Sedma obiteljska škola u organizaciji Vijeća za život i obitelj Dubrovačke biskupije nastavljena je i u subotu 22. studenog u hotelu Neptunu u Dubrovniku s temom „Radosti i patnje suvremenih obitelji“.
U jutarnjem dijelu programa predavanja su se održavala na temu „Interpersonalna komunikacija: preduvjet dobrih međuljudskih odnosa“. O utjecaju novih komunikacijskih navika na obitelj govorila je mr. Ana Jeličić. Govoreći općenito o komunikaciji kazala je da je ona neizbježna, neponovljiva, nepovratna, te da sadrži neverbalnu i verbalnu komponentu. Okupljene je iznenadila podatkom da od onog što sugovornik pamti samo 7% čini sadržaj koji je izrečen, a 38% čini glas, dok čak preostalih 55% čini neverbalna komunikacija. Dok je verbalna komunikacija svojstvena čovjeku, precizna i kompleksna, te se može kontrolirati, neverbalna je ona koja nas „izdaje“, tj. iako čovjek može govoriti da nema nervozu i tremu dok javno nastupa, neverbalna komunikacija ga lako izdaje ako to nije točno. Govoreći konkretno o komunikaciji u obitelji, nabrojila je neke od ubojitih komunikacijskih navika i tehnika: kritiziranje, prigovaranje, okrivljavanje, potkupljivanje, kažnjavanje, žaljenje, optuživanje, uspoređivanje, ponižavanje, vikanje, itd. Naglasila je i da se danas javlja „iluzija hiperpovezanosti“, dok postajemo sve manje povezani.
O komunikaciji u kriznim životnih situacijama progovorila je prof. Maja Jakšić. Kazala je da krize mogu biti individualne i kolektivne. Krizna situacija je ona koja prijeti životu, obitelji, domu, zdravlju. Krize su iznenadne i neočekivane, te uključuju gubitak kontrole, bespomoćnost, osjećaj straha i tjeskobe. Posebno je progovorila o načinu kako se nositi sa smrću bliske osobe, napose u obitelji. Kazala je da priznavanjem smrti kao nečeg prirodnog neće nestati bol uslijed gubitka, ali ćemo biti spremniji za suočavanje s njom. Djelotvorno pružanje potpore je „biti tu“, tugujućeg prihvatiti takav kakav jest i izdržati njegovu bol i patnju umjesto upornog pokušaja da ublažimo bol tugujućeg, kazala je predavačica, a zatim je istaknula je i važnost neverbalne komunikacije kao što je to zagrljaj.
Održane su također i dvije radionice: „Komunikacijom do boljih bračnih i obiteljskih odnosa“ i „Međuljudska i medijska komunikacija“ u kojima su sudionici zajednički promišljali o ovim temama.
U popodnevnom dijelu programa mr. Jeličić održala je predavanje na temu „Suvremeni grijesi u ruhu bolesti“. Govoreći o teološkom pogledu na čovjeka kazala je da teologija, makar je to „govor o Bogu“ je uvijek i govor o čovjeku, jer uvijek promiče terapeutski duh, te proučava čovjeka kao osobu stavljajući naglasak na integritet čovjeka, te ne promatra je li oštećen bolešću ili nije, nego život uvijek gleda kao dar. Teologija traži smisao, načine mirenja i prihvaćanja, življenja s bolešću, kazala je predavačica. Govoreći o odnosu grijeha i bolesti, primijetila je da je čovjeku danas lakše priznati bolest nego grijeh, pa češće trčimo liječniku nego svećeniku, u ambulantnu nego u ispovjedaonicu. Nakon toga je prikazala shvaćanje sedam glavnih grijeha nekad, te u što su se oni danas pretvorili. Tako se npr. „neumjerenost u jelu i piću“ danas javlja u svom drugom ekstremu anoreksije i bulimije, grijeh zavisti danas postaje kriza identiteta kao i strah da će se izgubiti ono što se već posjeduje ili uživa, itd. „Danas su moderni surogati smrtnih grijeha: diskriminacija (oholost), indiferentnost (škrtost), terorizam i sijanje straha (zavist), pornografija (bludnost), ovisnost (neumjerenost u jelu i piću) i nepovjerenje (lijenost)“, predstavila je predavačica još jedno tumačenje.
Prof. Jakšić govorila je o „liječenju smislom“, te podsjetila da se prije se govorilo „Sjeti se da si smrtan“, dok se danas misli samo na život. Kazala je da mi svoju smrt možemo nadživjeti dobrim djelima, i to znamo bez obzira bili vjernici ili ne. Istaknula je i važnost promjene samog sebe: „Uvijek postoji komadić svemira koji možemo popraviti, a to smo mi sami. Mi možemo kontrolirati ono što radimo i što mislimo. Ono što mi smeta kod drugih ljudi ja ne mogu promijeniti, ali mogu promijeniti moje ponašanje prema drugoj osobi i način kako gledam tu osobu. Mogu se ljutiti što mi netko ne pokazuje ljubav. No, jedino što mi preostaje jest ponašati se prema toj osobi s više ljubavi.“
Istaknula je da postoje povezujuće navike s kojima gradimo odnos: slušanje (ne samo slušati, nego i čuti), prihvaćanje (prihvatiti svoga muža i ženu takvi kakvi jesu, a ne kakvi bih ja željeli da budu), poštivanje, vjerovanje, ohrabrivati, biti strpljiv i iskazivati ljubav. Kazala je također: „Ljubav nije osjećaj ili romanca iz američkog filma. Ljubav je odluka, djelovanje i čin. Ljubav je davanje, a ne očekivanje. Ulagati i brak znači mijenjanje sebe.“.
Obitelji su slavile i euharistiju koju je predvodio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić u koncelebraciji s pročelnikom Vijeća za život i obitelj don Ivom Zečevićem. U propovijedi biskup Uzinić je kazao: „Mi na drugi svijet ne prenosimo ovozemaljske vrijednosti, ali prenosimo ono dobro koje smo učinili, a vi prvotnu dužnost imate na toj razini u odnosu na svoje supružnike i svoju djecu“. Osvrćući se na biblijska čitanja o „dva svjedoka“ kazao je da u njima vidi sliku muža i žene, te istaknuo: „Živimo u vremenu velikih izazova za obitelj. Postoji puno izvanjskih napada na obitelji, sjetimo se zakona o potpomognutoj oplodnji, sjetimo se izazova koje pred nas stavljaju ideologije, sjetimo se svega što smo danas slušali o medijima. Sve to želi napasti ova dva svjedoka. Ali ne trebate se bojati ako je Gospodin s vama.“, te nastavio istaknuvši gdje leži najveća opasnost za obitelj: „U ovom ozračju ja želim još nešto dodati. Istina je da postoje različiti izazovi za suvremenu obitelj, ali ništa obitelj doista ne može uništiti ako su ova dva stupa stabilna. Svi ovi napadi izvan jesu opasni, ali oni nisu razlog konačnog razorenja, nego je razlog što su ti stupovi dozvolili da ih se uništi. Koliko god imamo napade izvana, razlog su problemi koji postoje unutar obitelji.“
Ovaj drugi dan Obiteljske škole završen je u večernjim satima molitvom, te opuštenom atmosferom uz tombolu i zajedničko gledanje filma.
Šime Zupčić