Uz četrnaestu obljetnicu smrti dubrovačkog biskupa Severina Perneka u ponedjeljak, 2. svibnja biskup mons. Mate Uzinić u Katedrali je služio misu za njegovu dušu, te je u propovijedi podsjetio na život blagopokojnog biskupa koji je bio „obilježen patnjom koja u njemu nije motivirala osvetu, ali jest molitvu za ustrajnost.“
Biskup Pernek se rodio 9. studenoga 1924. u Travniku. Kako mu je otac zbog potrebe službe često selio osnovnu školu je pohađao u različitim mjestima. U Travniku je, kao sjemeništarac Banjalučke gimnazije, od 1935. godine pohađao gimnaziju i tu maturirao 1943. U istom sjemeništu je bio i njegov stariji brat Franjo koji je kao mladić ubijen od partizana, a tim putem je bio krenuo i njegov mlađi brat, ali je zbog rata prekinuo školovanje. Bogoslovne studije je nastavio u Sarajevu, a zatim, nakon što je bogoslovija u Sarajevu bila zatvorena, u Zagrebu. Krajem rata mu je ubijen i otac, a i on sam je bio sudionik križnog puta. S izbjeglicama je iz Zagreba krenuo prema Bleiburgu, a onda se pješice vratio u Sarajevo. Zaređen je u Zagrebu 1948. za svećenika Banjalučke biskupije u kojoj je tada bilo izuzetno teško stanje. Biskup Garić je umro u izgnanstvu 1946. godine, više od dvije trećine klera bilo ubijeno, prognano ili osuđeno na višegodišnje zatvorske kazne, a djelatni su ostali samo neki stariji svećenici. Postao je župnikom Prijedora u kojem su prije njegova dolaska ubijena dva svećenika. Nakon što je obavljao niz službi poslan je na studij crkvenog prava na papinsko Lateransko sveučilište na kojemu je doktorirao 1960.godine. Po povratku sa studija djeluje u svojoj biskupiji kao generalni vikar, a obavlja i druge službe. Papa Pavao VI. imenovao ga je 10. travnja 1967. dubrovačkim biskupom. Zaređen je 18. lipnja iste godine u zagrebačkoj katedrali, a službu je preuzeo 23. srpnja. Biskupsko geslo mu je bilo ‘Veriteti in caritate’ (Služiti istini u ljubavi).
„Unatoč mnogim poteškoćama hrabro je preuzeo svoju biskupiju tako što je, kako piše u jednom članku napisanom u prigodi desete godišnjice njegove smrti, ,stavio biskupski križ na prsa, a biskupijski na leđa i hrabro ga nosio’ provodeći smjernice Drugog vatikanskog koncila u svojoj biskupiji,“ rekao je biskup Uzinić i dodao: „Osnovno obilježje njegovog biskupskog djelovanja, pa i čitavog života koji je bio popraćen gubitkom oca i brata koji mu je bio uzor, a zatim i nemogućnošću da ostvari svoj misijski poziv koji je želio, bilo je križ. Već je i prije bio slabog zdravlja koje je dodatno pogoršano stanjem biskupije nakon potresa 1979. kad je postao beskućnik i osobito nakon hodočašća u Lurd 1981. kad je doživio tešku prometnu nesreću čije je posljedice nosio cijeli život. Kad je 1988. morao u Rim na liječenje, papa Ivan Pavao II., od jučer i blaženi, imenovao je 12. studenoga 1988. mostarskog biskupa blagopokojnog Pavla Žanića apostolskim upraviteljem, a on sam je zbog bolesti 1989. zamolio umirovljenje. Ni to nije bio kraj njegovoj patnji jer je kao umirovljenik bio svjedok novih žrtava i stradanja i njegove Banje Luke i njegovoga Dubrovnika. On je i to strpljivo podnosio bez mržnje i s molitvom na usnama.“
„Preminuo je ovdje u Dubrovniku na današnji dan, a pokopan je u našoj katedrali tri dana kasnije,“ kazao je biskup Uzinić te se osvrnuo na sam pokop biskupa Perneka. „Njegov izravni nasljednik, tadašnji dubrovački biskup, a sadašnji zadarski nadbiskup, tad je, nažalost u polupraznoj katedrali, između ostaloga rekao i ovo: , Opraštajući se danas od biskupa Severina, htio bih reći najprije Bogu hvala za dar patnika Severina; Bogu hvala za njegovu žrtvu i njegovo vjerničko držanje’. Nakon što je spomenuo mučenike dubrovačke Crkve i drugih mjesnih crkava iz novijeg vremena dodao je: ,Njima će se sigurno pribrojiti i ime Severina Perneka koji nije svoju krv prolio, ali je na drugi način položio svjedočanstvo vjernosti Crkvi, papi i svome narodu’.“
Biskup Uzinić je također spomenuo kako je on sam bio bogoslov u vrijeme umirovljenja biskupa Perneka te kako ga je tek djelomično poznavao. „Promatrajući njegov život i djelovanje, posebno njegovo strpljivo nošenje križa koje nikad nije izgubilo nadu i nikad se nije pretvorilo u mržnju, nego se pretakalo u molitvu,“ može se reći isto „ono što je i Nikodem rekao promatrajući Isusa, a rekao je da nitko ne može činiti znamenja koja on čini, ako Bog nije s njim,“ istaknuo je propovjednik. „Zaista nitko ne može strpljivo patiti, podnositi i u molitvi ljubiti, ako Bog nije s njim. Pokojni biskup Severin je patio, podnosio i u molitvu ljubio. To je njegovo znamenje, to je znak da je Bog bio s njim, znak da on i sada, a nakon što je završila ovozemaljska patnja, živi u Bogu. Neka mu on da svoj vječni mir, a nama neka njegov primjer bude poticaj da i mi, svatko na onom mjestu koje je Bog njemu povjerio, činimo tako kako bi po onom što činimo, po našim znamenjima, drugi mogli prepoznati da je Bog s nama, da činimo Božja djela,“ zaključio je biskup Uzinić.