Poruka pape Lava XIV.
za 111. Svjetski dan selilaca i izbjeglica
Migranti – misionari nade
[4. i 5. listopada 2025.]
Draga braćo i sestre!
Predstojeći 111. svjetski dan migranata i izbjeglica, za koji je moj predšasnik odlučio da se slavi istodobno kad i Jubilej migranata i svijeta misija, pruža nam priliku da razmišljamo o odnosu između nade, migracija i poslanja.
Trenutnu globalnu situaciju, nažalost, obilježavaju ratovi, nasilje, nepravda i ekstremne vremenske pojave, zbog čega su milijuni ljudi prisiljeni napustiti svoje domovine i potražiti utočište negdje drugdje. Raširena tendencija brige isključivo za interese ograničenih zajednica predstavlja ozbiljnu prijetnju zajedničkoj odgovornosti, multilateralnoj suradnji, ostvarenju općeg dobra i globalnoj solidarnosti za dobrobit cijele ljudske obitelji. Mogućnost da dođe do nove utrke u naoružanju i razvoj novog oružja, uključujući nuklearno, slaba svijest o negativnim učincima trenutne klimatske krize i duboke ekonomske nejednakosti čine izazove sadašnjosti i budućnosti sve težima.
U svjetlu teorija o globalnom uništenju i zastrašujućim scenarijima, važno je da u srcima većine raste želja za nadom u budućnost koja će biti u znaku dostojanstva i mira za sva ljudska bića. Takva je budućnost bitan dio Božjeg plana za ljudski rod i ostala stvorenja. To je mesijanska budućnost koju su najavili proroci: »Starci i starice opet će posjedati po trgovima jeruzalemskim, svatko sa štapom u ruci zbog starosti prevelike. A gradski će se trgovi ispuniti dječacima i djevojčicama koji će se igrati na njegovim trgovima. […] posijat ću mir: loza će roditi grožđem, zemlja će davati usjeve, a nebo će davati rosu svoju« (Zah 8, 4-5.12). I ta je budućnost već započela, jer je u nju svečano uveo Isus Krist (usp. Mk 1, 15 i Lk 17, 21), i mi vjerujemo i nadamo se njezinom potpunom ostvarenju, jer Gospodin uvijek drži svoja obećanja.
Katekizam Katoličke Crkve uči: »Krepost ufanja odgovara čežnji za srećom što ju je Bog stavio u srce svakog čovjeka; ona obuhvaća očekivanja što ih nadahnjuju ljudske djelatnosti« (br. 1818). I zasigurno je potraga za srećom – i nada da će je se naći negdje drugdje – jedna od glavnih motivacija zbog kojeg se pojedinci danas odlučuju na seljenje.
Ta veza između migracije i nade jasno se vidi u mnogim migracijskim iskustvima našeg vremena. Mnogi migranti, izbjeglice i raseljene osobe privilegirani su svjedoci nade koja se živi u svakodnevnom životu, pouzdanjem u Boga i podnošenjem protivština u očekivanju budućnosti u kojoj naziru približavanje sreće i cjelovitog ljudskog razvoja. U njima se obnavlja iskustvo putujućeg izraelskog naroda: »Kad si stupao, Bože, pred narodom svojim, dok si prolazio pustinjom, tresla se zemlja, nebo se rosilo pred Bogom, Sinaj drhtao pred Bogom, Bogom Izraela. Blagoslovljen dažd pustio si, Bože, na baštinu svoju, okrijepio je umornu. Stado se tvoje nastani u njoj, u dobroti, Bože, ti je spremi siromahu« (Ps 68, 8-11).
U svijetu uronjenom u tamu ratova i nepravdi migranti i izbjeglice postaju glasnici nade, pa i tamo gdje se čini da je sve izgubljeno. Njihova hrabrost i ustrajnost herojsko su svjedočanstvo vjere koja vidi dalje od onoga što vidimo svojim očima i daje im snagu da prkose smrti na raznim migracijskim putovima našeg doba. I ovdje možemo vidjeti jasnu paralelu s iskustvom izraelskog naroda koji je lutao pustinjom, a koji se sa svim opasnostima suočavao uzdajući se u Gospodinovu zaštitu: »on će te osloboditi od zamke ptičarske, od kuge pogubne. Svojim će te krilima zaštititi i pod njegova ćeš se krila skloniti: Vjernost je njegova štit i obrana! Nećeš se bojati strašila noćnoga ni strelice što leti danju, ni kuge što se šulja kroz tmine, ni pošasti što hara o podne« (Ps 91, 3-6).
Migranti i izbjeglice podsjećaju Crkvu na njezinu hodočasničku dimenziju: ona je neprestano na putu prema svojoj konačnoj domovini, poduprta nadom, koja je bogoslovna krepost. Svaki put kad Crkva podlegne napasti “sjedilaštva” i prestane biti civitas peregrina – Božji narod koji putuje prema nebeskoj domovini (usp. Augustin, De civitate Dei, knjige XIV-XVI), ona prestaje biti “u svijetu” i postaje “od svijeta” (usp. Iv 15, 19). Ta je napast bila već prisutna u prvim kršćanskim zajednicama, i to u tolikoj mjeri da je apostol Pavao morao podsjetiti Crkvu u Filipima da »naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu« (Fil 3, 20-21).
Katolički migranti i izbjeglice, posebno, mogu danas postati misionari nade u zemljama koje ih primaju, pronoseći nove putove vjere tamo gdje poruka Isusa Krista još nije stigla ili pokrećući međureligijske dijaloge ukorijenjene u svakodnevnom životu i potrazi za zajedničkim vrijednostima. Zahvaljujući svom duhovnom poletu i svojoj vitalnosti, oni mogu doprinijeti revitalizaciji okoštalih i tromih crkvenih zajednica gdje se duhovna pustinja prijeteći širi. Stoga njihovu prisutnost treba prepoznati i cijeniti kao pravi Božji blagoslov, kao priliku da se otvorimo Božjoj milosti, koja svojoj Crkvi daje novu energiju i nadu: »Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!« (Heb 13, 2).
Prvi element evangelizacije, kako je naglasio sveti Pavao VI., je svjedočenje općenito: »svi kršćani su pozvani i pod raznim vidovima mogu biti pravi navjestitelji Evanđelja. Pomišljamo naročito na odgovornost s obzirom na migrante u zemljama koje ih primaju« (Evangelii nuntiandi, 21). To je istinsko missio migrantium – poslanje koje vrše migranti – za koje treba osigurati odgovarajuću pripremu i stalnu podršku, plod učinkovite suradnje u Crkvi.
S druge strane, zajednice koje ih primaju mogu također biti živi svjedoci nade. Nade shvaćene kao obećanje sadašnjosti i budućnosti u kojoj je priznato dostojanstvo svih kao djece Božje. Na taj način migrante i izbjeglice prepoznaje se kao braću i sestre, kao dio obitelji u kojoj mogu izraziti svoje talente i u potpunosti sudjelovati u životu zajednice.
Na ovaj jubilarni dan, kad Crkva moli za sve migrante i izbjeglice, želim povjeriti sve one koji su na putu i one koji se posvećuju njihovu praćenju, majčinskoj zaštiti Djevice Marije, Tješiteljice migranata, da im sačuva živom nadu u srcima i podrži ih u njihovim naporima oko izgrađivanja svijeta koji će sve više nalikovati Božjem kraljevstvu, istinskoj domovini koja nas čeka na kraju našeg putovanja.
Iz Vatikana, 25. srpnja 2025., blagdan sv. Jakova, Apostola
PAPA LAV XIV.