U nazočnosti dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića, župnika župe lastovskih nebeskih zaštitnika svetih mučenika i liječnika Kuzme i Damjana velečasnog don Željka Batinića te mnoštva lastovskih vjernika u utorak, 31. srpnja na Lastovu su otkrivena brončana poprsja dvojice znamenitih Lastovaca koji su po mnogo čemu zadužili ovu otočku zajednicu, najudaljeniju lanternu Hrvata. Tako su nakon dugih godina nepoštenog i namjernog javnog zaborava, uz svesrdnu potporu lastovskih iseljenika, svjetlo ugledala dva brončana lica, jedno Dobre Dobričevića (Bonino de Boninus) a drugo don Nikole Fantele, koje je izradila akademska kiparica Ljubica Buble.
Kako je tom prigodom rečeno Dobre Dobričević rodom je sa otoka Lastova. Iz prirode posla i zahtjeva vremena latinizirao je svoje ime u Bonino de Boninus. U vrijeme Dubrovačke Republike bio je diplomata, rektor Papinskog zavoda sv. Jeronima te, pored Gutemberga drugo ime u europskom tiskarstvu. Lastovci su se sa postavljenjem njegovog brončanog poprsja te davanjem njegovoj imena jednoj ulici u mjestu Lastovu simbolički odužili tom lastovskom sinu. On je među inim svojoj otočkoj zajednici donirao nekoliko zaštićenih umjetnina, dvije brončane zdjele te oltarnu palu u crkvici sv. Marije u Polju, u mjesnom groblju na Lastovu. Koliko je Dobre volio svoje Lastovo svjedoči i njegova oporuka kojom je oporučno zabilježio svoju posljednju volju kojom je zahtijevao da se njegovi zemni ostaci prenesu iz Mletaka te budu zakopani na rodnom otoku Lastovu.
Drugi lastovski sin don Nikola Fantela je lastovski svećenik-mučenik, žrtva jugokomunističkog terora. Njega su uz pomoć tadašnjeg političkog komesara, lastovskog političkog vodstva i oficira Udbe 6. veljače 1944. godine, u 62. godini života, pozvali na informativni razgovor. Ti isti su sljedećeg dana 7. veljače 1944. u Domu kulture na Lastovu organizirali skup na kojem su govornici govorima mržnje nazočnom puku utjerivali strah u kosti te bez suda i presude osudili don Nikolu. Toga dana, kasno u noći, don Nikolu su odveli u uvalu sv. Mihovila te ga ukrcali na partizanski brod PČ 62 “IVO”. Neposredno nakon isplovljavanja u brodu su ga zvjerski mučili, ubili i s kamenom oko vrata utopili u more.
Na svečanosti je tim povodom posebno istaknuto kako krvnici don Nikoli Fantelu nisu mogli oprostiti njegovo nesporno bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje jednako kao i mnoštvu sinova Crkve koje je komunistička vlast pobila tijekom i nakon Drugog svjetskog rata na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Upravo zbog toga, kako je posebno naglašeno, lastovski svećenik i mučenik don Nikola Fantela zaslužuje veći crkveni značaj. Osim toga dat je i prijedlog da se osnovna škola na Lastovu, koja inače nosi ime dvojice partizana, preimenuje njegovim imenom što bi imalo poseban i drugačiji odgojni i pedagoški utjecaj i značenje na mlade Lastovce koji bi se u toj odgojno-obrazovnoj instituciji trebali odgajati u duhu ljubavi, tolerancije, nenasilja a naročito domoljublja.
Svečano otkrivanje tih dvaju poprsja lastovskih sinova uveličali su svojim govorima dubrovački biskup Uzinić i lastovski župnik Batinić, a u programu su sudjelovale muška i ženska klapa, crkveni zbor „Petrovo uho“, jedan sudionik tog vremena ministrant don Nikole Fantele te djeca koja su recitirala molitvu koja je uvijek bila na ustima ovog lastovskog svećenika mučenika za Crkvu i Hrvatsku.
Don Niko Fantela, sin Nikole i Ane Damjanović, rođen je 9. rujna 1880. na Lastovu. Iza studija u Dubrovniku i Zadru dolazi do svećeništva ređenjem 28. kolovoza 1904. godine. Mladomisničku godinu Fantela provodi u Zadru kao prefekt sjemeništa. U rujnu 1905. postaje pomoćnik župnika u Korčuli. Nakon dvije godine služi u Topolom. U listopadu 1907. preuzima Mali Ston, a potom je župni pomoćnik na Pilama. U studenom 1914. ide u Mline, te uređuje „Narodnu svijest“, a na Novu godinu 1921. na Lastovo. Zbog talijanske okupacije ostavlja Lastovo, te 27. svibnja 1922. odlazi u Cetinje i radi kao vojni kapelan. Od 1925.-1927. je u Sarajevu, potom u Šibeniku. Od 1930.-1932. župnik je i dekan u Stonu, te u Lopudu, a 1934.-1935. vrši službu rektora sv. Vlaha u Dubrovniku. Nakon umirovljenja kao vojni svećenik, od 1935. živi u Herceg Novom. Iza kapitulacije Italije 1943. vraća se radostan na Lastovo. No, nakon samo četiri mjeseca, 6. veljače 1944., bio je pozvan na ˝obavijesni razgovor˝ te je teško mučen, iznakažen, pa izmrcvaren na mazgi prebačen na partizanski brod i s kamenom o vratu bačen u more sjeverno od Lastova. Poznavatelji ovih događaja na Lastovu dugo su šutjeli. Don Niko je umoren 7/8. veljače 1944. godine.
Dobre Dobričević rodio se sredinom 15. stoljeća, nešto prije 1454. godine. O djetinjstvu i prvoj mladosti nema pouzdanih podataka. Prvi put se spominje u zaglavlju knjige koju je tiskao u suradnji s Kotoraninom Andrijom Paltašićem 1478. godine u Veneciji. Tada mu je bilo više od 24 godine. U Veneciji je izučio tiskarski zanat a svoje ime i prezime latinizirao je u Boninus de Boninis. U Veroni radi od 1481. do 1483. godine, zatim prelazi u Bresciu i u tom gradu živi i radi do 1491. godine. Ovo je najplodnije razdoblje tiskara Dobričevića. Među 31 knjigom tiskanom u Brescii nalazi se i Božanstvena komedija Ezopove basne i dr.. Dobričević je, kako izgleda, napustio Bresciu u ožujku 1491. godine, a s njom i tiskarski poziv.
Iste je godine otišao u Lyon, koji je bio sjedište francuskog dvora i centar francuskog tiskarstva i prometa knjige. Tu više ne nastupa kao tiskar već isključivo kao knjižar i izdavač. Dobričevićev opus tiskara i izdavača sastoji se od 43 knjige. Financijske poteškoće koje su ga pratile vjerojatno su ga natjerale da se u Lyonu prihvati još jednog posla, posla obavještajca u korist Mletačke Republike. Godine 1499. godine dao se zarediti za svećenika te dobiva razne beneficije od vlasti. Do kraja života živi u više gradova, a Venecija ga je koristila u raznim povjerljivim misijama do njegove starosti. Dobričević je umro u Veneciji u lipnju 1528. godine, najvjerojatnije od moždanog udara. Pokopan je, prema vlastitoj želji, na Lastovu.
Misa sa svetkovinu sv. Petra ribarskog
Sljedećeg dana 1. kolovoza biskup Uzinić predvodio je misu na svetkovinu sv. Petra ribarskog u Ublima gdje se nalaze ostaci starokršćanske bazilike sv. Petra. U propovijedi se biskup osvrnuo na evanđeoski ulomak o Petru koji ribari i susreće se s Kristom uskrslim te istaknuo kako je naglasak ovog evanđelja na ljubavi.
Usporedio je životne kontekste tog evanđeoskog događaja i događaja ovog misnog slavlja na kojem su se vjernici na Lastovu okupili, rekavši kako se sličnost može primijetiti u tome da su svi se prije toga nalazili u svakodnevici i obavljali svoje svakodnevne poslove. U trenutku slavlja događa se ono Isusovo pripravljanje ribe, posluživanje odnosno davanje sebe za jelo i piće, da bi se nakon toga dogodilo poslanje: Pasi ovce moje.
Nakon ovog misnog slavlja na koje smo i mi došli iz svoje svakodnevice trebamo izaći vani s novim poslanjem, poručio je biskup vjernicima. Iz slikama i porukama bogatog evanđeoskog teksta biskup je izdvojio lik učenika bez imena, za koga evanđelist samo kaže da ga je Isus ljubio. Tradicija kaže da je to Ivan, ali sam Ivan nigdje ne kaže da je to on, nastavio je biskup te naveo sve trenutke u kojima se u evanđelju pojavljuje taj učenik.
Ivan mu nije dao ime, pa možemo reći da je to prototip pravog Isusovog učenika, kazao je biskup. „Njegova je karakteristika da ga je Isus ljubio i da je on sa svoje strane na Isusovu ljubav uzvratio ljubavlju. I ta ljubav mu otvara oči, čini ga učenikom Isusa Krista, čini ga onim koji osjeća kako Isusovo srce kuca od želje za služenjem i ljubavlju u dvorani Posljednje večere, čini ga onim koji se na osobit način povezuje s onom koja je učenica na najbolji mogući načina, a jer ljubi ona ga prima i osposobljuje za njegovo poslanje. To je ona ljubav koja trči prema grobu ali u praznome grobu ne prepoznaje prazan grob nego Isusovo uskrsnuće. To je ona ljubav koja u onome koji stoji na obali, s druge strane, kao Uskrsnuli koji više nije na našem moru života nego je to prošao i sada stoji s druge strane, prepoznaje uskrslog Gospodina i upućuje svakoga prema njemu riječima: Gospodin je!“
Taj učenik je svatko koga je Isus pozvao i koji se želi potpuno Isusu odazvati, ustvrdio je dubrovački biskup. I nijedan učenik koji nije došao da te razine da otkrije da ga Isus neizmjerno ljubi i koji na tu Isusovu neizmjernu ljubav iskazanu u križu nije potpuno odgovorio, ne može biti smatran na pravi način učenikom Isusa Krista.
Evanđelist mu nije dao ime i zbog toga da svatko od nas u tom i takvom učeniku prepozna sebe. A jedan od takvih je i sv. Petar. Zato slijedi ovaj dijalog u kojem Petar, može se protumačiti, ispravlja svoje padove kada je tri puta zatajio Isusa. Njegova golotinja se negdje tumači kao da je on protulik Adama koji se gol skrivao od Boga, a oblačenje haljine je na neki način oblačenje ljubavlju koja se vidi iz dijaloga koji slijedi. Ljubav je to s više razine prema nižoj. To što se Petru treba dogoditi kao i svakome od nas, a to je otkriti Božju ljubav, nije nešto što ovisi o našim snagama nego je to ono što Bog daje.
Kršćanin je kršćanin zato što ljubi Isusa više nego svi drugi, istaknuo je biskup Uzinić te je prepričao Petrov dijalog s Petrom skrenuvši pozornost na nijanse u njemu. Nakon trećeg odgovora slijedi poslanje koje Isus daje Petru.
Na kraju propovijedi biskup je potaknuo vjernike da sami prođu taj dijalog s Isusom u kojem njih Isus pita ljube li ga više nego svi drugi, da bi nakon tog dijaloga koji ih želi probuditi i potaknuti na razmišljanje, dobili poslanje. A ono je da u njegovo ime donose ljubav svima svjesni da ih Isus ljubi te postali njegovi pravi učenici koji na njegovu ljubav uzvraćaju ljubavlju, ljubeći braću i sestre i donoseći im vijest o njegovom uskrsnuću i pokazujući njega svima koji ga traže.
Petar Grgurević/A.T.