Po društvenim mrežama vidim da se u zadnjem telefonskom intervjuu nisam dovoljno dobro izrazio i da se moje riječi i stavovi mogu krivo razumjeti. Zato želim još jednom ponoviti ono što držim da je bitno, a što sam već više puta govorio.
Crkva u Hrvatskoj, kao i u svijetu, nalazi se u sasvim specifičnoj situaciji kakva se nije dogodila nikad u povijesti, a nije se dogodila ne zato što nije bilo pandemija, nego zato što su znanstvene spoznaje o njima bile puno skromnije, kao i mogućnosti da se ljude o tome informira.
Svijest o načinima širenja zaraze i upute civilnih službi, koje idu za tim da se zaštiti život onih najugroženijih među nama, najslabijih, bolesnih i starijih osoba, stavili su nas pred izbor između naše potrebe za sudjelovanjem na Euharistiji od koje Crkva živi i ljudskih života koji su živa Crkva. Nadam se da razumijete da se ne možemo odlučiti za Euharistiju, ako bi to dovodilo do toga da se razbolijeva i umire živa Crkva, a zbog nje i drugi koji joj ne pripadaju.
Euharistija je spomen čin Kristove smrti i uskrsnuća, Njegove ljubavi i žrtve za nas. Biti bez Euharistije nam je teško, ali nam je to i prilika da to shvatimo i prihvatimo kao žrtvu koju podnosimo za druge, one koje bismo sada svojim sudjelovanjem na Euharistiji ugrozili, kao što smo nažalost već imali slučajeve. Tako, zapravo, ovo naše odricanje od Euharistije postaje sama Euharistija, žrtva za druge i to najslabije među nama.
Ovdje se ne radi o junaštvu i mojoj spremnosti da umrem, nego o tome da ja svojim ponašanjem mogu dovesti drugoga u neposrednu smrtnu pogibelj. To nije mučeništvo. Ne možemo služiti Isusu Kristu ako ugrožavamo bližnjega, osobito onog najslabijeg među nama, u kojem je također Isus Krist živ.
Čovjek koji gladuje fizički ne može čekati. Vjernik koji čezne za Euharistijom može. Takvih primjera smo u povijesti imali mnogo. To ne znači da je Euharistija manje vrijedna, dapače. Uskraćujući fizičku hranu ugrožavamo fizički živote bližnjih. Privremenom zabranom Euharistije s narodom mi ih pokušavamo spasiti. Znam da je to za nas žrtva i koliko je to teško. Utjehu nam može pružiti svijest da to činimo zbog drugih, a može nam pomoći i mogućnosti duhovnog sjedinjenja s Gospodinom.
Istovremeno ovo nam je poticaj da se Kristova prisutnost još više dogodi u Obiteljskoj crkvi. To je Crkva koja funkcionira na razini vjere, ljubavi, slušanja Riječi, zajedničkog blagovanja i zajedničke molitve. Sve su to trenuci koji uprisutnjuju Isusa Krista. Neka nam postanu i poziv na intenzivniju osobnu molitvu kako bismo još više otkrili draž osobnog kontakta s Bogom i njegove blizine.