Molitvena osmina za jedinstvo kršćana
Pravoslavna crkva sv. Blagoveštenja
Dubrovnik, 21. siječnja 2015.
„Neka je Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, On koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu“ (Ef 1,3). Ovim riječima sv. Pavla apostola upućenima Efežanima blagoslivljam i ja Gospodina Boga koji nas je i ove godine okupio u ovom hramu sv. Blagoveštenja, Blagovijesti, koji nam pogled srca upravlja na jedinstveni događaj u povijesti spasenja koji smo nedavno proslavili: Božje utjelovljenje u Isusu Kristu, pravom Bogu i pravom čovjeku i njegov dolazak u naš svijet i život. Isus Krist je onaj u kojemu smo svi mi, kršteni u njegovo ime, blagoslovljeni blagoslovom duhovnim. Isus Krist je onaj koji nas okuplja i čijoj zapovijedi želimo biti poslušni i moliti da upravlja misli našega srca i uma prema ponovnom jedinstvu svoga otajstvenog Tijela, Crkve.
Stoga, zahvaljujem Vama, vladiko i brate Grigorije, za mogućnost ovoga večerašnjeg molitvenog susreta i da večeras u zajedništvu s Vama i našim svećenicima i vjernicima mogu Gospodinu upraviti molitvu za jedinstvo svih kršćana u zakonitoj različitosti s povjerenjem u Duha Svetoga, jedinog „tvorca jedinstva Crkve: jedinstva u vjeri, jedinstva u ljubavi, jedinstva u duhovnoj povezanosti“, kako kaza papa Franjo tijekom svog nedavnog pohoda Carigradu u koji je otišao da bi, kako je sa svoje strane primijetio patrijarh Bartolomej I., „nastavio ustrajan bratski hod s … Pravoslavnom Crkvom za ponovno uspostavljanje potpunog zajedništva između naših Crkava.“ „Duh Sveti je – ponovio je papa Franjo na audijenciji tijekom koje se prisjetio svog pohoda – taj koji sve čini“, ali i dodao: „Na nama je pustiti mu da to čini, prihvaćajući ga i slijedeći njegova nadahnuća“. Toga, međutim, nema i ne može biti bez molitve koja „je temelj za svaki plodni ekumenski dijalog pod vodstvom Duha Svetoga“.
O važnosti tog molitvenog dijaloga govori nam i ovogodišnja molitvena osmina za jedinstvo kršćana koja se ove godine slavi pod geslom: „Daj mi piti!“ (Iv 4,7). Riječ je o rečenici preuzetoj iz Ivanovog evanđelja koje smo upravo čuli, a kojom je Isus započeo spasonosan dijalog sa Samarijankom, pokazujući nam na tom primjeru kako se u otvorenosti Božjim nadahnućima, prepoznajući vrijednosti drugih, pravim i iskrenim dijalogom mogu nadići sve razlike i postići željeno jedinstvo.
Evanđelje započinje jednostavnim, na prvi pogled slučajnim susretom Isusa koji umoran i žedan sjedi na zdencu i Samarijanke koja je došla zagrabiti vodu. Samarijanci su bili polupogani i kao takvi isključeni iz zajedništva s Židovima. Uz to Samarijanka bijaše žena grešnica koja se kao takva smatrala samoisključenom i iz zajedništva vlastitoga naroda. Isus joj se obraća riječima: „Daj mi piti!“ Zahvaljujući ovoj jednostavnoj, ali za ondašnji židovski mentalitet jedinstvenoj gesti, kojom Isus, Židov, priznaje Samarijanki da mu ona može dati piti, da on može dobiti nešto od nje, makar će se u nastavku razgovor kretati u smjeru u kojem Isus govore o tome što on može dati njoj, započet je dijalog koji će u Samarijanki izazvati iznenađujuću preobrazbu. Od one koja je, jer je Samarijanka, smatrana isključenom iz zajedništva židovskog naroda, i one koja se, jer je bila grešnica, smatrala isključenom iz zajedništva vlastitog naroda, Samarijanka se pretvorila u radosnu glasnicu jedinstva i zajedništva koje samo Isus može darovati.
Iz ovog konkretnog primjera možemo naučiti dvije važne stvari bez kojih nije moguć molitveni hod prema jedinstvu Kristove Crkve. Najprije možemo naučiti da i nama, pripadnicima ove ili one Crkve, drugi kršćani i druge Crkve, a i ne samo kršćani i Crkve, mogu nešto dati, da nas mogu obogatiti jer „različitost nije prijetnja, već izvor obogaćenja“ (papa Franjo). Ovo je često preduvjet drugoj važnoj stvari, a ona je otvorenost dijalogu tijekom kojeg ćemo, oslobođeni predrasuda koje su plod neznanja i nesposobnosti dijalogiziranja, jedni druge bolje upoznati i kroz to naše međusobno upoznavanje bolje upoznati i samog Isusa Krista i biti, bez obzira što i dalje međusobno jedni druge smatramo isključenim iz zajedništva, jer oni su pravoslavci odnosno katolici itd., i što sami sebe isključujemo iz zajedništva, jer mi smo katolici, odnosno pravoslavci itd., kao jedna Kristova Crkva „u Kristu na neki način sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda“ (LG, 1).
Da bismo se mogli učiti ovim dvjema važnim stvarima potrebno je da i mi, naše Crkve i svi naši vjernici, večeras zajedno sa Samarijankom pođemo učiti u Isusovu školu na Jakovljev zdenac uvažavati druge i drugačije i dijalogizirati s drugima i drugačijima.
Braćo i sestre,
Isus je i danas umoran i žedan. Umoran je od naših podjela, našeg nejedinstva i začahurenosti u naše predrasude koje su, priznajemo, plod naših međusobnih ratova, zločina koji su se dogodili s obje strane i koje još nismo uspjeli racionalizirati i pripisati ih njihovim počiniteljima nego ih pripisujemo Crkvama i narodima, nesposobnosti za iskreno traženje oprosta i za oprost, nedovoljnog uvažavanje legitimne različitosti, a najviše od svega svjetovnih interesa – to je naših „pet muževa“ – kojima smo dali da nama zagospodare, da nas oblikuju drugačije nego nas je Isus Krist zamislio, da nas usmjere jedne od drugih, a nerijetko i jedne protiv drugih. Žedan je od traženja nas koji kažemo da smo njegovi, a od njega bježimo bježeći jedni od drugih. Žedan je čekanja da napoji nas koji participiramo na izvoru žive vode koji nam daje vjera u njega, a umiremo od žeđi, jer svojim podjelama jedni druge, ali i čovječanstvo kojemu smo poslani donositi vodu „koja struji u život vječni“, činimo umirati od žeđi. On sjedi i čeka da bi večeras od nas, od mene i tebe, prije nego li mi išta progovorimo, prije nego li kroz susret s njim dođemo do onoga: „Gospodine daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati“, mogao zatražiti: „Daj mi piti!“ U ovom molitvenom dijalogu s njim i nas jednih s drugima, Isus nas želi otvoriti sebi da bi nas kroz susret i razgovor sa sobom promijenio, kao što je promijenio Samarijanku, pokazujući nam sve zablude naših međusobnih podjela i otkrivajući nam put prema jedinstvu i zajedništvu pod vodstvom Duha Svetoga, koji je jedina sigurna vodilja prema Očevom domu Crkve i čovječanstva kojemu je Crkva poslana biti voditeljica kroz bespuća teške ljudske povijesti, koju su pojedini članovi naših naroda i naših Crkava kroz proteklih stotinu godina, osobito kroz proteklih stotinu godina, učinili još težom.
Gospodin Isus želi od nas dobiti naše potpuno predanje u vjeri, ali i naše veće razumijevanje jednih za druge. Predajmo mu najprije svoju spremnost i otvorenost. Predajmo mu i svoje molitve i čežnje za jedinstvom Crkve. Predajmo mu i svoje živote, svoje radosti i nade, žalosti i tjeskobe, nesporazume i strahove. Predajmo mu i našu tešku zajedničku prošlost. I zamolimo ga da nam oprosti. I da primi sve nas, bez obzira na sve naše podijele i sve naše situacije žene Samarijanke, kako bi nas u zajedništvu jedne Kristove Crkve napojio vodom Duha Svetoga koji neka u nama postane „izvorom vode koja struju u život vječni“ i upravlja naše noge i naše Crkve putovima mira, jedinstva i međusobnog poštovanja.