Uz sudjelovanje velikog broja vjernika otvorena je u Dubrovniku u nedjelju, 13. prosinca Godina milosrđa i Godina sv. Vlaha za Dubrovačku biskupiju. Svečanost, koju je predvodio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, počela je u franjevačkoj crkvi Male braće, nastavljena je procesijom Ulicom od Puča u kojoj su nošene relikvije glave sv. Vlaha i ruke sv. Leopolda Bogdana Mandića, otvaranjem Vrata milosrđa na dubrovačkoj katedrali nakon čega je slijedio liturgijski obred spomena krštenja i euharistijsko slavlje te završena papinskim blagoslovom. Koncelebrirao je veliki broj svećenika i redovnika.
Prvi put otvorena Sveta vrata na katedrali
„To što je Godina sv. Vlaha na neki način pridružena Izvanrednom jubileju milosrđa je milosni dar koji nam pomaže da ovo naše slavlje 1700. obljetnice sv. Vlaha ne bude tek nekakav povratak u prošlost nego da taj naš povratak na prošlost bude ispunjen sadržajima u sadašnjosti i da nas usmjeri u budućnost. Zbog toga sam danas neobično sretan i ponosan i smatram da bismo sretni i ponosni trebali biti svi mi,“ istaknuo je u uvodu propovijedi biskup Uzinić.
Kao razloge radosti zbog tog slavlja biskup je naveo i povezanost svečanog slavlja s Gospodinom i njegovim milosrđem jer onaj tko je iskusio Boga u njegovom milosrđu znade najbolje da ništa boljega nema. Dodao je tome i slavlje Nedjelje Caritasa – dobrohotne ljubavi – koja, u kontekstu Izvanrednog jubileja milosrđa, upućuje da ima nešto što je veće od milosrđa i iskustva, a to je pokazivanje braći i sestrama milosrđa kojeg su vjernici iskusili. Te radost i ponos što je uz ovaj dan prvi put u povijest dubrovačke katedrale svečano otvaranje jednih Svetih vrata – Vrata milosrđa. „ To se događa za našu mjesnu Crkvu u izuzetno važnoj jubilarnoj godini, a to je godina sv. Vlaha – 1700. godina od njegove mučeničke smrti. Povezivanje ovih dviju stvari je zaista milost koju mi imamo, ja ne znam ima li je itko drugi ima, da se tako poklapaju slavlja važno sveca za mjesnu Crkvu i onoga što slavi cijela Crkva,“ rekao je dubrovački biskup.
Na koji način slavlje sv. Vlaha može postati dio vjerničke sadašnjosti, biskup je objasnio služeći se nekim mislima pape Franje i razlozima zbog kojih je on smatrao da je Crkvi potreban ovaj jubilej. „Kao što cijeloj Crkvi treba ovaj Izvanredni jubilej , tako osobito nama, dubrovačkoj Crkvi, u Godini sv. Vlaha treba ovaj izvanredni jubilej milosrđa. A zašto nam treba? Da bi i mi u ovom našem vremenu učinili vidljivim znakove Božje prisutnosti i blizine, kao što ih je sv. Vlaho na svoj način činio u svom vremenu. Kao što ih je kroz cijelu našu povijest činio za ovu biskupiju i za ovaj Grad“.
Odgovarajući na pitanje kako vjernici u ovom vremenu mogu postati oni koji su znak Božje prisutnosti i blizine za ljude svog vremena, prvo za svoje najbliže, pa za sve ostale sve do onih na rubovima Crkve i društva, biskup je predložio tri stupnja.
Razmatrajmo Božje milosrđe prema nama…
Prvi stupanj je razmatranje Božjeg milosrđa koje nema granica, a koje je neodvojivo od lica Isusa Krista koji nam se učinio milosrdnim na različite načine tijekom povijesti spasenja i naše povijesti, ali i povijesti naših zajednica. „Prolazeći kroz Sveta vrata naše katedrale i kroz ovu godinu koja sama po sebi postaje vratima, mi smo pozvani razmatrati Božje milosrđe koje nema granica, ono je neodvojivo od lica Isusa Krista u kojemu nam je Bog objavio veličinu svoje ljubavi i svojeg milosrđa“, istaknuo je biskup te vjernicima potaknuo na razmišljanje o različitim načinima na kojim im se Bog u licu Isusa Krista učinio milosrdnima.
A učinio im se milosrdnima tijekom povijesti spasenja odnosno otajstva o kojima razmišljaju i posadašnjuju ih u liturgijskoj godini, kroz njihovu osobnu povijest, kroz povijest zajednica. „Lice Isusa Krista mi ovdje u Dubrovniku možemo prepoznati u licu svetoga Vlaha, u kojem nam je Bog iskazivao i iskazuje Božje milosrđe. Ali ga možemo prepoznati i na različite druge načine: u našoj izabranosti da budemo članovi Crkve, u licima svojih očeva i majki, braće i sestara, sinova i kćeri, susjeda, u licima jedni drugih. Možemo ga prepoznati i u ovom velikom odazivu na ovo slavlje važno za nas i našu biskupiju; u svojim sposobnostima i darovima koje imamo, u zvanju i zanimanju koje je Bog baš nama dao“.
Božje milosrđe može se prepoznati i u Božjoj Riječi, u euharistiji, u svećenicima, redovnicima i redovnicama koji su tu za vjernike, kao i u vjernicima koji daju smisao svećeničkom i redovničkom služenju.
…radujmo se…
Drugi stupanj, nakon razmatranja Božjeg milosrđa prema sebi, je „osjetiti u sebi radost što nas je Isus Krist ponovo pronašao” i iskazao nam beskrajno milosrđe. A pronašao nas je u našoj vlastitoj slabosti, izgubljenosti, grešnosti. Uz sve ono zbog čega zahvaljujemo Bogu, u našem životu ima toliko onog ‘našeg’ lošeg, onog da nismo pokazali pravu zahvalnost prema njemu, onog da smo odlutali i tražili neke druge načine i putove za postići radost i osjetiti milosrđe, podsjetio je biskup.
Prolazeći kroz Vrata milosrđa u ozračju sakramenta Pokore događa se onda susret u vjeri i euharistiji s Gospodinom.
Spominjući sakramenat Pomirenja biskup je naglasio da je to sakramenat u kojemu Bog sve oprašta i da treba biti sakrament u kojem će se vjernici svaki put ponovo iznova suočiti s vlastitom grešnošću, a ne pristupati mu iz običaja. Jer nema toga što Bog ne oprašta, osim grijeha protiv Duha Svetoga – a to je misliti da Bog raskajanom grešniku neće oprostiti, a Bog sve oprašta, napomenuo je biskup.
Govoreći dalje o radosti biskup je kazao da je to „ona radost koju moramo pronaći, koju nam ova Godina na poseban način nudi, radost koja može promijeniti nas i učiniti nas onakvima kakvima nas Bog želi“. A Bog ljude želi sretnima, istinski radosnima, u vječnom zajedništvu sreće i ljubavi s njim i sa svima svetima već sada i ovdje, a ne tek u nekoj neizvjesnoj budućnosti.
…i budimo milosrdni prema drugima
Treći stupanj je krenuti kao Crkva i kao pojedinci, „nakon što smo pronađeni i što nam je iskazano milosrđe“, tražiti i pronalaziti Isusa tamo gdje ga nitko ne traži, na egzistencijalnim periferijama Crkve i društva svjedočeći svima, kroz konkretno življenje duhovnih i tjelesnih djela milosrđa, Božje milosrđe kao njegovi uvjerljivi i djelotvorni svjedoci.
Tražeći one koji trebaju Isusa i njegovo milosrđe, možemo ih pronaći u našim obiteljima, susjedstvu, u gradu, biskupiji, u Crkvi i izvan Crkve, u društvu u kojem se krećemo, ali i izvan tog društva.
Oslanjajući se na pročitano evanđelje biskup je dao smjernice i kako to učiniti: ne traži se ništa izvanredno nego da ono što jesmo živimo savjesno i predano, vodeći računa o tome druge ljubimo, da ne vidimo samo sebe nego i druge, da smo prema drugima pravedni, da ne grabimo sve sebi, da ono što imamo znademo podijeliti s drugima, da budemo milosrdni kao što je Bog milosrdan prema nama.
„U onoj mjeri u kojoj uspijemo razmatrati Božje milosrđe kroz ovu Godinu, iskusiti Božje milosrđe u vlastitom životu i onda podijeliti to Božje milosrđe sa svima koje susrećemo, uspjet će ova Godina koja je pred nama. U toj mjeri ćemo se približiti svetom Vlahu i njegovom primjeru, ali ne zapravo njemu nego onomu kojeg on pokazuje, a to je Isus Krist. U toj mjeri ćemo mi sami postati lice Isusa Krista jedni za druge, za Crkvu, za ovaj svijet i vrijeme u kojem živimo,“ zaključio je dubrovački biskup.
Slavlje cijele dubrovačke Crkve
Generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. dr. Petar Palić upoznao je vjernike sa značenjem i uvjetima za dobivanje potpunog oprosta, a katedralni župnik dr. don Stanko Lasić kazao je kako će Vrata milosrđa na dubrovačkoj katedrali biti otvorena tijekom cijele jubilarne godine i u liturgijskim slavljima će imati posebno mjesto. Na slavlju je pročitan i početni dio Bule najave Jubileja Misericordiae Vultus (Lice milosrđa) i otpjevana himna sv. Vlahu „Čuj, sveti Vlaho naš“.
Liturgijsko pjevanje predvodili su katedralni zborovi pod ravnanjem prof. Margit Cetinić. U slavlju i procesiji sudjelovali su članovi Bratstva festanjula s duhovnikom rektorom crkve sv. Vlaha mons. Tomom Lučićem kao i katedralnog Bratstva Presvetog Sakramenta. U procesiji su sudjelovali i barjaci među kojima i barjaci sv. Vlaha iz Stona i Dubrovnika. Sedamnaestero mladih s upaljenim bakljama u procesiji je simboliziralo 17. stoljeća od mučeničke smrti dubrovačkog sveca zaštitnika.
Na slavlju su sudjelovali ne samo vjernici iz Dubrovnika nego i iz drugih dekanata koji su pristigli sa svojim župnicima kako bi na otvaranju Godine milosrđa i Godine sv. Vlaha u dubrovačkoj katedrali bila zaista zastupljena cijela mjesna Crkva. A redovnice i redovnici su slavlje Godine posvećenog života sada povezali sa slavljem ovih dvaju novih jubileja u biskupiji i cijeloj Crkvi.
Angelina Tadić