“Marin Držić, svećenik. Može li skupa duhovno i duhovito?” naslov je predavanje druge tribine “Ususret sv. Vlahu” održane u dvorani Ivana Pavla II. u Dubrovniku u četvrtak 16. siječnja. O temi je govorila dr. sc. Slavica Stojan.
Marin Držić je slabo zastupljen na hrvatskim kazališnim pozornicama, njegova djela se ne čitaju, a nakon vrlo raskošne proslave 500. obljetnice njegovog rođenja gotovo da ga nije bilo na važnim pozornicama, a njegov Dundo Maroje više nije ni u školskoj lektiri, kazala je uvodno predavačica. “Možete li zamisliti situaciju da Britanci više ne mare za Shakespearea, da im se on učini nepoznat, nerazumljiv, kompliciran kao što se Hrvatima čini “Dundo Maroje”? Da Shakespearea miču iz školske lektire ili s nacionalnih pozornica, kao što mi izbacujemo Marina Držića, što biste rekli?” nastavila je dr. Stojan te navela podatak kako je o Shakespeareu snimljeno 700 filmova, a o Držiću samo jedan.
“Negiranje duhovnog iz Držićevog stvaralaštva kontinuirano je proces, to nije ništa novo. Nepoštivanje Držićeve uloge svećenika, programskog je karaktera, to se ne događa slučajno. Tako ga je bilo najlakše izljuštiti iz društvenog, nacionalnog, kulturnog prostora kojem pripada. Držić je bio svećenik i to je važno za razumijevanje njegovog stvaralaštva i vrijednosne sudove o njegovu djelu”, ustvrdila je predavačica i o tome ne postoje nikakve dvoumice.
Upravljanje crkvom Svih svetih (Domino) preuzeo je kao klerik. Nešto prije 1549. godine postao je đakon. Oko 1550./51. postao je svećenik, obavljao je svećeničke dužnosti “kao navjestitelj Riječi, kao služitelj sakramenata, kao pastir Katoličke Crkve i u to nema nikakve sumnje”. Držao je svakodnevno mise u crkvi Svih svetih, na blagdane pjevane mise i sl. “Predstavljao se uvijek službeno kao dum Marin ili don Marin ili ‘prete’ Marin”, istaknula je dr. Stojan te navela primjer jedne njegove izjave koju je dao u Veneciji i u kojoj je zapisano: “Ja, svećenik Marin Držić…”.
Više od 50 puta spomenuo je svece Katoličke Crkve, titulare, ime Božje u najrazličitijim inačicama kao i ime Marijino u raznim nazivima pod kojima se štuje. Budući da je bio u službi kapelana mletačkog nadbiskupa pokopan je u crkvi sv. Ivana i Pavla, u kojoj je pokopan i Tizian. Grob nije označen jer tada nije bila takva praksa.
“Senzacionalistički su ga prezentirali kao proletera, revolucionara, a ne kao čovjeka kršćanskog milosrđa i ljubavi prema čovjeku”, naglasila je dr. Stojan spomenuvši njegova četiri urotnička pisma.
Objasnivši kako neki svećenika još uvijek vide kao nekoga tko je uvijek ozbiljan, zabrinut, smrknut, da stalno upozorava na pokoru i podsjeća ljude na strah od paklenog ognja, predavačica je kazala: “Ne znaju ili ne žele znati da svećenik oko sebe treba širiti optimizam, suprotstavljati se malodušnosti i otkrivati ljudima radost života.” U sklopu događaja proslave Jubileja 2025. papa Franjo će u lipnju okupiti u Vatikanu protagoniste s područja humora kako bi istaknuo potrebu smijeha u životu ljudi, pa tako i katolika. “Zašto bi onda Držićev smijeh i njegova kazališna razigranost bili čudni ili neprihvatljivi? Držić nikad nije u raskoraku s evanđeljem, nego upravo suprotno. On je glasonoša Radosne vijesti. Njegove duhovite poruke donose na pozornicu radost i vedrinu i smijehom oslobađaju ljude od straha i nepoznanica života, praznine, klonuća”, ustvrdila je dr. Stojan.
Spomenula je i kako Držić ne dijeli ljude po društvenoj ljestvici, a ljude nazbilj i ljude nahvao su pokušali “politički upakirati”. Objasnila je kako Držić vrlo iskreno i jasno definira ljude: “Ljudi su po svojoj prirodi dobri ili nerazumni. Dobri su oni koji svijet mjere pravdom, vjerom i milosrđem. Nerazumni su oni koji su nepravedni, nevjerni, neiskreni, hvalisavi i oni otvrdlog srca.”
Opisujući svijet Držićeve pozornice dr. Stojan je među ostalim istaknula kako njegov svijet nikad nije lišen plemenitog, ljudskog i nikad nije ravnodušan te kako njegove šale i danas pokazuju duhovitost. Svoje stvaralaštvo doživljava i kao poziv i kao vrhunski užitak.
Predavačica se posebno osvrnula na razloge i kontekst Držićevog napuštanja rodnog grada 1563. godine. Također je iznijela vrlo zanimljive usporedbe Držića i Shakespearea. Govoreći o Držićevim komedijama istaknula je komediju “Dundo Maroje“ jer je tema te komedije vezana uz jubilarnu 1550. godinu. Podsjetila je na karakteristike likova Dunda Marija kao i na činjenicu da se završetak komedije zagubio, ali se može naslutiti. Objasnila je u kršćanskom duhu posljedice svih tih događanja na hodočašću u Rim za likove djela te kazala kako su Držićevi hodočasnici „na ovom putovanju punom izazova i nesreća doživjeli duhovnu okrepu, religioznu obnovu i oprost“.
„U svim hodočasnicima i protagonistima ove Držićeva komedije pokorničko putovanje u Rim, kao religiozni čin zbližavanja s Bogom, otvorilo je proces duhovnog sazrijevanja i dosljednog prihvaćanja kršćanskih obveza,“ zaključila je dr. Stojan te se osvrnula na to kako je sam Držić nakon izvedbe ove komedije ostao bez novca, ispisao zadužnicu svojom rukom što je najstariji autograf jednog hrvatskog književnika. Iza Držića nije ostao nikakav predmet koji je koristio, nego je ostala samo ta zadužnica kao „jedini trag jedne književne veličine i njezina groteskna simbolika“.
Predavanje je dijelom bilo naslonjeno na tekst nove knjige dr. Stojan koja je u tisku, a na predavanju su se mogle vidjeti neke ilustracije iz te knjige autora Joška Marušića.
Moderator tribine bio je Mislav Ćimić, član Vijeća za kulturu i znanost koje organizira ovaj ciklus tribina. Uz brojnu publiku zanimljivo izlaganje pratili su i dubrovački biskup Roko Glasnović, rektor zborne crkve sv. Vlaha don Ivica Pervan te novi festanjuli Antun Regjo i Miho Deranja.
Angelina Tadić
