U Dubrovniku je u utorak, 13. prosinca obilježena 200. obljetnica rođenja dubrovačkog biskupa Mata Vodopića. Koncelebriranu misu zadušnicu u dubrovačkoj katedrali za biskupa Vodopića koji je rođen na blagdan sv. Lucije predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, nakon čega je slijedilo polaganje vijenca pored spomen-ploče u crkvi sv. Ignacija u kojoj se nalaze njegovi posmrtni ostaci te predavanje dr. sc. Slavice Stojan „Vodopić pripovijeda“.
Učimo iz života biskupa Vodopića
U propovijedi je mons. Uzinić uz poziv na molitvu za sve kršćane koji u svijetu pate zbog svoje vjere, osobito za crkvu u Egiptu, kazao je da njihova krv baš poput one sv. Lucije predstavlja sjeme za bolju budućnost. A kako bi i mi postali to sjeme trebali bismo svoje ‘da’ Gospodinu pretvoriti u život u kojem uz svoje zvanje i zanimanje činimo ono što smo poslani činiti. Kao onoga koji je upravo tako živio svoj život propovjednik je istaknuo upravo biskupa Vodopića koji je Dubrovčanima ostao u lijepom sjećanju kako po svojoj službi tako i po svojim književnim djelima.
Mons. Uzinić spomenuo je i neke točke koje povezuju njega i biskupa Vodopića. To su datum 19. ožujka na koji je Vodopić izabran za biskupa a mons. Uzinić zaređen za dubrovačkog biskupa. Ali i geslo „Od ljudi za ljude“ sadašnjeg biskupa s epigramom izrečenim na sprovodu biskupa Vodopića: „Prvome iz naroda za narod“.
Povezavši evanđelje (Mt 21, 28-32) u kojem se govori o odnosu oca i dvaju sinova biskup Uzinić je spomenuo odnos biskupa Vodopića i njegove majke koja je iznimno utjecala na njegov odgoj, za koji u tekstu o. Markolina Knega piše kako je upravo zahvaljujući majci Vodopić postao ono što je postao. Biskup Uzinić se zapitao što je s odgojem danas i zašto više nema svećeničkih kandidata s dubrovačkog područja, te zašto ljudi nisu sposobni često dati sve od sebe u svojim zanimanjima. „Ovo je osvješćivanje važnosti odgoja i to odgoja koji neće činiti netko drugi, škola ili druge institucije, osobito neće činiti mediji, nego obitelj, očevi u skladu s evanđeljem i majke u skladu s ovim načinom na koji je živjela majka biskupa Vodopića“. Biskup je dodao da način na koji je Vodopić prihvaćen u narodu nakon imenovanja biskupom, radosno, također pokazuje odgoj njegove majke Jele. Napomenuo je i kako je on bio prvi Dubrovčanin koji je postao biskupom nakon pada Republike.
Propovjednik je objasnio kako je dum Mato bio žalostan zbog imenovanja jer ga je strašio teret koji je primio, ali i da zbog toga nije prihvatio površno službu već je pokazao primjerom da moramo biti podložni i poslušni Božjoj volji i kad nam to nije drago. Rekao je kako ga služba i visoko dostojanstvo nisu promijenili te da u svojim pastirskim pismima dum Mato piše kako ne pristupa kao tuđin i nepoznat nego kao domaći sugrađanin među sugrađane, brat među braću svoju. Mons. Uzinć istaknuo je dio iz jedne njegove poslanice iz 1885. godine u kojoj se skoro plačnim tonom tuži, skoro kao otac u evanđelju, jer je pozivao na ispovijed puk koji nije to shvaćao ozbiljno kao ni mladost tog doba.
Na kraju propovijedi mons. Uzinić poručio je da probamo iz života dum Mata izvući pouku za učiniti sebe onakvima kakvima trebamo biti. Istaknuo je da i on sam treba iz života biskupa Vodopića izvući poruku kako bolje služiti vjernicima ali i kako zajedno s vjernicima reći da Bogu i kako da svi zajedno svoj život pretvorimo u autentični život kršćanina.
Uz završni blagoslov mons. Uzinić je blagoslovio i novu ispovjedaonicu u katedrali te rampu za osobe s invaliditetom uz južna vrata, a pomoću koje bi naši teže pokretni sugrađani mogli sudjelovati na misnom slavlju.
U sklopu obilježavanja programa 200. obljetnice rođenja biskupa Vodopića u ckrvi sv. Ignacija položen je vijenac pokraj spomen ploče, a biskup Uzinić predvodio je molitvu.
„Vodopić pripovijeda“
Potom je u dvorani sv. Ivana Pavla II. uslijedilo predavanje dr. sc. Slavice Stojan, članice Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije, pod nazivom „Vodopić pripovijeda“ u kojem je predavačica govorila o njegovom književnom značaju i opusu. Predavanje je moderirala Varina Jurica Turk, pročelnica Družbe „Braća Hrvatskog zmaja“, Zmajski stol Dubrovnik.
Kako bi biskupa Vodopića okupljenima približila kao pjesnika dr. Stojan predavanje je otvorila ulomkom iz njegovog djela „Tužna Jele“, za kojeg je na samom početku rekla kako je bio dubrovački pjesnik, pripovjedač, preporoditelj, župnik, kanonik i biskup. Kazala je kako je biskup Vodopić inspiraciju za svoja djela nalazio u svakodnevnici dubrovačkog života, što je bilo temeljem za njegovu realističku kršćansku pripovjednu prozu. Dodala je kako bi se njegove pripovijetke mogle smatrati romanima te da se ujedno i zbog toga smatra utemeljiteljem hrvatskog narodnog romana.
Predavačica je objasnila kako je biskupa Vodopića krasila silna empatija koju je osjećao prema ljudima a pratila ga je kroz cijelo njegovo kako svećeničko tako i književno djelovanje. Kazala je kako su ga dok je bio župnik u Konavlima pogodila strašna događanja u kojima bi loši mladići oteli mlade Konavoke bez očeva ili mlade udovice te ih silovali i ubili. „Borio se protiv toga, te je upravo zbog toga nastala istinita pripovijest ‘Marija Konavoka’, o protagonistici Mariji Bratoš koju je zadesila teška sudbina. On je napisao tu priču, možda je malo i pooštrio kako bi ljude potaknuo da primijete te strašne stvari.“ Dodala je da je upravo u tom djelu autor posebno lijepo opisao krajobraze konavoske te advent i proslavu Božića u Konavlima.
Djelo „Tužna Jele“ napisao je tijekom svoje službe u Gružu gdje je svoju empatiju pokazao suosjećajući s obiteljima mornara čije su žene i majke čekale svoje muževe i djecu da se vrate s putovanja. Predavačica je objasnila kako je „Tužna Jele“ istinita priča o posljednja tri dana žene Jele koja čeka svoga muža da se vrati, za kojeg vjeruje da je živ, s broda o kojem nitko ništa ne zna, koji je potonuo kraj Malte. Posebno je istaknula ulomak koji govori o njezi umirućeg bolesnika u kojoj Vodopić čitatelja vodi do umirućeg i nudi mu njegu.
Istaknula je kako Vodopić nije nikad patetičan, već emotivan i empatičan. Upravo zato jer poznaje čovjekovu nevolju i jer joj se znao približiti. „Njegova emocija je posve autentična i duboko ljudski proučena u njemu, te je ova priča svojevrstan omage njegovom ocu pomorcu“, kazala je dr. Stojan.
Na kraju je naglasila kako je upravo Vodopić napisao jedne od najljepših stranica o moru i nevremenu, te da to nitko nije uspio nadmašiti u hrvatskoj književnoj povijesti. Dodala je kako smatra da je upravo ta scena nevremena iz „Tužne Jele“ potakla Iva Vojnovića da napiše „Ekvinocijo“.
Predstavljanje knjige glazbom na klasičnoj gitari uveličao je Tomislav Žerovnik, profesor gitare u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića.
Program obilježavanja 200. obljetnice rođenja biskupa Vodopića osmislili su i organizirali Družba „Braća Hrvatskog zmaja“, Zmajski stol Dubrovnik i Vijeće za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije.
O biskupu Matu Vodopiću.
Biskup i pjesnik Mato Vodopić rođen je u Dubrovniku 13. prosinca 1816. godine, točnije na Pilama u ulici Izvijačici. U Zadru je pohađao studij bogoslovije. Za đakona Dubrovačke biskupije zaređen je 15. studenog 1840., a svećenikom 22. studenog iste godine. Kao župnik djelovao je u Ošljem, Smokovljanima, Gružu i na Grudi. Za biskupa je izabran 19. ožujka 1882. godine, potvrđen 3. srpnja, a imenovan 3. rujna. Biskupom je bio sve do smrti 13. ožujka 1893. godine. Njegova tri djela su „Marija Konavoka“, „Tužna Jele“ i „Na doborskijem razvalinam“.
Nikša Sentić