo zato nas začuđuje posvemašnja institucionalna šutnja i nezainteresiranost raznih državnih tijela za utvrđivanje stvarnih žrtava rata i poraća. Samo istina može zacijeljeti rane. Ne govorimo to zato da bi sudili onima koji su napravili pokolj. Svjesni smo mi da im mi više ne može suditi pa ih zato prepuštamo Božjem milosrđu. Govorimo to zato da bismo iz prošlosti naučili lekciju, da u našoj domovini nikad više ne bi vladao totalitaristički sustav koji, zvao se on fašizam, nacizam, komunizam, danas možda relativizam ili kako mu drago, uvijek iza sebe ostavlja pustoš, stradanje, ostavlja smrt. Nema tu razlike. Svi totalitarni sustavi su isti. Svi oni imaju nekog neprijatelja kojeg treba ukloniti. Razlika je samo kvalifikacija neprijatelja koji je nekad rasni, drugi put klasni, treći put onaj koji se nije prilagodio, četvrti…” Istaknuvši kako Kalvarija nije tek stratište nego je uz nju i grobište odnosno mjesto uskrsnuća biskup Uzinić je rekao: „U tom otajstvu, otajstvu Gospodinovog uskrsnuća iz kojega smo saznali da muka i smrt, ljudsko poniženje i likvidacija naše braće ovdje na Daksi i tolike druge braće i sestara koji su žrtve totalitarnih sustava prije njih i onih koji su im žrtve nakon njih, nije kraj, da tri dana kasnije, neovisno znače li ta tri dana šezdeset godina ili stotine i tisuće godina, slijedi uskrsnuće. Gospodinov grob se otvorio! „Nije ovdje, nego uskrsnu!” I naši će grobovi i grobišta, naše jame i stratišta, bili nam poznati ili nepoznati, suočili se s njima ili ih pokušali zakopati u zaborav, ponovo će biti otvoreni jer: „Ovako govori Gospodin: Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj. … I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja Gospodin, govorim i činim”.”
Uz molitvu odrješenja koju je prvi put na Daksi predmolio biskup Uzinić pravoslavni svećenik izmolio je molitvu za pripadnike Pravoslavne Crkve koji su također stradali na Daksi. Vijence ispod spomen-obilježja položili su i svijeće zapalili predstavnici županijske i gradske vlasti te udruga i društava koje redovito iskazuju svoje poštivanje stradalnicima na Daksi.