Biskup msgr. Mate Uzinić obrede Velikog petka predvodio je 6. travnja u dubrovačkoj katedrali uz sudjelovanje velikog broja vjernika.
Nakon pjevanja Muke po Ivanu propovijedao je generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. dr. Petar Palić. Pozivajući okupljene vjernike da na ovaj
Veliki petak, u Godini Caritasa u biskupiji, otkriju iznova jasnu poruku i dimenziju križa Kristova, dr. Palić je istaknuo da u govoru o križu „ne
možemo govoriti samo o jednome, a da istovremeno ne govorimo o drugima. Jer na križu ne visi samo jedan, nego mnogi. I o njima danas treba
govoriti. Vrijedi i obratno: ne možemo govoriti o mnogima, a da istovremeno ne govorimo o jednome”. Golgota nije negdje daleko, ona može biti
tamo gdje živimo i radimo, u našem susjedstvu, rekao je propovjednik i podsjetio na Golgotu koja se Dubrovniku dogodila „na današnji dan, davne
1667. godine, kad je u potresu život izgubilo više od 1000 ljudi”. „Golgota je bila i 1991. godine, kad su po našim gradovima i selima gorjele kuće i
ginuli naši očevi, braća i prijatelji, kad smo upirali pogled u križ na Srđu, koji je mržnja razorila, a ljubav ponovno sagradila”, nastavio je generalni
vikar te naveo i druge primjere stradanja nevinih poput događaja na otočiću Utoya u srpnju prošle godine kada je Andreas Breivik u 60 minuta ubio
69-ero mladih ljudi ili događaja u blizini San Francisca u Kaliforniji, gdje je jedan korejski državljanin u ponedjeljak navečer za vrijeme predavanja
ubio sedam studenata. „Golgota je bila i u studenome prošle godine u Burundiju, kad su pljačkaši ubili hrvatsku misionarku s. Lukreciju Mamić i
talijanskog volontera Francesca Bazzanija”. Pitajući se o smislu takvih stradanja koje posebice postavljaju oni koji su izravno pogođeni, dr. Palić je
spomenuo i primjer Svete zemlje gdje u Palestini, u pojasu Gaze, „vojnici ubijaju nedužne civile, i kad, u protunapadu, rakete pogađaju židovske
kuće”. „I nakon 2000 godina nemamo jasni odgovor na pitanje zašto”, zaključio je propovjednik. U nastavku je ponudio vjernički odgovor na teška
životna pitanja: „Tuga i suze su govor onih, kojima nedostaju riječi i tumačenja, koji nemaju odgovor na onaj zašto, koliko god se to pitanje i
nedostatak odgovora činili teškim. Sve patnje, sva muka, svo trpljenje naših bližnjih pokazuje koliko je lomljiv naš, naizgled, zdravi svijet i koliko je
ranjiv ljudski život. Led, po kojemu hodamo, je tanak, veoma tanak; može puknuti svakoga trenutka i izmaknuti nam tlo pod nogama. U takvim
trenucima trebamo mjesta i prostor kako bismo mogli izdržati svoju prazninu, činjenicu da nemamo uvijek spreman odgovor ili tumačenja. Trebamo
mjesta i prostore, na kojima bismo mogli plakati, i vikati, i tužiti i optuživati i postavljati pitanja: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?” Iz
evanđeoskog teksta u kojem Isus svoju majku ostavlja učeniku kojeg je ljubio, propovjednik je upozorio na odgovor koji bi „mogao pomoći izdržati
tugu, izdržati trenutke bez riječi, bez savjeta, naš strah”. „Odgovor, koji nam Raspeti Isus daje u trenutku svoje smrti, glasi: ljudska suosjećajnost.
Biti tu za drugoga. Biti otvorenih očiju i ušiju za ono, što drugome nedostaje, što drugi treba, što drugome mogu dati: blizina. Sućut. Simpatija.
Suosjećanje, koje ima ruke i noge. Otvorene oči i otvoreno srce. Biti pozoran, kako je čovjeku pored mene. To je odgovor, koji Raspeti daje onima,
koji stoje uz križ. Njegov božanski odgovor na naše ljudsko „Zašto?” Njegova posljednja volja, njegova oporuka, kojom on još jednom znakovito
sažima do čega mu je stalo, do čega je samom Bogu stalo. To je njegova poruka, njegovo Evanđelje. To on stavlja na srce svima onima, koji danas,
na Veliki petak, stoje uz njegov križ: Budite pažljivi jedni prema drugima. Sudjelujte u životu drugoga i dopustite drugima da sudjeluju u vašem
životu. To je njegova volja, njegova prva i posljednja volja”. Raspeti Bog ima otvoreno srce da bismo i mi otvorili svoja srca, poručio je generalni
vikar.
Nakon čašćenja križa i podjele euharistije posvećene dan ranije procesija s tri križa uputila se povijesnom jezgrom Dubrovnika. Relikviju Kristovog
križa, koja se čuva u katedralnoj riznici, nosio je biskup Uzinić i njome, nakon molitve, blagoslivljao ljude i Grad.
Angelina Tadić